Porezna reforma i najava nacionalizacije domaće naftne kompanije Ine, jednog od najvećih poduzeća u državi, dva su projekta koja su obilježila prvih sto dana Vlade Andreja Plenkovića, a to prvo prolazno vrijeme u kojem se ocjenjuje rad neke administracije pada baš na današnji dan, kad će Vlada održati 18. sjednicu.

Na prvu bi se loptu reklo da je Vlada u mandat krenula furiozno, s dva velika projekta koji bi dugoročno, ako su dobro pripremljeni i ako ih prate i druge odluke, kroz cijeli mandat trebali značajno promijeniti Hrvatsku.

No, u oba slučaja Vlada je zapravo samo reagirala na rezultate rada ili nerada prošle ili prošlih vlada, a posljedice njezinih odluka što se više razmatraju, više se čine neizvjesnim, nego pomno planiranim.

U slučaju porezne reforme kojom su se javnost i Vlada bavili prva dva mjeseca mandata, Plenkovićev je kabinet zapravo »živio« na projektu kojeg je pripremila prethodna postava u Banskim dvorima. Vladi se mora priznati da nije odbacila poreznu reformu samo zato što su je osmislili bivši, što je uobičajeno ponašanje na hrvatskoj političkoj sceni. No, pošteno bi bilo reći, a to će dio HDZ-ovaca i priznati u neslužbenim razgovorima, da Vlada puno izbora nije ni imala.

Badnjak 2016.

U mandat je morala zakoračiti s nečim »velikim« da pokaže kako je od prvog dana spremna na stvarne promjene, a kako ništa drugo nije bilo spremno inzistirali su na poreznoj reformi, iako su je partneri HDZ i Most usuglašavali do samog izglasavanja u Saboru. Koliko su doista bili spremni, govori činjenica da za najveće porezne izmjene u proteklih 15 godina za najvažnije zakone, od njih ukupno 15, nisu izradili ni procjene mogućih učinaka. U najmanju ruku izgleda neozbiljno da će se procjena kakve bi učinke mogli imati pojedini zakoni raditi, ne unaprijed, nego tek nakon dvije godine njihove primjene.

Procjene je u hodu radila sama javnost, a onda je ta nagađanja prekinula arbitražna odluka iz Ženeve u sporu države i MOL-a koji je Hrvatska izgubila. Iako Andrej Plenković nema baš ništa s odlukama prethodnih Vlada koje su Hrvatsku dovele do dva arbitražna spora, pa ni s onim što je dovelo do njezina gubitka, na Badnjak je, inače oprezni premijer, objavio naciji da će država otkupiti MOL-ove dionice u Ini.

Koji dan kasnije objavio je i kako to namjerava učiniti, odnosno da će novac prikupiti prodajom 25 posto dionica HEP-a. No, koliko država planira novca utrošiti u otkup Ine, koliko u njezinu modernizaciju i što će postići povratkom te kompanije u državno vlasništvo, pitanja su na koja još nema odgovora.

Nije ih ni moglo biti u tako kratkom vremenu, upozoravaju nas neki HDZ-ovci, jer je odluka arbitraže stigla baš pred Božić i premijer je morao reagirati tako kako je reagirao. Zašto se baš u tom slučaju premijer, čije odmjerene izjave njegove stranačke kolege ističu kao najveći doprinos smanjenju napetosti i podjela u društvu, odlučio na radikalnu reakciju pokazat će vrijeme, jer se malo tko iz same Vlade usuđuje procjenjivati. Kako se ne bi morao izjasniti o ploči koja je u Jasenovcu podignuta poginulim pripadnicima HOS-a, a na kojoj stoji i poklič »Za dom spremni«, premijer je najavio osnivanje povjerenstva koje će umjesto prvog čovjeka Vlade zauzeti stav o totalitarnim režimima. Nakon arbitražne odluke odmah je znao da je strateški ispravno i ekonomski isplativo prodati četvrtinu dionica HEP-a da se kupi Ina. No, ni tu premijer nije bio posebno originalan – za reotkup Ine zalagali su se već ranije ministri u Kukuriku Vladi, Zoran Milanović u predizborno vrijeme je bez pojašnjenja izvukao i taj adut, a bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak već je pripremao javnu ponudu u HEP-u.

