Hrvatska uskoro ulazi u eurozonu, a očito će ući u trenutku kada eurozoni baš i ne cvjetaju ruže: rekordna inflacija već je prisutna, a sve su glasnija i upozorenja o mogućoj recesiji, odnosno ne samo stagnaciji, već i padu ekonomske aktivnosti. U ekonomskoj teoriji, inflatorna i recesijska kretanja obično se isključuju: inflacija se javlja kada je tržište pregrijano pa ga treba obuzdavati, a ako je ekonomija usporena, pada ili stagnira, obično nema ni rasta cijena, pa nema ni bojazni od posljedica tiskanja novca koje se tada propisuje kao lijek.

Pojačani rizici

No, da ovaj put ne mora nužno biti tako naznačio je nedavno dužnosnik Europske središnje banke Luis de Guindos. On kaže da bi »eurozona zbog pojačanih rizika mogla ove zime kliznuti u recesiju, ali da ona neće sama po sebi zauzdati inflaciju«.

– Tržišta vjeruju da će usporavanje gospodarstva samo po sebi smanjiti inflaciju. To, zapravo nije točno. I monetarna politika mora odigrati svoju ulogu, naglasio je Guindos, dodajući da najnoviji ekonomski podaci ukazuju na značajno usporavanje gospodarstva, te da pretežu rizici koji bi značili slabije izglede za gospodarstvo ove zime od stagnacije koju ECB trenutno prognozira. Središnje banke sada ubrzano dižu kamatne stope. Fed je ponovno povećao ključnu stopu za 0,75 posto, dignuvši je iznad 3 posto, a ECB se, nakon što ju je povećao u dva navrata, sprema i na treći. Ne misle na tome stati. U SAD-u su se već javili poremećaji na tržištu nekretnina jer su kamate na stambene kredite skočile iznad 6 posto. Neki analitičari tvrde da je SAD već u recesiji, samo je nije i službeno proglasio. No, druga je to priča: američki dolar je valuta utočište u krizi, stoga on teško može iskusiti krizu kakva prijeti euru. ECB to zna, zato je i oprezniji s povećanjem kamata, jer se više boji recesije. Eurozona je energetski daleko izloženija. Dižu se međutim kamate jer se više nema kud, godišnja inflacija ide prema 10 posto, a najgore je što cijene hrane rastu i višestruko. Kriza se odražava na tečaj eura. ECB priča o zelenoj tranziciji, no dok se ikakva tranzicija desi, treba preživjeti, a sada se i otvoreno govori da izazivanje recesijskih kretanja, da bi se ohladila potražnja, uopće ne mora i ohladiti cijene. ECB si time naravno otvara prostor za daljnje povećanje kamata.

Kvazi-kejnezijanizam

Ekonomist i profesor Damir Novotny ne vjeruje da će doći do recesije, ali da prijeti stagflacija, nikakav ili slabi rast (stagnacija) u kombinaciji s inflacijom. Kaže da neće doći do recesije jer će vlade svojim intervencijskim mjerama podupirati potražnju, održavati nekakav status quo, što će, smatra, istovremeno poticati inflatorna kretanja. Po Novotnyju, zapravo bi bilo bolje da se takva politika intervencije i neprekidnog uplitanja države u sve napusti, pa i po cijenu kratkotrajne recesije, jer bi takav jedan šok omogućio novi i zdravi rast.

– Naša je Vlada, konkretno, treća u Europi po intenzitetu mjera pomoći ekonomiji, a ekonomija, zbog dobre sezone i novca koji pristiže iz EU-a, uopće nije u tako lošem stanju. Dodatnim »poticanjem« samo se raspiruje inflacija. Ako će biti pomoći za kućanstva, onda ona ne može biti ovako linearna, smatra Novotny. Nema dobro mišljenje ni o limitiranju cijena. Kaže da je veliki udio sive ekonomije, tako da, ako se želi pomoći dijelu kućanstava kojima je pomoć zaista potrebna, treba to bolje mapirati. Općenito, kaže, ovolika uloga Vlade u donošenju odluka i ovoliki prostor njenog utjecaja na baš sva polja života ne može završiti dobro. Na primjedbu da uloga država općenito jača, te je intervencionizam postao opće mjesto pri čemu prolazi ono što prije 20 godina u tržišnoj ekonomiji nikako ne bi, Novotny kaže da baš zato i imamo ovu krizu i inflaciju.

– One su primarno posljedica ekspanzionističke fiskalne politike u zadnjih 20 godina, nešto manje monetarne, koja ju je, istina, pratila. No, ipak nije svugdje tako. Postoji, unutar eurozone konkretno, velika graduacija po tom pitanju. Primjerice, Njemačka država je sada ušla u plinsku kompaniju, kao i u neke druge sektore, međutim, s jasnim ciljem i ograničenim rokom. Intervencija mora imati rok i poduzimati se kada je stvarno potrebna. To je prava kejnezijanska politika. Ovo što mi imamo više je kvazi-kejnezijanska politika gdje se novac baca kao helikopterom, kaže Novotny. Gledajući globalno, Novotny dakle zapravo ne misli da je ova inflacija primarno posljedica troškovne strane. Na poremećaje u opskrbi više je, kaže, utjecala pandemija i povezane mjere, a rat u Ukrajini puno manje. Najviše je pak kretanje cijena posljedica same državne intervencije i kvazi-kejnezijanskih politika.

Javna potrošnja

– Nije to toliko ni posljedica mjera ECB-a koji je, doduše, povećao monetarnu masu, primarni novac za tri puta u zadnjih 20 godina. Pravi je problem što taj novac nije došao do potrošača, nego se zadržao u bankama. To vidimo i kod nas. Kreditna aktivnost nije bila sukladna tolikoj količini novca, nego su banke otkupljivale državne papire. ECB ima veliki paket državnih obveznica i u toj ekspanziji su profitirale visokozadužene države, a ne potrošači. Inflacija dakle nije primarno posljedica ni ekspanzivne monetarne politike, kao u Americi, gdje su potrošači i biznisi došli do novca, već ekspanzivne fiskalne, gdje su vlade relaksirale svoje javne dugove i opet se snažno zadužile, da bi između ostalog intervenirale spomenutim mjerama kvazi-kejnezijanske politike. Kejnezijanska politika je intervenirati kada je kriza, a ne stalno puštati novac. Hrvatska je dakle među tri države u EU-u koje su najviše intervenirale prema potrošačima. A ekonomija nikad nije bila strukturiranija. Samo je javni sektor uteg. Ako sada Vlada pristane podizati mu plaće automatizmom, imati ćemo novi, drugi krug inflacije. U inflaciji ionako najbolje prolazi država jer se PDV ubire na višoj osnovici, a najgore oni koji rade u sektorima u kojima nema rasta produktivnosti. S tim da je javni sektor već dosta povećao plaće, državna poduzeća, a neki dijelovi privatnog sektora su stagnirali i isplaćivali iznimno male dohotke, kaže Novotny.