Dan za danom ponavljali su proteklih tjedana različiti ministri iz Vlade Andreja Plenkovića da bi trebalo analizirati je li obveza dužnosnika da ispune imovinsku karticu baš nužna u nastojanju da se kontrolira jesu li možda u sukobu interesa ili im prijeti takva situacija. Tako je bilo prije dvadesetak dana, kad je pod upitnikom bila točnost podataka iz imovinske kartice sad već bivšeg ministra zdravstva Milana Kujundžića, ali tako je bilo i prošle godine kad je u srpnju nekoliko ministra moralo otići zbog problema s imovinom. Sve su to bile situacije u kojima su ih njihovi kolege branili činjenicom da mnoge zemlje nemaju institut imovinske kartice, odnosno da dužnosnici ne moraju deklarirati svoju imovinu, bilo da je riječ o nekretninama, primanjima ili dionicama. Najčešće su pri tome spominjali Njemačku, koja uvijek i hrvatskim političarima i građanima padne na pamet kad žele istaknuti primjer države koja se najviše primakla idealu vladavine zakona i reda, i to bez imovinskih kartica, samo s Poreznom upravom koja radi svoj posao.

Pri tome, naravno, svi zaboravljaju da Porezna uprava u Njemačkoj taj posao već desetljećima radi puno profesionalnije od hrvatske i da Porezna uprava ni u Njemačkoj ne kontrolira jesu li političari u sukobu interesa i jesu li zabrazdili u korupciju. Jesu li dužnosnici zloupotrijebili svoj položaj i zaglibili u korupciju, posao je kojim se bave državna odvjetništva, porezna uprava im tu tek može dati ruku, a u konačnici sudovi su ti koji odlučuju je li netko kriv ili nije. Posao je to koji ni u Hrvatskoj, ni u Njemačkoj umjesto suda ne može nitko odraditi.

Mali napredak

Nijemci su odlučili da će svojim političarima propisati nekoliko pravila ponašanja, s time da su ona za ministre stroža nego za zastupnike, kontrola ponašaju li se doista tako je blaga, svodi se na etička povjerenstva koje ima svako tijelo. Dužnosnici javnosti ne moraju objaviti svoju imovinu, na njima je koliko su od toga spremni reći javno. Hrvati su pak, ne svojom voljom, nego pritisnuti i pregovorima s Europskom unijom morali posegnuti za nezavisnim tijelom koje treba nadzirati, pojednostavljeno rečeno, da se dužnosnicama javni interes ne pomiješa s privatnim i da ne prevagne ovaj potonji za vrijeme dok upravljaju javim novcem i dok ih plaćaju porezni obveznici.

Foto Pixabay.com

No, izazov da se više vodi računa o privatnom nego javnom nije sklonost samo hrvatskih političara i samo naivni mogu misliti da Nijemci ne padaju u slična iskušenja. Da je drukčije, ne bi valjda Nijemcima nitko trebao davati preporuke kako da poboljšaju kontrolu mogućeg sukoba interesa i to kad su u pitanju i ministri i zastupnici, pa čak i suci. Naime, još je prije nekoliko godina GRECO (The Group of States against Corruption), središnje europsko antikorupcijsko tijelo, Njemačkoj dalo osam antikorupcijskih preporuka kad su u pitanju njihovi dužnosnici. Izvješće objavljeno prije nekoliko mjeseci kaže da je Njemačka tri preporuke ispunila, dvije nije uopće, a još tri je ispunila tek djelomično. Između ostaloga, GRECO navodi da je po pitanju članova Bundestaga, njemačkog saveznog parlamenta, učinjen jako mali napredak kad je u pitanju bolje reguliranje sukoba interesa i osiguranje učinkovitog nadzora. U izvješću se ističe i to da unatoč nekim inicijativama da se prošire informacije koje će članovi parlamenta objavljivati, što uključuje i članove njihove obitelji, u konačnici nije došlo do toga da se poveća broj informacija koje zastupnici moraju objaviti.

