Ustavni sud namjerno i tendenciozno bira predmete za koje će se založiti na pravno sporan način. Pravo na pravično suđenje ne smije značiti zonu slobode za odabrane, smatra odvjetnica Jadranka Sloković
Ako razmišljamo o pravdi za obitelji ubijenih, teško je prihvatiti ovakvu odluku – Vesna Teršelić
– Presedan da Vrhovni sud sam sudi u tom predmetu bio je važan i izostanak javne objave tek može biti propust. Teško je prihvatiti ovakvu odluku, jer kad razmišljamo o pravdi za obitelji ubijenih, te ranjenih koji su i sami svjedočili, ona je više nego zakašnjela nakon 18 godina, rekla nam je voditeljica nevladine udruge Documenta Vesna Teršelić.
Odredbe ZKP-a
Prema tumačenju odvjetnice Sloković, Vrhovni sud nema obvezu javne objave presude u predmetima u kojima provodi glavnu raspravu. Rasprava pred Vrhovnim sudom, smatra ona, mora se provesti i provodi se prema odredbama Zakona o kaznenom postupku koji govore o glavnoj raspravi. Međutim, o presudi govore druge odredbe ZKP-a.
– Radi se o vrlo upitnom postupanju Ustavnog suda i potpuno mi je sporno da se već treći ili četvrti put pod pravom na pravično suđenje proturaju teze i situacije koje uopće ne spadaju pod to pravo, a ukidaju se točno određene presude koje su nekom jako bitne, kaže Sloković.
U svojoj odluci o Hrastovu Ustavni sud poziva se i na odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, međutim odvjetnica Sloković primjećuje da se citirane odluke odnose na slučajeve u kojima presude nisu javno objavljene pred prvostupanjskim sudom, a ne drugostupanjskim kao što je Vrhovni sud u predmetu Hrastov.
