Hrvatska je zemlja u kojoj su najzazivanije i u isto vrijeme, od istih ljudi, najneželjenije – promjene. Za nužnost potrebe izmjene društvenih odnosa, primjenu pravila i poštenje u društvu će svi dići obje ruke. Kad, međutim, bilo koja vrsta promjene okorjele društvene prakse pokuca makar i blizu njihovih vrata – ruke će se spustiti u boksački gard, a kroz škrgut zuba će se čuti tek rečenice o tome kako je takva promjena – nemoguća. 

  Jadranka Kosor je, što se toga tiče, bila posve transparentna: ona nije ni pokušavala sakriti da nema političke snage ni volje da se stvari mijenjaju. Kad ju se u Saboru kritiziralo zbog posvemašnje neaktivnosti na bilo kakvim promjenama u gospodarskom uređenju zemlje, ona je otvoreno poručila oporbi – recite mi kome da uzmem. Javno je, pak, žalila kako joj oporba (oporba!) ne želi dati podršku za promjene u prenabujalom državnom proračunu i ekonomiji koja je čak i u ovako visoko globaliziranoj zemlji poput Hrvatske uspjela padati dok su svi drugi – rasli. Javnost je brundala što se ništa ne mijenja, no pravi krikovi su uslijedili kad je na vlast došla koalicija Zorana Milanovića i kad su se priče počele pretvarati u konkretne poteze. 

 Valovi skepticizma i bijesa

  Recimo, Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Darko Milinović je dobar dio svog političkog imagea sagradio upravo na jednom od najkonzervativnijih zakona u Europi, koji je mnogim parovima otežao i poskupio mogućnost liječenja neplodnosti. Kad se krenulo u promjene, desnica i Crkva bile su na nogama (makar, u odnosu na Oluju koja se danas događa oko uvođenja tri školska sata zdravstvenog odgoja godišnje, očito je da je to bio tek Bljesak). Bijesne reakcije i prijetnje odjekivale su tjednima, pričalo se i o referendumu… A onda je zakon stupio na snagu i danas ga više nitko i ne spominje. 

  Još je gore bilo kad je Slavko Linić naumio objaviti popis poreznih dužnika. Hrvatska udruga poslodavaca bila je na nogama: ministarstvo financija gotovo da je optuženo da će tim potezom do kraja uništiti gospodarstvo i narušiti privatnost građana čiji je jedini grijeh što su, eto, malo u crvenom s obavezama prema državi. Pritisaka je, o da, itekako bilo i ispod radara javnosti, no Linić je na njih bio spreman – popis je javan, država je naplatila stotine i stotine milijuna kuna na koje ne bi mogla računati da ga nije bilo i sad je njegovo postojanje potpuno uobičajena stvar. 

 Revolucije nema, samo nada

  »Nije bilo moguće«, a na to je ciljala i Jadranka Kosor u vapaju da joj oporba ne pomaže (kao da je ikad i igdje opozicija imala odgovornost za vođenje državne politike), smanjiti neke dodatke na plaću državnim i javnim službama. Pregovori su trajali skoro devet mjeseci, dio sindikata je izvodio radnike na ulice i bavio se performansima na Markovom trgu i amaterskom makroekonomijom na tiskovnim konferencijama, ali – božićnice i regresi su suspendirani za ovu godinu. Revolucije nema. Samo nada da neće biti gore. 

  A registar branitelja? Popis ljudi koji su branili državu, a zbog čije je djelomične hakerske objave HDZ-ova policija prije tri godine nekoliko dana privodila po Zagrebu? Nemoguće ga je objaviti, dat će se municija Savi Štrbcu, ubijat će se branitelji, sudovi će poništiti narušavanje privatnosti, mnogi branitelji će Božić zbog njega provesti u srbijanskim zatvorima… Eno registra, cijelog, na webu. Zemlja se i dalje okreće oko svoje osi. A i Hrvatska djeluje prilično ravnodušno. 

  Ili popis birača? »Nerješiv« problem koji su ignorirale sve vlasti od hrvatske samostalnosti – a broj birača je prešišao broj stanovnika ove zemlje. Svih stanovnika. Računajući i djecu koja nemaju pravo glasa. Protiv promjena koje je predlagala bivša vlast ustali su i Crkva i GONG i dijaspora i Srbi… Pa su povučene. 

  Sad nisu. Eno je Bauk već srezao popis s kojeg su, sjetite se, na izbore izlazili i mrtvi, za više stotina tisuća imena. I još će… 

 Pao sustav, ali medijski

  Ukoliko ikad dođe do promjene u okamenjenom stavu hrvatske javnosti da su promjene nemoguće i nepoželjne ako imalo diraju njenu životnu rutinu, onda bi početak možda mogao imati točno određen datum: 1. siječnja 2013. godine. 

  Tad su, naime, zaživjele fiskalne blagajne: još jedan projekt Ministarstva financija koji je cilj imao uvesti red i poreznu disciplinu. Godinama, desetljećima se na neurednim računima zapravo varalo državu i izbjegavalo porez. Od početka 2012. se praktički zna da se ide na fiskalne blagajne koje će značajno smanjiti mogućnost prevare. No, tadašnje kritike o tome kako će fiskalne blagajne upropastiti ugostitelje (zvuči poznato?) su vrhunac doživjele u posljednjem mjesecu prošle godine, kad je postalo očito da Linić (još jednom) ne misli odustati. Te »kako sad odjednom«, te »strašni troškovi«, »te nismo pripremljeni« – s vrhuncem koji su potpirivali mediji: sustav će pasti, nema šanse da serveri u poreznoj upravi izdrže toliku navalu računa. S tim naslovima se dočekala 2013. godina. (Nekad se čovjek doista iskreno zapita jesu li kolege u ovom poslu čiste pameti kad kroz naslovnice provlače stvari, poput ove s padom sustava fiskalnih blagajni, za koje znaju da će vrlo brzo biti provjerene u stvarnosti? Ili računaju na potpuni izostanak memorije kod svoje publike?) 

  I sustav funkcionira besprijekorno. Nema zastoja, nema informatičkog sloma, fiskalne blagajne su već postale stvar na koju smo se svi manje-viši navikli. A tek su u pogonu desetak dana. 

  Bilo bi doista sjajno kad bi priča o »kontroverznom«, »nepripremljenom«, »neizvedivom« uvođenju fiskalnih blagajni bila prijelomna točka na kojoj bi i javnost (i nesretni mediji koji je oblikuju) saživjela s mogućnošću da promjene nisu nemoguće, niti apriorno zle. Da je uvođenje reda tamo gdje ga nije bilo upravo posao političke vlasti u zemlji. I da se, jednostavno, može. 

  Da, optimistično, ali kvragu, sa svakim fiskalnim računom koji mu sleti na stol, čovjek ne može ne pomisliti da ipak možda nije – nerealno.