Uznemirujuće: jedna je jedina riječ koja je sasvim dovoljna da opiše Hrvatsku u prosinačkim danima 2012. godine – zemlju koja čeka još jednu Novu godinu s nadom da će, dogodine, ipak ugledati to prokleto svjetlo na kraju tunela, i zemlju koju je opet potresla još jedna gadna policijsko-špijunska afera. 

    Uznemirujuće, iako ne i neočekivano, je baciti pogled na brojčanik nezaposljenih na Zavodu za zapošljavanje i vidjeti da je na iznad 350 tisuća s nesumnjivom tendencijom daljnjeg rasta. Uznemirujuće je hrabriti se kako rejting agencije neće ipak hrvatski kreditni rejting staviti u kategoriju koja se kolokvijalno naziva »smećem« i time značajno poskupiti zaduživanje zemlje (koje je, obzirom na stanje u državnoj blagajni apsolutno neizbježno). Uznemirujuće je čitati i slušati sve češće i glasnije pozive na ulicu; bez ikakve ideje o tome što bi građanski bunt trebao proizvesti. 

   Uznemirujuće je, također, o kako li je samo uznemirujuće, doznati da su »operativci« Olivera Grbića i Tomislava Karamarka u dugačkoj tradiciji policijskih sustava na ovim prostorima četiri mjeseca uhodili novinare koji su izveštavali o »Fimi-mediji«, aferi koja je rezultirala optužnicom protiv HDZ-a. I da je »u mjere« upao i sam glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. 

   No, u svoj toj poplavi krajnje zabrinjavajućih i mučnih vijesti i događaja, nije nimalo umirujuće pratiti kako se, uz sve ostalo, još i dvije glavne stranke vladajuće koalicije brčkaju u vlastitim krizama. Štoviše – zbivanja u SDP-u i HNS-u također su – uznemirujuća. 

  Muka od Milana

I dok je HDZ pomalo javno odustao od spominjanja broja velikih gradova koje da će osvojiti na lokalnim svibanjskim izborima (pričali su o tome da im je cilj dva od četiri, što je realno otprilike kao da se ovaj komentar, uredno preveden, sutra pojavi na naslovnici New York Timesa), čini se da nervoza lova na gradove (Split, Rijeka, Zagreb, Osijek) sve više razdire – SDP. 

   Naime, nije nemoguće, uopće nije nemoguće, zamisliti rasplet u kojem Milanović u noći treće svibanjske nedjelje (ili dva tjedna kasnije, nakon drugog kruga) ostaje u rukama samo s – Rijekom. Bez obzira na ostale rezultate, čak i na rezultate izbora za europski parlament koji će se održati istog dana, takav ishod imao bi za SDP samo jedno ime – poraz. Nema šefa stranke koji bi mogao bez zebnje pratiti ankete koje mu govore kako će, možda, najbogatiji kolač na svibanjskim izborima, onaj zagrebački, pripasti Milanu Bandiću, »vječitom« zagrebačkom gradonačelniku i Milanovićevom osobnom konkurentu iz vremena dok je još bio u SDP-u. No, ono što se ovih dana događa u Milanovićevoj stranci je – suludo. 

   Gradska organizacija SDP-a je za gradonačelničkog kandidata izabrala Davora Bernardića – jednoglasno; svih 55 zagrebačkih SDP-ovaca u glavnom stranačkom tijelu u Zagrebu diglo je svoju ruku za njega. Prije samo dva mjeseca. No, kako su ankete lagano, lagano, u ovkiru statističke pogreške, počele pokazivati da bi drugi krug izbora happy-endom mogao završiti za Bandića, krenulo je medijsko granatiranje stranačkog vojnika Bere. Bernardić je anonimno prozivan lošim kandidatom, a zavrtjela se i priča o tome da bi ga mogao zamijeniti Rajko Ostojić, aktualni ministar zdravstva. Službeni vrh stranke – šuti. A kredibilitet i Bernardića i potencijalnog zagrebačkom SDP-u oktroiranog nasljednika, sve više pada. 

   Kako nitko od nadležnih, barem u trenutku pisanja ovog teksta, nije javno rekao – ma šta vam je, pa Bernardić je naš kandidat, očito je da su mladom zagrebačkom političaru izgledi poljuljani. No, nametanje zdravstvenog Ostojića (osim što bi ostavilo veliki upitnik na vrhu resora zdravstva) bila bi upitno legalna i neupitno nelegitimna šamarčina nad šamarčinama gradskoj organizaciji najjače hrvatske stranke u najvećem gradu i ljudima koji su, jednoglasno, stali iza Bernardića. 

Smušena iracionalnost HNS-a

I dok se SDP trese oko metropole, HNS kao da je odlučio ritualno sam sebe dokrajčiti. Ponašanje te stranke nakon presude Radimiru Čačiću nevjerojatno je teško racionalno objasniti. Vjerojatno zato što je racionalnost u ovom trenutku tamo u dubokoj defanzivi. 

   Jasno je da je stranka nervozna kad joj se rejting stropoštao na 3-4 posto (široke ruke) i kad joj predsjednik čeka odlazak na izdržavanje zatvorske kazne zbog prometne nesreće. Jasno je i da može imati rezerve prema porezu na nekretnine čija je javna prezentacija (ne zakona, nego prijedloga) izazvala prvu pravu koalicijsku krizu. No, način na koji HNS oko toga istupa je inatljiv i kapriciozan. Smušeno priopćenje, pa ultimativni javni istupi baš i nisu idealan politički trademark, pogotovo za stranku koja djeluje u koaliciji. Neistine o tome da nisu znali za prijedlog poreza i da se o njemu raspravlja – pogotovo. 

Prokletstvo »malog«

  Sama ministrica vanjskih poslova, inače svih ovih godina crvena krpa za mačističku desnicu, je, da se nekako izvuče iz niza kontradikcija i pogrešnih poteza svoje stranke u ovom slučaju – priču pokušala relativizirati već čuvenom seksističkom izjavom o tome da je »malog trebalo na vrijeme izbaciti van«. 

   Spirala nervoze i iracionalnosti se, dakle, u HNS-u nastavlja i malo tko bi im htio biti u koži kad dođe rezultati narednih ispitivanja javnog mnijenja… 

   U nekoj imalo normalnoj situaciji, sve te fluktuacije rejtinga, prepucavanja u koaliciji, unutarstranačka naguravanja oko kandidata za lokalne izbore bile bi dio zanimljive, na momente grube, ali ne pretjerano neuobičajene političke priče. Politika je, naime, kontaktni sport. Svugdje u svijetu. Gadno je samo kad krenu udarci ispod pojasa. I kad ne prestaju. 

Uznemirujuće.