Da, definitvno je počelo: HDZ se neće, poput svojih prethodnika u oporbi, stidjeti upotrebe ulice za rušenje vlasti. Štoviše, stvar se već pomalo pomalja i u obliku političkog programa, s hodogramom i datumima, pa je tako već više puta iz Stranke poručeno kako će se nakon 1. srpnja tražiti izvanredni izbori. Najavljeni sindikalni prosvjed za Praznik rada ne može se, stoga, promatrati izdvojeno od pokušaja rušenja aktualne vlasti; štoviše istim prijete i sami sindikalisti. Tko bi za kormilo došao nakon Milanovićeve Vlade, sindikati ne govore, ali nikom starijem od deset godina neće trebati više od jednog pokušaja za točan odgovor. 

Pozornica je spremna

  Kuhala se u svim žestokim svjetonazorskim ratovima Crkve s novom vlašću: od priče o spolnom odgoju, do Zakona o umjetnoj oplodnji, a skoro će, nemojte sumnjati, i »registrirano partnerstvo« biti označeno antihrvatskim i antikatoličkim ciljem. Štoviše, pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić je »crvenu peronosporu« na vlasti nazivao komunistima i zazivao »Oluju 2«. 

  Kuhala se, jasno, i u svakom potezu tzv. braniteljske populacije, ekipe koja je često pod jačom kontrolom vodstva HDZ-a nego sama stranka. »Crne vrane« koje su ponešto onemoćale u odnosu na vrijeme kad se uz pomoć uvezenih mitingaša prijetilo smrću Ivici Račanu i Stipi Mesiću, spremno su uzletjele odmah nakon smjene vlasti i sve objasnile narodu: na vlasti su, jednostavno, veleizdajnici. 

  Dakle, pozornica je bila već pripremljena. A sad se na njoj kreću davati i predstave. 

  Prva je već održana prije nekoliko tjedana na »zagrebačkom« mitingu protiv ćirilice u Vukovaru. Riječ s imenom glavnog grada je u navodnicima jer su i ovaj put, kao prije 12 godina u Splitu – i još masovnije – prosvjednici dolazili iz drugih gradova. Pritom su izrazito jasno zaprijetili da će se silom suprotstaviti provođenju zakona (ovaj put onog u pravima nacionalnih manjina). Kako je dosta sudionika skupa bilo uniformirano, u zraku je ostao lebdjeti neugodan osjećaj potencijalnog vojnog puča. 

  Nekoliko dana kasnije, Stipe Mesić je cijeli happening nazvao, u svom stilu i bez zadrške, udarom na ustavni i pravni poredak zemlje. 

Makroekonomski maheri

  Sindikati su, čak i kad ih se potpuno odmakne od njihovih prvomajskih »koalicijskih partnera« (dakle, Crkve i branitelja, to jest – HDZ-a), u bizarnoj poziciji. U vrijeme rasta baziranog na zaduživanju zemlje uspjeli su iskoristiti politiku tadašnje vlasti (HDZ-ove) koja je velike svote novca dijelila naokolo s isključivim ciljem smanjivanja tenzija i kupovine biračkih masa. Kad je cijela stvar kolabirala, i kad je Kosor u ruke dobila krumpir toliko vruć da ni vještije ruke od njenih ne bi složile jestivu krumpir salatu, uspješno su izlobirali da se ne ide samo na smanjenje plaća u javnim službama, već – svima. Taj »uspjeh« se zvao »krizni porez«, ako je netko zaboravio. I donesen je na ljeto 2009. godine. 

  Da komedija bude potpuna, sad se upravo vinovinici uvođenja kriznog poreza, poput notornog Vilima Ribića, javno hvale kako su oni još 2009. godine politiku štednje prozreli kao promašenu, usporedno s najvećim makroekonomskim umovima današnjice. Kako se smanjenje svih plaća (osim najnižih) po stopi od dva, odnosno četiri posto, uklapa u priču o protivljenju politici štednje, jasno, potpuno je neobjašnjivo. 

  Zanimljivo, dok je na vlasti bio HDZ (i dok su trajale prve tri godine krize), sindikalni pokret nije ni blizu imao ovako oštre zube kakve pokazuje danas. S Jadrankom Kosor se, recimo, znalo dogovoriti i da se zanemari preko 700 tisuća potpisa građana za referendum o izmjenama Zakona o radu, a industrijske akcije kojima bi krajnji cilj bila smjena vlasti su se možda tu i tamo spomenule. Ali, u većoj ilegali nego li je djelovala KPJ-u u vrijeme Bombaškog procesa. 

Crveni karanfili 

  Danas? Nakon »čak« trećine mandata, vlasti se »obećavaju« štrajkovi i referendum o izvanrednim izborima. I više od toga: radi smanjenja plaća (u svom sektoru) od tri posto sindikati javnih službi planiraju blokirati granice, ceste, turističku sezonu… 

  Zvuči poznato? 

  I jest, ako imate malo duže pamćenje. Gotovo istom retorikom je tadašnja HVIDRA prijetila Ivici Račanu već na ljeto 2000. godine. 

  Odjednom probuđeni i ratoborni sindikati ovaj put neće biti sami, ostavljeni da se hrvaju s vlastitim članstvom koje teško odolijeva zovu maksimirskog Bandićevog graha. Pridružila im se Crkva, koja je u svom glasilu praktički sudjelovanje na prosvjedu proglasila vjerničkom dužnošću, a pridružit će im se i već spomenuta HVIDRA, jer, naravno, ni branitelji ne mogu mirno gledati što se radi hrvatskom radništvu. 

  Stranka javno neće sudjelovati. Bilo bi malo nezgodno, a i nema nikakve potrebe. U Središnjici će ionako s velikim interesom zbrajati broj ljudi na Trgu i mjerkati količinu pritiska na Banske dvore. A nakon prvog srpnja, kao što su i rekli, sasvim sigurno se pozvati i na radničko nezadovoljstvo kad zatraže prijevremene izbore (koji će se dogoditi jedino ako raskinu SDP i HNS – što se neće dogoditi). 

  I tako će jedan svečarski i upozoravajući dan crvenih karanfila – što bi Praznik rada trebao biti svake godine – poprimiti malo drugačije boje i tonove. Da, crvena će vjerojatno biti prevladavajuća, ali suptilno prošarana makar plavim. 

  Jer, očito je da od ove nenarodne vlasti nisu ugrožena samo prava radnika. Ugroženi su i branitelji, vjera i Domovina. Nedostaje još samo prikladna pjesma Marka Perkovića Thompsona, koja bi umjetnički sjedinila sve nacionalne i socijalne brige hrvatskog naroda (i gostiju, ako treba). 

  Nacional-socijalni Prvi maj? Bit će zanimljivo i to doživjeti.