Vidi što su mi uradili od stranke, mama, zavapio bi promuklim glasom Franjo Tuđman da se drugi put vrati među Hrvate uoči svibanjskih predsjedničkih izbora svoje Hrvatske demokratske zajednice. Raspada li se danas HDZ nakon dvadeset i kusur godina postojanja baš kao što se krajem osamdesetih prošlog stoljeća raspao jedan drugi politički mastodont, Savez komunista Jugoslavije, na 14. prekinutom kongresu? 

    Je li moguće zamisliti Hrvatsku bez HDZ-a, pitaju se mnogi ovih dana svjedočeći sunovratu jednog populističkog pokreta koji nikada nije postao suvremenom političkom strankom. Pravi, istinski HDZ od svojih se početaka temeljio na masovnosti koja neminovno traži monolitnost odnosno vrhovnog vođu kao neupitni autoritet što u konačnici rezultira idolopoklonstvom. I svo ovo vrijeme bilo je tako, od Franje Tuđmana preko Ive Sanadera do Jadranke Kosor, baš kao što je jedini program kojim su svi oni dobijali izbore i potom vladali bio proklamirani monopol na hrvatstvo.      

Miševi kolo vode

    Zovi, samo zovi, orilo se dok je HDZ bio na vrhuncima vlasti, a barjaci vijorili. No sve to, branitelji, antikomunizam, katoličanstvo i sokolovi funkcionira dok se pobjeđuje, institucionalno ili izvaninstitucionalno, svejedno. Nakon teškog izbornog poraza od Kukuriku koalicije granit se rasuo u pijesak, kult ličnosti nemilice se detronizira poput Sadamovih spomenika, dok se hiperdomoljublje pokazalo tek paravanom za neviđenu pljačku vlastitog naroda. 

    Pokušaj Vladimira Šeksa da zadrži sve HDZ-ove rogove u istoj vreći isticanjem samo jednog kandidata za predsjednika stranke neslavno je propao, te su i dojučerašnji miševi dobili hrabrost i poželjeli da kolo vode. HDZ se naočigled urušava kao kula od karata, svatko tko stigne spremno izbija štokove i vrata iz zajedničkog doma. 

    U strahu za vlastitu statiku aktualna predsjednica Jadranka Kosor zagrebačku je središnjicu i njezine provincijske ekspoziture proglasila bunkerima u kojima nitko osim nje nema pravo predizborno manifestirati. Rovovski rat je počeo, a njezinim neistomišljenicima jedino je na pameti smijeniti je pod svaku cijenu i to im je važnije nego li koji će od protukandidata postati novim liderom. 

   Špijun koji nas voli

Darko Milinović s izgrađenom i razgranatom stranačkom infrastrukturom, kao i funkcijom zamjenika predsjednice HDZ-a, najopasniji je takmac tandemu Kosor – Šeks, s dovoljno utakmica u nogama i iskustva u dvorskim zakulisnim igrama. Lički bećar može se pohvaliti i jedinom pravom stranačkom pobjedom na posljednjim izborima u svojoj IX. izbornoj jedinici, te savezništvom i prijateljstvom s još uvijek moćnim Božidarom Kalmetom. Na političkim kladionicama dr. Dado je prvi favorit dobiju li Zajedničari svog četvrtog predsjednika, jer bi većina unutarstranačkih frakcija ostala pod istim krovom upokojenjem vječnog Vladimira Šeksa i marginalizacijom Jadranke Kosor.    

    Tomislav Karamarko vjerojatno će pokupiti glasove onih razočaranih hadezeovaca koji nakon izgubljene bitke vape za čvrstom, ujediniteljskom rukom. U njihovim očima policijska odora ulijeva povjerenje u odlučnost i stabilnost osobe koja je nosi, a na ovim prostorima pripadnicima tajnih službi još uvijek se pridaju mitske osobine. I sam Karamarko, uz naglašeni antikomunizam, kojeg poput »speedballa« kombinira s tuđmanizmom, svoj obavještajni »background« pokušava proglasiti vrlinom ističući da su iz špijunskog miljea potekle i svjetske državničke veličine poput Busha starijeg i Vladimira Putina. 

    No Karamarku je veliki minus u utrci dugogodišnji prekid u stranačkom radu te činjenica da je praktički postao saborski zastupnik zaslugom Jadranke Kosor koja ga je kooptirala u stranački vrh i stavila na listu. I »tehnomenadžeru« Domagoju Miloševiću mana je nedostatak staža u partijskoj knjižici, no njegova kandidatura vjerojatno je tek priprema za neke sljedeće stranačke izbore ili eventualne funkcije u novoj nomenklaturi HDZ-a bez Kosoričinih pulena. 

    Dvojica liječnika, dr. Drago Prgomet i dr. Milan Kujundžić, prvi do jučer politički anonimus, a drugi izvan struke poznat tek po svojedobnom posjetu grobu Ante Pavelića u Madridu, samo su dokaz koliko su bijele kute inficirane hadezeoštinom. Andrija Hebrang i Mate Granić, uz već spomenutog Milinovića, najpoznatiji su izdanci medicinske struke kojima je milije politizirati nego liječiti. Zaista, trojica dr. medicine u utrci za fotelju jedinog pravog doktora, Franje Tuđmana, može samo značiti koliko je danas akutno bolestan organizam HDZ-a. Tako im Bog pomogao!      

Modni mačak

    Veseli hadezeovski svibanj još nije ni blizu, a već sliči onom pariškom, pa se u predizbornu predigru uključio čak i Modni mačak, Marko Grubnić, koji je javno podijelio HDZ. Da, da se kojim čudom Franjo Tuđman uistinu pojavio ovih dana drugi put među Hrvatima i pročitao novinski naslov »Tajne službe i muški poljupci u bitki za HDZ«, pobjegao bi zauvijek glavom bez obzira na onaj svijet. Daleko od svog nasljednika kojeg se sumnjiči za najcrnji kriminal, još dalje od onih koji su posljednje svetinje svehrvatskog konzervativnog pokreta s početka devedesetih uvaljali u katran i perje moralnog i materijalnog kraha. 

    Hrvatska bi naravno postojala i bez HDZ-a, samo bi bila isto što i Dalmacija bez snijega: dosadno i monotono mjesto za život. Kolotečina svakodnevice, siesta u saborskim klupama, lijene rasprave i nemušti politički život dok god se Zoran Milanović ne zasiti vlasti. I dok šest lica traže ključeve stranke koja je obilježila dva desetljeća postojanja Hrvatske, čekajući svibanj i dan odluke, teško se oteti dojmu da od svih kandidata baš srce Jadranke Kosor najžešće tuče onim izvornim principima Tuđmanovog masovnog, monolitnog i monopolističkog HDZ-a. 

    Zato će njoj biti i najteže otplave li je bespuća povijesne zbiljnosti u ropotarnicu političkog zaborava. Jer, zna se: najlipše te jubi oni što te gubi.