Nijemci nisu proveli ni preporuku da se uvede ad hoc deklariranje, odnosno objavljivanje aktivnosti i prihoda članova parlamenta kad se u odborima ili na plenarnoj sjednici raspravlja o pitanjima u kojima bi zastupnici mogli doći u sukob javnog i privatnog interesa. Čini se da ni njemački zastupnici baš ne žele da se javnost bavi podacima o njihovoj imovini, a još manje time kako su je stekli i jesu li se pri tome bavili poslovima koji su nespojivi s njihovom dužnosti. Zato njemačkim građanima ostaje da se pouzdaju u rad Porezne uprave i tužiteljstva, ako kojim slučajem ta tijela zaključe da zastupnik ima imovinu koju nije mogao steći prihodima koje je prijavio i na koje je državi platio porez.

Slovenski primjer

Hrvatski dužnosnici posežu za primjerom Njemačke jer tamo nema ni imovinskih kartica, ni povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i to nije prvi put da čine nešto takvo. Još od početka mandata sadašnje Vlade jasna je namjera da se donese zakon koji bi potkresao krila Povjerenstvu. Zanimljivo, domaći se dužnosnici rijetko pozivaju na susjednu Sloveniju. Možda zato što nijedna država na svijetu za Hrvate nije kao Njemačka, ali možda i zato što Slovenija ima instituciju koja je snažnija i ima znatno jače ovlasti od hrvatskog Povjerenstva. Riječ je o Komisiji za sprječavanje korupcije koja u opisu svog posla ima i sukob interesa, i imovinu dužnosnika, i lobiranje, koje je u Hrvatskoj i dan danas siva zona i nigdje nije precizno definirano.

Ovlasti Komisije idu toliko daleko da ona, ako je u pitanju teže koruptivno ponašanje dužnosnika ili službenika čelniku javnog tijela šalje prijedlog za razrješenje o kojem obavještava i javnost, a taj se vodeći čovjek dužan izjasniti o tom prijedlogu u najviše 30 dana. Takve ovlasti hrvatsko Povjerenstvo nema, pa ipak i sad je otvoreno pitanje hoće li novi ministar uprave Ivan Malenica ponovo, kako je to učinio njegov prethodnik Lovro Kuščević, pokrenuti izmjene zakona koje bi i sadašnje ovlasti povjerenstva znatno smanjile. Prema dosadašnjih pola godine njegova mandata, čini se da nema takvu namjeru, a posebice ničim nije dao naslutiti da bi u tim izmjenama dužnosnici mogli biti oslobođeni ispunjavanja imovinske kartice, što njegovi kolege otvoreno javno spominju.

Na to da su u Vladi sve glasniji oni koji su na probleme dužnosnika s ispunjavanjem imovinske kartice odgovorili isticanjem primjera zemalja, posebice Njemačke, koje te kartice i nemaju ili one nisu dostupne javnosti, iz Povjerenstva odgovaraju da je “svrha objave imovinskih kartica upravo u tome da se omogući dodatno kontrolu nad imovinom dužnosnika medijima i građanima koji tako postaju aktivni sudionici i u demokratskim društvima poželjan korektiv koji utječe na postupanje nositelja javnih dužnosti, kao i na podizanje svijesti o važnosti istinitog i potpunog iznošenja podataka o imovini dužnosnika, izvorima sredstava i načinu njezina stjecanja”.

Informatička aplikacija

– Tako primjerice u slučaju neslaganja podataka o prihodima koje je dužnosnik naveo u imovinskoj kartici s podacima Porezne uprave, sustav ukazuje da postoji određeni nesklad koji je potom potrebno dodatno provjeriti od strane službenika u Uredu Povjerenstva, pojašnjavaju iz Povjerenstva. Dodaju da i za podatke iz zemljišnih knjiga nije moguća automatska usporedba podataka, niti sustav ukazuje na mogući nesklad, već Povjerenstvo ima mogućnost pretraživanja zemljišnih knjiga po OIB-u te po imenu i prezimenu (što građani ne mogu), a pritom je svaku provjeru potrebno raditi ručno i pojedinačno za svakog dužnosnika.