U frenetičnom čekanju oko određivanja ne pretjerano bitnog datuma izbora, jer hoće li se na birališta mjesec-dva prije ili kasnije uglavnom je stvar nijansi, te u pasioniranom iščitavanju rezultata anketa, moguće je da promiču vrlo bitne stvari. Mali poremećaji na sceni, sklapanje medijski slabo zanimljivih blokova i saveza, koji sigurno neće kormilariti smjerom Hrvatske u naredne četiri godine. Jer, svi znaju, na izborima će se odlučiti hoće li vladati Milanović ili Karamarko i to je, manje-više, sve.

Postoji tu, međutim, jedna činjenična kvaka o kojoj se ne vodi previše računa – parlamentarni izbori u Hrvatskoj nisu jedni izbori. Nego njih čak 12.

Ukoliko sa strane stavimo manjinsku izbornu jedinicu i jedinicu za dijasporu, koju su specifične svaka na svoj način, tu ostaje još punih deset različitih izbora. Na svakom od njih deset, jasno, pobijedit će koalicije koje vode SDP ili HDZ, međutim, svaki od tih deset izbora imat će svoju drugačiju nijansu, koja bi zapravo na kraju mogla odrediti ukupan odnos snaga u Hrvatsko saboru, pa tim i odgovor na pitanje svih pitanja (Karamarko ili Milanović – očajavanje ne pomaže, to je suštinska ponuda, voljeli je ili ne voljeli).

IDS u osmoj, HDSSB u četvrtoj i petoj, Most u devetoj i desetoj, Ruža i HSP u Slavoniji i Dalmaciji, UH koalicija (Josipović-Čačić) u trećoj i možda još nekoj, Bandić u prvoj i drugoj, Orah i Živi zid svugdje – sve to su detalji s tih različitih deset izbora koji bi na kraju mogli presuditi.

Dilema IDS-a

Koliko se stvari u politici mogu promijeniti u zadnjem trenutku nekim novim imenom, ili savezom, jasno je iz najbliže političke povijesti. Dva mjeseca prije posljednjih predsjedničkih izbora za Ivana Vilibora Sinčića znali su samo rodbina i prijatelji.

 Nakon prebrojavanja glasova, čovjek se zaustavio na 16 posto – nevjerojatnom brojkom kojoj se nitko osim dva velika saveza na parlamentarnim izborima neće ni približiti. Ali, 5-6 posto – pa još dobro raspoređenih, to bi moglo imati moć odlučivanja o kraljevstvima.

Kako se čini s ove perspektive, i ORaH i Živi zid bi mogli biti blizu te brojke, ali je još vjerojatnije da će biti ispod nje i da će imati više problema s postizbornim unutarstranačkim turbulencijama, nego s uređivanjem prostorija zastupničkog kluba u Saboru.

Tako je to kad si svugdje donekle jak, ali nigdje nisi ukorijenjen.

A ako je itko ukorijenjen, to je onda IDS, sa svojom istarskom tvrđavom. Ali i sa dilemom oko nastupa na izborima: sami ili sa SDP-om. Toj stranci je, kako se čini, glavna igra ipak ona 2017. godine, kad će se na lokalnim izborima odlučivati o gazdama Istre. Dva ili tri saborska mandata će svakako uzeti, s koalicijom ili bez, a moći će i surađivati, javno ili prešutno, s bilo kojom Vladom.

Čini se ipak da bi im, gledano s taktičke perspektive 2017. godine, ipak više odgovaralo da se priklone lijevoj predizbornoj koaliciji. Jer, samostalni izlazak im može potencijalno stvoriti glavobolje u svakom scenariju, osim onom u kojem su njihova dva-tri mandata presudna za Milanovićevu većinu u Saboru. Onda će biti najbolji prijatelji. Ukoliko, pak, Milanovićeva koalicija prevlada i bez IDS-a, nema nikakve sumnje da će SDP-ova akcija preuzimanja Istre, koju su neuspješno pokušali odraditi preklani, dobiti novi, snažan zamah. Nema boljeg goriva od osvete.

No, s utvrdom u trećoj, potencijalom u prvoj i osmoj izbornoj jednici, mogu ljevoj koaliciji odnijeti vrlo solidan broj glasova, osigurati sebi minimalno zastupnički klub i političku budućnost. Karamarku, pak, vjerojatno dolazak na vlast, no Josipović, Čačić i ekipa tu vrlo lako mogu pokrenuti priču o kokoši ili jajetu – je li za dolazak HDZ-a kriv SDP i Milanović ili oni koji »otkidaju« lijeve glasove.

Osim Mosta koji bi, obzirom na neobične sklonosti tamošnjeg biračkog tijela (čitaj, don Ivan Grubišić i dva mandata 2011. godine) dosta jeftinoj političkoj i socijalnoj demagogiji, mogao (uglavnom HDZ-u) otkinuti nekoliko mandata na jugu, najzanimljiviji politički fenomen koji se na nacionalnoj sceni pojavio posljednjih mjeseci je svakako onaj koji je gotovo u potpunosti prošao ispod medijskih radara.

Ime Ruže

Da sad ovdje ne ulazimo u priče o tome je li to slučajno, ali svakako je simptomatično da savez koji stvara političarka koja je na desnici uvjerljivo osvojila najviše glasova i 2013. i 2014. godine na europskim izborima, dakle Ruža Tomašić, praktički nije dobio ni fusnoticu u većem dijelu domaćih medija.

Tomašić se nije obeshrabrila ni izbacivanjem iz stranke, ni HDZ-ovom »izdajom« (uzimanjem njene bivše stranke u Domoljubnu koaliciju) i s pomalo zaboravljenima HSP-om i vjerojatno Milanom Kujundžićem (6,3 posto glasova na predsjedničkim izborima), te još nekim manjim desnim strankama stvara koaliciju koja bi mogla izbiti koji postotak HDZ-u.

Svakako će biti iznimno zanimljivo vidjeti koliko će glasova moći povući žena koja je dotukla konkurenciju na listi HDZ-ove koalicije – dvaput, ali ovaj put bez velikog, »Zna se« kišobrana. I koja će, ako ikakva, nakon izbora biti njena uloga u »velikoj shemi stvari« u raspodjeli vlasti. Valja, pritom, opet podsjetiti da nema boljeg goriva od osvete.

Svakako, rezultat velikih koalicija odredit će budućnost zemlje, političara koji vode najveće stranke, kao i sam opstanak desetak manjih strančica koje su se zgurale u njihove koalicije. No, ovako odoka se čini da bi izvan velikih blokova moglo ostati i 15 do 20 (od 140, ne računajući dijasporu i manjine) mandata, koji bi mogli na kraju presuđivati o premijerskom žezlu.

Na kraju priče će, nema sumnje, biti »Jao pobijeđenima!«. Ali, s obzirom da će upravljati parlamentarnom većinom od (vjerojatno) desetak stranaka, neće biti promašeno uskliknuti ni »Jao pobjedniku!«. Kao ni staviti koju kunu na okladu da ćemo nakon 2015. po prvi put u Hrvatskoj imati jedne prave, izvanredne izbore, izazvane raspadom vladajuće većine.