U pitanju su tri respektabilne međunarodne kompanije - Foster Wheeler, Bechtel i CBA-a, odluka će biti donijeta do kraja ove godine, a cijena druge faze modernizacije riječke rafinerije bila bi bi između 350 i 400 milijuna eura
Dok se čeka na donošenje novog Prostornog plana Primorsko-goranke županije koji bi trebao doći na usvajanje na Skupštinu u rujnu ove godine, Ina je krenula u pregovore oko licence i osnovnog dizajna koking postrojenja, kojim će se realizirati toliko očekivana druga faza modernizacije riječke Rafinerije u Urinju.
U pitanju su tri respektabilne međunarodne kompanije – Foster Wheeler, Bechtel i CBA s kojima u Ini, prema najavama člana Uprave Ivana Krešića i izvršnog direktora za rafinerije i marketing Artura Thernesza, planiraju zaključiti razgovore i donijeti odluku o izboru optimalnog do konca ove godine.
Nakon što odaberu partnera, trebat će još osam mjeseci da se napravi plan i izradi osnovni dizajn novog postrojenja i tek tada će se, napominju u Ini, moći početi tražiti izvođač postrojenja za obradu teških ostataka – DCU (Delayed Coking Unit).
U najboljem slučaju, pod uvjetom da sve prođe glatko i bez novih otezanja, druga faza modernizacije riječke rafinerije bila bi završena za približno tri i pol godine, a koštala bi, prema sadašnjim procjenama, između 350 i 400 milijuna eura.
I Krešić i Thernesz ističu kako je ovo postrojenje za obradu teških ostataka apsolutno nužno za daljnje poslovanje riječke rafinerije da bi ostala konkurentna i na taj način izbjegla sudbinu desetak rafinerijskih postrojenja na Starom kontinentu koje su zbog smanjene potražnje i niske zarade, ali i sve izraženije konkurencije u Aziji i na Bliskom istoku s nižim operativnim troškovima, u posljednjih pet godina morale zatvoriti svoja vrata. Osim čisto komercijalnog dijela priče, eliminiranje teških ostataka iz proizvodnog procesa u rafinerijama sve je više i ekološka neminovnost.
Smanjena potražnja
– Postrojenjem za obradu teških ostataka povećat ćemo udio visokokvalitetnih »bijelih proizvoda«, poput ukapljenog naftnog plina, benzina i dizela, a istovremeno će doći do eliminacije proizvodnje loživog ulja s visokim sadržajem sumpora. Time bi loživo ulje nestalo kao energent u rafineriji, a zamijenili bi ga obrađeni rafinerijski plin i prirodni plin, čime bi se značajno smanjile emisije tvari koje mogu imati utjecaja na okoliš, posebice emisije sumpornih i dušikovih oksida, objašnjava direktor Inine rafinerije u Urinju Igor Šepić koji je nedavno sa svojim kolegama boravio u posjetu rafineriji Petronor u Bilbau kako bi se na licu mjesta uvjerili kako jedna od predloženih tehnologija komornog koksiranja funkcionira u praksi.
Ova španjolska rafinerija, u većinskom vlasništvu Repsola, po svojem je položaju dobrim dijelom slična riječkoj. Doduše, njezini kapaciteti prerade iznose 12 milijuna tona na godinu, što je čini trostruko većom od Inine u Urinju.
Lani su preradili nešto više od 7 milijuna tona što je pad od gotovo milijun i pol tona u odnosu na godinu ranije. To upućuje da i u Petronoru osjećaju posljedice smanjene potražnje na tržištu.
Za svoje koking postrojenje, koje je pušteno u pogon krajem 2011. godine, Španjolci su se odlučili za američku tehnologiju Foster Wheelera.
Radilo se o najvećoj investiciji u španjolskoj pokrajini Baskiji jer je u Petronorove pogone uloženo čak 800 milijuna eura. Već prve godine rada DCU-a, unatoč početnim boljkama zbog kojih su u tri navrata morali zaustavljati ovo koking postrojenje, gotovo je dostignut njegov maksimalni kapacitet od 750 tisuća tona proizvedenog naftnog koksa, od čega se oko 70 posto izvozi i transportira brodovima iz pet kilometara udaljene luke Punta Lucero.
Uz kuće
Udaljena 20 kilometara od Bilbaa, u dolini Somorrostro, u podnožju povijesnog dvorca Munatones koji je i dio loga kompanije, oko ove Petronorove rafinerije smještena su naselja čije prve kuće, u pojedinim slučajevima, dijeli tek nekoliko desetaka metara od najbližih postrojenja.
