– Ja sam inače alergičan na Facebook aktivizam, ali ovaj put su se društvene mreže pokazale izuzetno efikasnima u ad-hoc organizaciji kad je država kasnila. Ljude je trebalo malo potaknuti, ali onda su se mnogi uključili i aktivno počeli pomagati, kaže Zagrepčanin Ratko Johan. Lijepa riječ i zagrljaj, to je ono što ljudima koji bježe od rata užasno puno znači, smatra Iva. Kakvo zatvaranje granica? Nema nas i njih – dometnut će ona – ljudi bi se trebali dijeliti samo na dobre i zle.
– Ogroman broj žena i djece posvuda, ogroman broj očajnih ljudi koji ne znaju što će biti s njima. Tu sam psihički bila pukla. Ja sam majka i kad se jedna od majki s dvoje male djece rasplakala preda mnom, meni je to bilo strašno. U trenutku sam doživjela svu bol i patnju te žene na tom putu punom neizvjesnosti i strahova. Obje smo samo plakale jedna kraj druge. Nije bilo riječi, nisu bile ni potrebne, priča Iva. Iz gomile potresnih trenutaka koje su ona i prijatelji tih dana doživjeli izdvaja priču o sirijskom devetogodišnjaku koji je uzeo svoj paketić s pomoći, odnio ga svojoj obitelji, a onda se vratio i satima volonterima pomagao da poslože ostale paketiće. Igor Loparić, vođa ove male istarske volonterske četice i dugogodišnji humanitarac, prisjeća se kako je dječak nakon nekoliko sati slaganja spazio vrećicu čipsa i odložio je sa strane. Kad su završili sa slaganjem, otišao je po čips, otvorio ga i najprije ponudio svakom od njih. Ganuti volonteri kupili su mu potom mali ruksak i plastičnu loptu. Njegovoj sreći, reći će Igor, nije bilo kraja.
Nadrealan prizor
– Nema tu nikakve agresije, nikakvog barbarstva. Bilo mi je fascinantno vidjeti kako oni nakon sve te muke koju su prošli mirno i disciplinirano čekaju tamo gdje im se kaže da čekaju. Većina incidenata izbijali bi kad bi po tu gomilu prestrašenih ljudi došlo premalo autobusa i oni su se panično pokušavali utrpati u njih, ne znajući pri tome gdje ih uopće voze. Obitelji su se razdvajale, bilo je puno panike i straha, vrištanja majki koje iz vida gube djecu. U takvim trenucima jako je tanka linija do nekog ozbiljnijeg incidenta. No skidam kapu svima koji su tih dana pomagali. U Baranjskom Petrovom selu jedan je umirovljeni časnik hrvatske vojske odveo dvije sirijske obitelji svojoj kući da se otuširaju. Policajci su satima bili tamo, bez da ih je itko pitao jesu li gladni i žedni i trudili su se mirno održavati red. Sjećam se kako sam prilikom jednog naguravanja prema autobusima ušla u taj kaos i rekla policajcu koji je pokušao smiriti desetke ljudi odjednom da je iza trudna žena s još nekoliko djece, a on je odmah krenuo raščistiti put i osigurati joj prolaz prema autobusu, priča nam Iva puna »pomiješanih« dojmova.
Zagrepčanin Ratko Johan koji je na granicu došao odnijeti vreće za spavanje i karimate prisjetit će se pak kako ga je na Bregani dočekao nadrealan prizor – s jedne strane ceste ljudi bosi, slabo obučeni, pokriveni s ceradama čekaju na kiši, a dva metra od njih prolaze autobusi, šoping linije i redovne veze za Njemačku, ljudi koji normalno prelaze granicu.
– Svi ti ljudi koji su čekali na Bregani bilo su užasno zbunjeni i prestrašeni. Gotovo da ih je šokiralo da im prilazamo i pitamo ih što im treba. Kao da im je to bila prva granica gdje se netko uopće brine da li im što fali i pita ih nešto tipa imaju li suhe tenisice, priča nam Ratko.
Svi naši sugovornici dijele isto razmišljanje o tromosti državnih institucija – reakcija je bila zakašnjela, kaos s premalim brojem autobusa na kojima nije pisalo kamo voze mogao se izbjeći, prihvatilišta su mogla biti i prije podignuta, a pomoć od strane velikih organizacija kao što je Crveni križ brže razdijeljena. Svih je iznenadila i količina negativnih komentara u javnom prostoru, no jednako tako svi su u više navrata osjetili ponos da Hrvati, kako bi to rekao Igor, znaju pokazati veliko srce za tuđu nevolju.