Pavo Barišić, Foto: D. KOVAČEVIĆ

Iste pozicije

Ako su porezna reforma i Ina Vladu dočekale ili zatekle, što je sa ciljevima koje je sama u svom programu najavila kao prioritete, uz napomenu da će ključne poteze povući u prvoj godini mandata, za što joj je ostalo još manje od devet mjeseci? Ti su prioriteti ostvarivanje stabilnog i trajnog gospodarskog rasta, stvaranje novih i kvalitetnih radnih mjesta, zaustavljanje iseljavanja i demografska obnova te društvena pravednost i solidarnost. Kad je gospodarski rast u pitanju, sadašnja Vlada opet ubire plodove dvije prethodne Vlade koje su joj nakon sedam godina recesije ostavile rast iznad dva posto i Plenkovićeva je pozicija po tom pitanju puno bolja, odnosno potpuno suprotna onoj koju su na početku mandata imali Jadranka Kosor ili Zoran Milanović, a gotovo je identična startnoj poziciji Tihomira Oreškovića.

Teško je, osim ako se nekakvi zaključci i predviđanja ne pokušaju izvlačiti iz porezne reforme, shvatiti i kojim to mjerama Vlada pokušava povećati socijalnu pravdu, popraviti demografsku sliku, zaustaviti iseljavanje i stvoriti kvalitetna radna mjesta. Poreznom reformom Vlada sugerira da je htjela zadržati, primjerice, liječnike i stručnjake u IT industriji i da je zato najviše rasteretila neto plaće iznad 15 tisuća kuna, te umanjila porez na dobit. S druge strane malo je to pomoglo socijalnoj pravdi u kojoj će korporacije plaćati manje poreza, a onima s plaćama nižim od prosječne ili čak i nešto većim od prosječne ni povećanje olakšica na djecu ne omogućava veća primanja.

Što se tiče demografske obnove i zaustavljanje iseljavanja sad već i stručnjaci bliski HDZ-u i uključeni u njihovo iznalaženje rješenja poručuju da Vlada ne nudi nikakve odgovore na te probleme.

I doista, kad se prođe kroz svih 17 održanih sjednica Vlade i odluka koje su na njima donesene, malo je toga što sugerira u kojem će smjeru Vlada ići po bilo kojem od svoja četiri cilja. Najvažniji su usvojeni dokumenti opet oni koji su se pripremali već u prethodnom mandatu, ali je pad Vlade i raspuštanje Sabora zaustavilo njihovo izglasavanje, bilo da je riječ o novim pravilima u javnoj nabavi ili Planu gospodarenje otpadom.

Obrazovni sustav

Vlada je najavila i reformu obrazovnog sustava, ali osim zaustavljanja reforme koja je pripremljena u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, zasad ohrabrujućih novosti nema. Regionalni preustroj također više nitko ne spominje, a kako se čini reforma javne uprave, koju je trebao osmisliti tim na čelu s bivšim potpredsjednikom Vlade Božom Petrovim, sada se izrađuje ispočetka, na čelu s novim potpredsjednikom Ivanom Kovačićem.

Tamo gdje se očekivalo da će Vlada plivati kao riba u vodi zbog premijerovog iskustva, odnosno u vanjskoj politici, zasad su najjače odjeknula uhićenja pripadnika HVO-a koja su uslijedila nakon premijerovog posjeta susjednoj Bosni i Hercegovini i oštro upozorenje Rusije nakon Plenkovićevog posjeta Ukrajini da baš i nije najpoželjnije da hrvatski premijer nudi rješenje za sukobe između te dvije zemlje.

Iako su tek rijetki članovi Vlade u neslužbenim razgovorima spremni priznati da se Plenkovićev tim tek zagrijava i uhodava i da je teško reći hoće li zapravo nastaviti po starom uz male korekcije po putu ili će u nekom trenutku biti spremna za promjene, svi su suglasni u tome da će, kao i u slučaju prethodne Vlade, puno toga ovisiti o odnosima HDZ-a i Mosta.

