Bilo je to ravno pred tri proljeća. Nakon provedenih prvih izbora za Europski parlament, na kojima je HDZ-ova proto-Domoljubna koalicija (HSP AS i BUZ) odnijela vrlo tijesnu pobjedu (prednost od 0,79 posto) pred SDP-ovim blokom (HNS i HSU) postalo je savršeno jasno da ćemo njih dvojicu gledati još najmanje tri godine. Milanović i Karamarko su za sve svoje stranačke protivnike (p)ostali nedodirljivi do kraja parlamentarnih izbora, odnosno do ove, 2016. godine.

Njih dvojicu, iako im se itekako posljednjih mjeseci tlo ljuljalo pod nogama, gledat ćemo očito i dalje. Milanović je još jednom porazio staru ekipu u SDP-u, a protiv Karamaka, iako stranka bruji nezadovoljstvom, se ipak nitko nije usudio kandidirati. Stoga je za očekivati da će u HDZ-ovom meču Karamarko-nitko za desetak dana pobjednik biti aktualni predsjednik HDZ-a.

Sve je, dakle, naizgled slično situaciji iz 2013. godine, kad je dva lidera čekalo mirno (stranačko) more još godinama. Milanović je bio na vlasti, Karamarko se potvrdio na tim prvim izborima na koje je izišao i zabetonirao svoju poziciju. Znači li to da su i sad Milanović i Karamarko sigurni do 2019., ili čak 2020. godine?

Naravno da ne. Iako su njih dvojica ostali isti, sve drugo se promijenilo, i to toliko da je neusporedivo sigurnija opklada ta da će barem jedan od njih dvojice za tri godine biti već dio političke prošlosti.

Čizme pored kreveta

A ukoliko se vlast sruši i krene se na nove parlamentarne izbore, potpuno je jasno da će nakon njih ostati samo jedan od dvojice sadašnjih lidera ljevice i desnice. Jao pobijeđenome – Karamarku ne bi oprostili što je ispustio kakvu-takvu vlast, a teško je očekivati da bi i sam Milanović imao želudac da u slučaju još jednog neuspjeha u slaganju vlade nakon izbora ponavlja priču o »tijesnim porazima i uvjerljivim pobjedama« i zatraži da ostane na čelu stranke.

Dakle, izvanredni izbori nosili bi ogromni politički rizik i za Karamarka i za Milanovića. O Boži Petrovu, lideru tonućeg Mosta (po anketama se jedva još drže iznad izbornog praga), da ne govorimo.

No, obzirom na odnose snaga i prepucavanja unutar vlasti, nikako ih se ne treba isključiti, štoviše lom i odlazak na birališta se mogu dogoditi u svakom trenutku.

U Vladi vrijeme zasad igra za HDZ

Čak i ukoliko ne dođe do fatalne svađe između Tima, Karamarka i/li Petrova, svaka promjena iz okoline može gadno utjecati na stabilnost Banskih dvora. Recimo, ako se zasad pozitivan trend rasta BDP-a okrene opet prema minusu, ili ako se država suoči opet s krizom poput izbjegličke i svega što je ona donijela.

Unatoč međusobnim prijetnjama, međutim, ni premijeru, ni njegovim potpredsjednicima nisu u interesu izvanredni izbori. Orešković nema bazu, nije nikad testiran na biralištima, a pozitivan dojam iz anketa pred biračkim kutijama ispari prije nego izgovoriš »Ivo Josipović«. Karamarku se, pak, lagodnije naguravati s ovom dvojicom za nešto veći komad vlasti nego otići na birališta s kojih bi ga stranka mogla otpraviti ravno na giljotinu. Petrova vjerojatno zezaju s usporedbama podmornice i Mosta i njemu pogotovo ne treba novi pokušaj blitzkriega u kampanji koji je upalio triputa ujesen 2015. godine: prvi put, jednom i nikad više, stoga će se vjerojatno držati ovoga što ima, ucjenjujući pritom Karamarka s uvijek mogućim preslagivanjem Vlade bez izlaska na birališta. Jer, u Banskim dvorima može i dalje u uredu potpredsjednika ostati Petrov, ali da tamo ne bude Karamarko, nego Zoran Milanović.

Domoljubni rakovi?

Ključni test lojalnosti, međutim, HDZ-u i Mostu bit će lokalni izbori, ako se do njih dovuče ova suradnička (nikako ne koalicijska!) Vlada. Jer, tad će u mnogim sredinama jedni krenuti protiv drugih. Teško je zamisliv neki opći sporazum Most-HDZ na lokalnim izborima jer bi Petrovljeva ekipa time praktički ugasila stranku, tako da će sigurno u mnogim gradovima kampanje proteći u gadnim okršajima »najdražih partnera«. Može li takav rat preživjeti ovako labava Vlada?

No, nije Most jedini razlog radi kojeg će Karamarko sve nemirnije spavati kao se bude bližio svibanj 2017. godine. Domoljubna koalicija u ovom sastavu na njima sigurno neće postojati. Jer, teško je vjerovati da će, primjerice, HSS raskinuti suradnju s ljevicom u mnogim sredinama u kojima je ima, pogotovo sad kad je šef stranke postao Krešimir Beljak, koji Samoborom vlada u koaliciji sa SDP-om. I u HSS-u će pažljivo gledati ankete, a izbor Beljaka koji se doživljava kao otklon od HDZ-a zasad im je donio nemali porast (s 1,8 na 2,7 posto). U BUZ-u su izvan sebe zbog poskupljenja zdravlja. Pravaši zbog Mosta. HSLS, kao i obično pod Kosorom, pažljivo osluškuje je li došlo vrijeme za promjenu dresa…

S lijeve strane, velika filozofija nije potrebna – aktualna vlast zasad proizvodi toliko tema koje su ziceri za političko poentiranje da ne treba biti nikakav PR mag da bi se uspjelo na tome skupiti političku podršku. Izostanu li brzi gospodarski efekti poteza nove vlasti, poteza koji još, nota bene, nisu ni povučeni, samo je pitanje trenutka kad će SDP opet preuzeti poziciju najjače stranke. Što će onda roditi novu nervozu u vladajućim redovima.

Uglavnom, ako ste mislili da je posljednjih pola godine, od izborne kampanje do danas, bilo izrazito politički turbulentno vrijeme koje je sad prošlo – gadno se varate.

Tek je počelo.