Premijer Andrej Plenković rekao je u ponedjeljak kasno navečer da predsjednik Zoran Milanović širi laži tvrdeći da će hrvatski vojnici ići u Ukrajinu. Milanović je ranije u ponedjeljak na Facebooku objavio da hrvatska Vlada nije ovlaštena gurati Hrvatsku u nekakve nove koalicije koje bi mogle podrazumijevati sudjelovanje hrvatskih vojnika u ratu u Ukrajini.

Šef države je to rekao nakon što je Plenković u nedjelju sudjelovao na videokonferenciji čelnika tzv. Koalicije voljnih, saveznika Kijeva koji razmatraju slanje vojnika u Ukrajinu ako se postigne mirovni sporazum s Rusijom. U međuvremenu, u Washingtonu je održan sastanak s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim i vodećim europskim čelnicima, ali nikome nije sasvim jasno što je točno tamo dogovoreno i u kojem smjeru zapravo može ići postizanje trajnog primirja, odnosno mira u Ukrajini, te što to znači za države članice NATO saveza, među kojima je i Hrvatska.

– Milanović već godinu dana stalno izmišlja tezu o tome da netko šalje hrvatske vojnike u Ukrajinu. Ova teza o tome da netko zagovara da hrvatski vojnik ide u Ukrajinu je lažna teza, rekao je Plenković novinarima. »Vlada, niti bilo koja druga institucija u Hrvatskoj nije donijela odluku o slanju hrvatskih vojnika u Ukrajinu«, istaknuo je premijer. Dodao je kako je za Hrvatsku »dobro i korisno« da je dio koalicije koja okuplja EU, NATO, većinu velikih europskih zemalja i neke neeuropske zemlje poput Kanade.

Razne opcije

Američki predsjednik Donald Trump objasnio je zasad samo da teku pripreme za sastanak ruskog predsjednika Vladimira Putina i ukrajinskog Volodimira Zelenskog, na kojem bi trebalo razgovarati konkretno o uvjetima postizanja trajnog mira. No, za to vrijeme ruski napadi na Ukrajinu nastavljaju se, i jasno je da će biti potreban »pritisak« Amerike da bi ti razgovori išli u dobrom smjeru. Pritom Trump zadržava svoj raniji stav, da članstvo Ukrajine u NATO savezu nije tema jer tako Putin traži, ali također ne demantira da će nastaviti vrijediti članak 5., koji predviđa da sve članice NATO-a štite svaku zemlju čije se granice ugrožavaju, odnosno to u prijevodu znači da se NATO ne planira povlačiti iz onih točaka koje su geografski najbliže Rusiji – to jest da će ostati prisutni na samim zapadnim granicama Ukrajine i Rusije. A na kraju vjerojatno i u samoj Ukrajini – tako bar to tumači poznavatelj prilika Tonči Tadić koji predviđa da NATO trupe de facto ulaze u Ukrajinu kao faktor u zaštiti mira onog trenutka kad sporazum bude potpisan.

– NATO će dati tzv. sigurnosna jamstva, i onog trenutka kad se bude postigao dogovor o primirju, nastupit će kao »peace keeperi«. Neće biti »peace makeri«, dakle oni koji uvode mir, ali će ga čuvati, to je varijanta aktivacije članka 5. ugovora o NATO savezu. Smatram da će ići u tom smjeru, i to Rusiji ne odgovara, ali mir se neće moći kontrolirati osim da NATO faktički bude prisutan na tlu Ukrajine tada. Vidim tri opcije, prvo da NATO da svoje promatrače, kao što je prije neki dan pisao i New York Times. Drugo je da vojna prisutnost ipak bude nešto intenzivnija, kako bi Ruska Federacija malo ozbiljnije razmislila treba li joj u perspektivi nuklearni sukob s NATO-om, dakle može se reći da trajna vojna prisutnost svakako tada ima za cilj odvraćanje Rusije od bilo kakvih daljnjih djelovanja u Ukrajini. A treće bi bilo da doista deseci tisuća naoružanih pripadnika NATO snaga budu u Ukrajini. Sve mi se čini da je ova druga varijanta najrealnija, kaže Tadić.

Poruka Ukrajini

To bi dakle značilo da bi i Hrvatska vojska bila prisutna, barem u nekom obliku, no Tadić misli da je sada prerano govoriti o tome.

– Ljubazno molim predsjednika Zorana Milanovića da objasni tko je ikada spomenuo dosad vojnu prisutnost HV-a u Ukrajini, kada, koliko točno ljudi, s kojim zadatkom? Toga nema. Uostalom, jedno je ide li 4-5 vojnika u logistiku ili na obuku, a drugo kad 300 vojnika ide u borbene akcije, kao što su išli u Afganistan kad je Milanović to bez problema potpisao, a bilo je puno opasnije. Treba znati jedno: ako Ukrajina poklekne pred Rusijom, Rusija dolazi na granice Mađarske, a znajući odnos Viktora Orbana i Vladimira Putina, samo se budala može tome radovati. Pa to bi bio cirkus na Balkanu, kaže.

Tonči Tadić ističe i kako bi uloga Donalda Trumpa na kraju mogla biti pozitivna ako postigne da se aktivira ta varijanta članka 5. i obuzda Rusija.