Problemi su u prošloj Vladi bili vidljivi već nakon desetak dana mandata i to na sukobu oko imenovanja čelnih ljudi u tajnim službama i tada je bilo jasno da je samo pitanje vremena kad će brak HDZ-a i Mosta propasti. Drugi pokušaj čini se nešto stabilniji, i zbog same činjenice da je HDZ dobio mjesto premijera, što je u prošloj Vladi bio predmet vječnih nemira. Reakcija Mosta na slučaj ministra obrazovanja Pave Barišića, gdje su u potpunosti već kod prve afere zbog plagiranja odluku prepustili premijeru, za razliku od slučaja Mije Crnoje koji je nakon tjedan dana morao otići s mjesta ministra branitelja, sugerira da je Most ovaj put izabrao drukčiji pristup i da je vjerojatno spreman učiniti više ustupaka da zajednica opstane. U Mostu su sada odabrali drugu taktiku i javno komentiraju tek ono što rade njihovi ministri.

Takvom zaključku u prilog ide i izjava koju nam je o radu Vlade i suradnje s HDZ-om poslao predsjednik Sabora i Mosta Božo Petrov. On je ocjenio da su u prvih sto dana Vlade postignuti zapaženi rezultati, ali je onda istaknuo ono što radi Sabor, kojem je na čelu. Naglasio je i da je ponosan na rad Mostovih ministra »jer su provedeni započeti projekti i doneseni važni dokumenti, primjerice Plan za gospodarenje otpadom koji je izložio ministar Slaven Dobrović i koji je preduvjet za povlačenje oko 475 milijuna eura«, a »najavljena je i temeljita analiza i racionalizacija javne uprave, što je temelj Mostove politike«. Petrov vjeruje da ne postoji bolja osoba od Ivana Kovačića za tu poziciju.

– Što se tiče suradnje s našim partnerom, HDZ-om, svakodnevno komuniciramo i uspostavljen je kvalitetan dijalog. Nužno je postići kompromis oko važnih pitanja, osobito kada je riječ o hrvatskom nacionalnom interesu. Vjerujem kako ćemo svi djelovati u najboljem interesu svih građana i da će ova Vlada opravdati ukazano povjerenje svojih birača, poručuje Petrov.

Smjena direktora

No, puno je još otvorenih pitanja na kojima bi ta suradnja mogla biti upitna, od prodaje HEP-a kojoj se Most protivi, do odluke tko će, država ili privatne tvrtke, graditi novu digitalnu mrežu, pa i one kakva će biti sudbina Glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana. Iako je Hrvatska već zagazila u 2017. godinu izvješće o radu DORH-a za 2015. godinu još nije raspravljano. O tom izvješću ni sadašnja, kao ni prošla Vlada, nije dala pozitivno mišljenje, što navodi na zaključak da nisu zadovoljni Cvitanovim radom. U HDZ-u nezadovoljstvo ni ne kriju, rezultatima DORH-a nisu oduševljeni ni u Mostu, ali neslužbeno priznaju da bi postavljanje HDZ-u odanog čovjeka na čelo DORH-a značilo da su su njihovom ministru unutarnjih poslova Vlahi Orepiću potpuno »odsječene ruke«, a malo bi im značilo i to što imaju Ministarstvo pravosuđa.

Uz takva otvorena pitanja Plenković ne može biti siguran da će suradnja s Mostom proći bez većih potresa, ali dio naših sugovornika prognozira da će uspjeh HDZ-a na lokalnim izborima, pa i relativan neuspjeh Mosta, primiriti manjinskog partnera i da će Vlada »glatko« odvoziti četiri godine mandata. U prilog svojim tvrdnjama ističu sve bolji rejting HDZ-a, što se za Most ne bi moglo reći.

No, da će ta dobra suradnja tražiti puno dogovora i »pojesti« puno vremena kojeg Hrvatska nema najbolje pokazuje imenovanje čelnih ljudi u javnim tvrtkama. Prije dva mjeseca Vlada je uredbom dala sama sebi ovlasti da mimo javnih natječaja bira čelne ljude tih poduzeća, kako bi umjesto onih kojima su istekli mandati ili loše rade svoj posao mogla postaviti privremene direktore. No, brojnim tvrtkama, pa tako primjerice i HEP-u ili Janafu, na čelu su ljudi koje je postavila Kukuriku Vlada koja je otišla s vlasti prije godinu dana. To sigurno nije zato što sadašnja vlast misli da oni tamo trebaju i ostati, nego što se partneri ne mogu dogovoriti tko će ih naslijediti.