Dvije. Uskoro ćemo moći mahati sa dvije zastave – jednom koja potvrđuje da smo ostvarili tisućljetni san i drugom, kojom ćemo se legitimirati pred pokoljenjima koja su tvrdila da pripadamo europskom civilizacijskom krugu. Moći ćemo pjevati i dvije himne, odlučivati na još jednim izborima… Uf, to je ukupno pet razina biranja, redom: mjesni odbori ili gradska četvrt, grad ili općina, županija, država, europarlament – pa još i predsjednički izbori. A učilo se nekad kako je delegatski sistem kompliciran… 

    Dakle, Hrvatica i Hrvat su suvereni, svoji na svome, europskom tlu, svako malo ih se nešto pita, a srce mu nadimlje ponos kad svira himna ili kad vidi kockasti dres. Ali, Hrvatica i Hrvat, zapravo, i dalje nemaju državu. Hrvatica i Hrvat i dalje žive u uneređenom sustavu u kojem su korupcija i improvizacija toliko isprepleteni da ih ni Albert Einstein u najboljoj formi ne bi uspeo rasplesti bez pomoći jačih tableta protiv glavobolje. Država od Prevlake do Dunava jednostavno – ne postoji, ma koliko pjevali o njoj. 

   Popis birača

Stoga bi, eto, dan prije parlamentarnih izbora, bio red onima kojima će narod u nedjelju dati povjerenje, uputiti najosnovniji politički zahtjev. Jest, nezaposlenost je stravična, da, ima posla još oko Europske unije, točno, nelikvidnost ubija, a gospodarstvo stoji – sve su to stvari koje će biračka srca poželjeti da budu malo manje drastičan problem kad za četiri godine opet uzmu olovku u ruke. No, čak ni ti problemi nisu oni bazični: Hrvatska, naime, nema državu. 

    Država u ovom, posve praktičnom smislu, lišenom romantičarskih klimaksa, je precizno i posve uređeni sustav. Mašina koja je dobro nauljena i bez škripanja funkcionira u korist građana i društva u cjelini. Građana? E, tu smo već u problemu. 

    Hrvatska je, naime, na prvim parlamentarnim izborima od proglašenja samostalnosti imala oko 3,6 milijuna birača, ne računajući dijasporu. Danas, također ne računajući dijasporu, ih ima nešto manje od 4,1 milijun. Tko su, zaboga, tih pola milijuna ljudi?! I ima li ih još i više, jer, je broj stanovnika ove zemlje stalno u padu, samo u zadnjih deset godina, između dva popisa stanovništva, Hrvata je manje za 147 tisuća. Jasno, riječ je o svjetski poznatim neuređenim hrvatskim popisima birača, zahvaljujući kojima su na izbore znale izlaziti (i glasati, dabome), osobe koje su godinama – mrtve. A imamo i kućnih brojeva s nekoliko stotina stanovnika…   

Sistematizacija imovine

No, najzastrašujućija je, zapravo, brojka s kojom nitko službeno ne barata – a to je broj državljana RH. Urbana legenda koja se već godinama prepričava po hodnicima hrvatskih ministarstava i među djelatnicima nevladinih organizacija kaže da je na jednom okruglom stolu u gluho doba noći osoba sa službenim uvidom u brojke oko važećih državljanstva procijedila: osam milijuna. Osam! 

    Zahvaljujući globalnim i lokalnim kretanjima posljednjih godina, svakom je danas jednostavnije nego prije u glavi nabrzinu složiti popis imovine kojom raspolaže. Minus na jednom, drugom računu, možda koja tanka ušteda, auto pod kreditom i stan pod hipotekom – tako nekako bi glasila bilanca imovine dobrostojećeg (!), srednjeslojskog građanina Hrvatske danas. 

    Ali, s kolikom imovinom raspolaže Hrvatska? E, to nitko ne zna. Niti jedna Vlada od 1990. godine naovamo, nije uspjela u naizgled ne previše magičnom zahvatu – da sistematizira i pobroji imovinu s kojom država raspolaže i da se, jasno, upiše kao vlasnik tamo gdje na to ima pravo. Vrijednost te, nepopisane, imovine se procjenuje na 120 do 160 milijarda. Eura. Državni proračun za ovu godinu, primjerice, težak je na rashodovnoj (uvijek težoj) strani – 122,3 milijarde. Kuna.   

Razasuti novac

Bizarnosti hrvatske države, koja, kao što se vidi, ima gadnih problema s postojanjem u stvarnom životu, tu ne staju. Vjerojatno nema puno velikih poslodavaca na svijetu koji baš naizust znaju broj zaposlenih koje plaćaju. No, svi oni tu brojku mogu vrlo brzo provjeriti u elektroničkim ili fizičkim registrima. Zapravo, ne svi. Hrvatska, naime, nema ni najblažu ideju o tome koliko ljudi plaća u državnoj upravi. Od veljače se, naime, taj popis izrađuje, još nije gotov, udrobljeni su deseci milijuna kuna, a zdrav razum jednostavno ne može pronaći odgovor na pitanje kako se svakog mjeseca mogu uplaćivati plaće na nepoznat broj adresa. Svi u zadnje vrijeme pričaju o rezanju, odnosno ne-rezanju javne uprave, ali, kako bi bilo da se, za početak, ustanovi koliko, zaboga, ljudi uopće tamo radi? 

    Osim što, dakle, nema pojma s kojim nekretninama raspolaže, te koliko uopće ljudi plaća u svojoj službi ne-država Hrvatska nema ni približni podatak o tome koliko novca ima u bilo kojem trenutku u vremenu. Državni novac razasut je na desetke tisuća zasebnih računa, pa se zna dogoditi da neka državna institucija novac dobiven iz proračuna za financiranje oroči u banci, a onda iz državne kase traži još novca za tekuće financiranje. Ili, da nekome od korisnika državne blagajne neka sredstva u datom trenutku jednostavno ne trebaju, a da nitko to ne zna, pa se ide u zaduživanje da bi se riješio gorući problem na nekom drugom kraju zemlje, umjesto da se novac prebaci tamo gdje je potreban – bez kamata.   

Običan broj

  Želja, zapravo, ni nije prevelika. Mnogi će pričati i nadati se da će u naredne četiri godine živjeti u ponosnoj i uspješnoj zemlji, pod svjetlom pravde i konačno dosegnutog blagostanja. No, kad bi se u zemlji Hrvatskoj u narednih tisuću i po i kusur dana samo sredili birački popisi, napravio registar zaposlenih u državnoj upravi i popis državne imovine, kad bi profunkcionirao OIB i jedinstveni račun financiranja, e onda bi na ovim prostorima ipak dobili nešto što dosad nismo imali. 

    Državu, konačno.