– I sam sam se bezbroj puta pitao je li Trump Putinov igrač, radi li za EU i Ukrajinu, ili ga se to sve skupa ni ne tiče previše, ali Amerika ima s Ukrajinom potpisan strateški sporazum o nuklearnom miru, stoga je njegova obaveza, ne samo volja, da poštuje sigurnost Ukrajine. EU čelnici ipak su ga natjerali da se angažira, i time su spasili kredibilnost Bijele kuće. Imajmo na umu s druge strane, da Putin ne želi mir, nego pobjedu koju će zapečatiti za stolom, a to je samo nastavak rata drugim sredstvima. Dakle, Trump može imati povijesnu ulogu, ali morat ćemo pričekati još malo da se u to uvjerimo, kaže Tadić.

Trump je međutim jučer izjavio kako američkih vojnika neće biti u Ukrajini, ali kako će vjerojatno europske vojske biti na terenu. Zelenskom je poručio da bude fleksibilan u pregovorima s Putinom koji slijede, a činjenica da američke trupe neće činiti dio trupa prisutnih na samom terenu, vjerojatno je način da se i Putina odobrovolji uoči tih pregovora.

Na pitanje o mogućnosti sigurnosnih jamstava, Trump kaže da će europske zemlje »preuzeti glavni teret«.

– Oni žele imati vojsku na terenu, rekao je spominjući Francusku, Njemačku i Ujedinjeno Kraljevstvo. »Ne mislim da će to biti problem«, kaže Trump.

Na pitanje može li jamčiti da američkih vojnika neće biti na terenu, Trump je odgovorio potvrdno. »Imate moje jamstvo i ja sam predsjednik. Samo pokušavam zaustaviti ubijanje ljudi.«

Analitičar prof. Žarko Puhovski također vidi tračak nade u pokušajima da se razaranja zaustave, no nejasno je na koji točno način.

Korak bliže miru

– Opće je prihvaćena ocjena nakon Anchoragea i Washingtona: mir je korak bliže! Samo, nitko izgleda ne zna u kojem se to pravcu korača. Gazda sviju stvari, »Ratimir« Trump, djeluje pritom poput bauka iz ranosocijalističkih pamfleta. Budući pravi kapitalistički mirotvorac igra se stalno s ratnom opasnošću, što je dobro za vojnoindustrijski kompleks – tako je posljednji samit NATO-a sažeo u rečenicu koja glasi »suglasili smo se da će svi kupovati američko oružje«. No, pravi rat ne bi htio, jer vjeruje u rješavanje državnih sporova kupoprodajom teritorija, u dobroj tradiciji SAD-a, kaže Puhovski.

Uz to, njegova karakterna maska jedva skriva težnju za Nobelovom nagradom. Onima koje to čudi valja napomenuti da bi takva odluka, već i sada, bila ipak manji skandal od svojevremene dodjele iste nagrade nesretnome Obami. No, u tom ludilu, kako je rekao veliki geostrateg, »ima sistema«: Trump je, vrdalamast kakvoga ga je život dao, unio bitne promjene u međunarodnu atmosferu posljednjih godina: razbio je fikciju jedinstva Zapada »u obrani međunarodnoga prava« – protiv Rusije, ali ne i protiv Izraela, dakako, prihvativši stanje na terenu kao osnovu za pregovore. Uveo je u raspravu »killing rate«, govoreći o broju poginulih na objema stranama, dakle o desecima, pa i stotinama dnevno, a ne samo, poput zapadnih medija, o troje-četvoro civila pogođenih u ruskim raketiranjima. Upozorio je na to da Rusija ostaje svjetska sila upravo zbog geopolitike iz barem dva razloga: ogromna je i ima nuklearno oružje.

No, ovi kontekstualno zdravi inputi, praćeni su, dapače uzrokovani, ozbiljnom smušenošću, čak i na taktičkoj razini. U nju je »Ratimir« uvukao i sedmero europatuljaka koji su se u Washingtonu pridružili dvojici vođa s Aljaske opterećeni dodatno time što su morali odustati od dotadašnjih pripovijesti o nužnosti izoliranja Rusije jer je ona ta koja je potkopala međunarodni poredak, o teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine, zajedno s Krimom, kaže Puhovski.

Krenuli obrnutim smjerom

– Sada se govori samo o jamstvima, no ponavljajući tričetvrtstoljetnu bliskoistočnu katastrofu, ne zna se koji se to teritorij jamči. Putin se drži kao da je dobio rat, EU-patuljci kao da su ga izgubili, dok Trump trijumfira kao jamstveni nad-moćnik. Umjesto da se, po iskušanoj tradiciji, išlo logičnim slijedom: prekid vatre, primirje, mir. Za prva dva stupnja treba »samo« nadgledati stanje na fronti – pristojna vojska, pa i hrvatska, osim obrane države ionako bi trebala sudjelovati samo u nadgledanju poratnih okolnosti u trećim zemljama, u okviru međunarodnoga prava. Tek s mirovnim pregovorima, u punome smislu raspravljalo bi se i o jamstvima. No, Putinu/Trumpu se svidjelo ići obrnutim smjerom; dopre li se, ipak, barem do prekida zračnih operacija, bio bi to značajan pomak za zaštitu civila. No, izgleda da za to treba koračati unatrag, a to se trenutno baš ne čini izglednim, zaključio je Puhovski.