Petronorova inženjerka Itziar Salces koja je bila nadležna između ostalog i za pribavljanje dozvola iz zaštite okoliša za DC postrojenje, ustvrdila je kako su modernizacijom rafinerijskih pogona i prelaskom na prirodni plin emisiju štetnih tvari i spojeva, koje se prate putem tri mjerne postaje na dnevnoj, petnestodnevnoj ili dvomjesečnoj bazi, uspjeli svesti ispod propisanih graničnih vrijednosti. Salces je, između ostalog, ustvrdila da je izmjerena koncentracija čestica u zraku četrdeset puta manja od dozvoljene.
Kompletan transport proizvedenog koksa u Petronoru odvija se u zatvorenom sustavu, počev od samog postrojenja od kojeg se zatvorenim pokretnim trakama odlaže u privremeno skladište, a potom kamionima dalje odvozi do velikog skladišta na lučkom terminalu, zapremine 80 tisuća kubičnih metara.
Zbog daljnjeg transporta koksa brodovima Španjolci su morali izgraditi posebnu cestu koja vodi do koks-skladišta u luci i osigurati vlastiti vozni park od petnaest kamiona s kompletno zatvorenim teretnim prostorom. Teret mogu prevoziti samo radnim danima i to u vremenu od 8 do 18 sati.
Prema pisanju Wall Street Journala, sve starije rafinerije u Europi teško se prilagođavaju slabijoj potražnji i nižoj zaradi koje su pratile usporavanje gospodarstva. Teško ih je pogodila i konkurencija novih rafinerija na Bliskom istoku i u Aziji.
Od 2008. godine zatvorilo se petnaest europskih rafinerija, osam posto kapaciteta prerade goriva u regiji je u praznom hodu, a brojne druge rafinerije rade sa smanjenim kapacitetom.
Prema podacima British Petroleuma, najveći gubitak preradbenog kapaciteta u razdoblju od 2008. do 2012. dogodio se u Francuskoj koja je izgubila 25 posto, dok su u Njemačkoj u istom razdoblju pali za 12 posto, u usporedbi s 11 posto u Velikoj Britaniji i 8 posto u Italiji.
– Cijela Europa je na prodaju, ali nitko je ne želi kupiti, zanimljiv je komentar jednog višeg rukovoditelja iz naftne industrije, koju je prenio Wall Street Journal, a vezano uz neuspješne pokušaje da se nekim propalim rafinerijama nađe kupac.
Prema izvješću Europske komisije iz svibnja ove godine, do 2020. godine potrebno je uložiti dodatnih 21 milijardu dolara u nadogradnju i usavršavanje rafinerija kako bi se spriječilo njihovo zatvaranje.
Otprema brodovima
Za razliku od Španjolaca, koks iz Inine riječke rafinerije ne bi se morao prevoziti kamionima iz razloga što je njegova otprema brodovima predviđena u tamošnjoj luci Urinj. Cijeli taj krug, od koking postrojenja, skladišta i utovara na brodove, zbog međusobne će se blizine moći premostiti zatvorenim transportnim trakama, kažu naši sugovornici iz Ine. Direktor Šepić ističe kako će se smještanjem DCU-a unutar rafinerije konačno ukloniti i neka stara postrojenja koja se više ne koriste.
S obzirom na mogućnosti prerade u riječkoj rafineriji, urinjsko koking postrojenje planira se s bitno manjim kapacitetom nego što je onaj u Petronoru. Radilo bi se o maksimalnoj proizvodnji od 200 tisuća tona koksa godišnje što implicira da bi u urinjsku luku, u prosjeku, mjesečno pristajao po jedan brod za prijevoz takvog tereta od 20 tisuća tona nosivosti.
Inine čelnike koji su obišli španjolsko koking postrojenje posebno je zanimao rafinerijski lučki terminal i tamošnje skladište koksa. Prema navodima baskijskih domaćina, administrativna procedura oko ishodovanja potrebnih dozvola za skladište i prateće pogone u luci bila je jednostavnija nego što je to bio slučaj sa samim DCU-om gdje su na dozvole čekali 27 mjeseci što se u ovoj španjolskoj pokrajini smatra pretjeranim jer je uobičajeno da se taj posao odradi za 10 mjeseci. Sam terminal i skladište za koks, za što imaju koncesiju na 50 godina, Petronor je povjerio na upravljanje drugoj tvrtki.
