Tužiteljstvo je zatražilo dugogodišnje zatvorske kazne, obrana trojice hrvatskih generala uvjeravala haške suce kako optuženike trebaju osloboditi
Za izricanje prvostupanjske presude hrvatskim generalima u Haagu Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, vlada golemo zanimanje medija. Prema nepotpunim podacima, za objavu presude koju predsjednik sudskog vijeća Haškoga suda Alphons Orie objavljuje danas u podne, točno tri godine i 35 dana od početka suđenja, akreditirano je 40-tak medija, novinskih, televizijskih, radijskih i agencijskih, iz Hrvatske, regije i svijeta.
Tužiteljstvo je za svu trojicu optuženih zatražilo dugogodišnje zatvorske kazne – 27 godina za Gotovinu, 23 godine za Markača i 17 za Čermaka – no tolike kazne moguće je očekivati tek ako Oriejevo sudsko vijeće odluči kako su hrvatski optuženici krivi po svim točkama optužnice. Dakle, ne samo za kršenje zakona i običaja ratovanja te zločine protiv čovječnosti po individualnoj odgovornosti, nego i za udruživanje u zločinački pothvat.
Zabrinutost u HDZ-u
Unatoč histeriji koja se u Hrvatskoj stvara zbog »sudbine hrvatskih generala«, optužba za udruženi zločinački pothvat jedino je što brine trenutačno vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu. Presuda koja bi potvrdila optužbu za udruženi zločinački pothvat imala bi, naime, dalekosežne posljedice za Hrvatsku, jer bi implicirala da je država odgovorna za zločine tijekom i poslije Oluje, a upravo zbog toga se hrvatska vlada svojedobno, ali neuspješno, i pokušala preko instituta amicus curiae uključiti u proces hrvatskim generalima, ne bi li nekako osporila takvu optužbu.
Priznanje postojanja udruženog zločinačkog pothvata današnjom presudom značilo bi da je operacija Oluja u kolovozu 1995. u svom totalitetu – od zamisli, preko planiranja i realizacije – bila jedino i isključivo zločin, organiziran od strane hrvatskog državnog vrha predvođenog pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, s ciljem protjerivanja Srba iz Hrvatske.
Haško tužiteljstvo ponudilo je sudskom vijeću cijeli niz indicija, dokaza i teorija koje je pokušalo sklopiti u cjelinu koja bi trebala potvrđivati kako se radilo upravo o takvom monstruoznom zločinu, započetom Tuđmanovim sastankom s vojnim zapovjednicima na Brijunima potkraj srpnja 1995., nastavljenom »neselektivnim i prekomjernim« granatiranjem Knina i ostalih krajinskih gradova, zatim ubijanjem srpskih civila i paljenjem i pljačkanjem njihovih kuća, da bi zločinački plan i rezultati etničkog čišćenja bili zapečaćeni postolujnom eksproprijacijom srpske imovine, kako se protjerani Srbi nikada više ne bi mogli vratiti u Hrvatsku.
S druge pak strane obrana trojice generala uvjeravala je haške suce kako svu trojicu optuženika trebaju osloboditi jer optužba nije dokazala njihovu krivnju. Oluja je bila isključivo oslobodilačka akcija kojom je poslije pet godina surove okupacije uspostavljena hrvatska vlast na okupiranim područjima. Odlazak Srba bio je rezultat velikosrpske indoktrinacije, a ne etničkog čišćenja.
Zapovjedna odgovornost
Velikosrpska ideologija, naime, godinama je uvjeravala Srbe da ne mogu živjeti u nezavisnoj Hrvatskoj, a zločini na oslobođenim područjima tek su rezultat kaosa koji je uslijedio poslije Oluje, jer nije bilo moguće brzo uspostaviti red i pravni poredak na tolikom oslobođenom području. Po tome Hrvatska nije nikakav izuzetak, jer se slično dogodilo i NATO-u na Kosovu 1999. i Amerikancima u Iraku 2003. godine.
Ako sudac Orie prihvati takvo objašnjenje, to još uvijek automatski ne jamči slobodu za hrvatske generale, jer i po drugim točkama optužnice mogu biti osuđeni po individualnoj i zapovjednoj odgovornosti. Ako pak sudsko vijeće odluči kazniti Gotovinu, Čermaka i Markača samo po individualnoj odgovornosti, tereteći ih za kaznena djela koja su se dogodila u njihovoj zoni odgovornosti, računa se kako bi eventualne kazne mogle biti znatno blaže nego kada bi bili osuđeni i za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu.
Iako je zbog poznate hirovitosti Haškoga suda i nepostojanja jedinstvene sudske prakse nezahvalno procjenjivati, u tom bi slučaju Gotovina, Čermak i Markač mogli računati na kazne od oko 10 godina zatvora, zbog čega bi onda sva trojica, zbog vremena provedenog u pritvoru, mogli računati na skoro puštanje na slobodu. Međutim, također se procjenjuje da bi u tom slučaju Gotovina možda mogao proći bolje od Čermaka i Markača, zbog njihove neposredne nadležnosti za neke konkretne nemile događaje poslije Oluje, poput Grubora.
Puke špekulacije
No riječ je isključivo o pukim špekulacijama. Isto vrijedi i za nagađanja da će presuda »sigurno« biti oslobađajuća, budući da se pedantni Nizozemac Orie dobro pobrinuo da do danas u podne nitko drugi osim članova sudskog vijeća suca – Latvijca Uldisa Kinisa i sutkinje iz Zimbabvea Elisabeth Gwaunze – ne dozna kakva je njihova konačna odluka.
U Haagu, naime, presude ne »cure« prije njihova objavljivanja, što se dobro vidi i na snimci objave Oriejeve presude Ramushu Haradinaju 2009. godine, na kojoj se na licima tužitelja jasno vidi zatečenost i šok zbog oslobađajuće presude.
U nedostatku vjerodostojnih informacija o samom sadržaju presude, u hrvatskim medijima pojavile su se haške statistike koje optuženicima koji čekaju presudu ne ulijevaju nadu. Od 1993. kada je osnovan Haški sud podignute su optužnice protiv 161 osobe. Samo 20 optužnica je povučeno, 64 osobe su osuđene, 16 osoba je umrlo prije nego im je izrečena pravomoćna presuda, 13 predmeta prebačeno je na nacionalne sudove, a samo 12 optuženika je oslobođeno.
U istom kontekstu spominju se i visoke kazne što ih je dosad izricao sudac Orie, koji je Momčilu Krajišniku dosudio 27 godina zatvora, što je žalbeno vijeće smanjilo na 20 godina, zatim Stanislavu Galiću 20 godina zatvora, Ranku Češiću 18 godina, Draganu Zelenkoviću 15, a Milanu Babiću 13, iako je Babić priznao zločin i pokajao se, zbog čega je tužiteljstvo tražilo samo 11 godina. Međutim, samo po sebi to ništa ne mora značiti, budući da je isti sudac znao donijeti i oslobađajuću presudu, kao što je to učinio u slučaju Albanca Haradinaja.
