Čini se da su preživjeli. Najtežu, najzahtjevniju godinu mandata, u kojoj i dalje »pada sve što ne bi trebalo«, dakle, 2013.-u. Iako je tek početak drugog tromjesečja ove godine, izgleda da su vladajući pregrmili najgore razdoblje koje se moglo predvidjeti u mandatu 2012.-2015. godine, dakle, (pre)dugu i tešku sezonu jesen/zima na prijelomu prve i druge godine mandata. Pritom im je veliku, gotovo gigantsku pomoć pružila politika koju vodi glavna oporbena stranka, HDZ, te ih tako u ruci obloženoj pamukom svog oštrog skretanja udesno i paperjem s logom »Fimi medije« uvela u vrlo vjerojatno mirnije vode druge polovice mandata. 

  Za vlast u zemlji u dubokoj krizi – pod uvjetom da se do kraja mandata ona iz iste počne izvlačiti – posebno su teške prva i druga godina. No, dok je sam početak manadata još obilježen (kratkim) »ljubavnim« periodom između nove vlasti, medija i iščekivajuće javnosti, u drugoj je medeni mjesec odavno zaboravljen i udarci po definiciji pljušte sa svih strana. A kako se u Hrvatskoj od prošle jeseni nastavio strmi gospodarski pad (u skladu s europskim trendom duplog dna recesije), jasno je da se Kukuriku koalicija našla pod sve glasnijom paljbom nezadovoljnika. Sve do sredine veljače, kao da je svaki novi dan nosio novi bolni ubod samo sa statistike o broju nezaposlenih, a veći dio medija je redovno i gotovo sladostrasno odbrojavao prema 400 tisuća. 

 Eksplozija cijena energenata

Ipak, nije se dogodilo. U ovaj put potpunoj medijskoj tišini, početak sezonskog zapošljavanja je usmjerio brojku prema dolje i trenutno je nezaposlenih oko deset tisuća manje od rekordnih 375 tisuća u veljači. I ta brojka, uključujući i nervozu koja je prati nastavit će padati sve do jeseni.  

  Još jedan će minus u nastavku ove godine za vladajuće, a tako i za građane, biti manji nego dosad – naime, nakon što su Sanaderova i Kosoričina Vlada umjetno zauzdavale cijene energenata, one su lani eksplodirale i tako gadno udarile ionako tanke budžete građana. Novih poskupljenja struje, plina i vode zasad nema na vidiku. 

  Naposlijetku, iako je dosad od obećanog i iščekivanog investicijskog buma Hrvatska tek imala samo jedan neveliki »plop«, čini se da se nešto polako pokreće. Željeznica, energetika, Zračna luka Zagreb i mnoštvo malih projekata kao da su počeli pokazivati znakove života, a investitorima sigurno neće loše doći ni 1. srpnja, odnosno sad konačno posve izvjesni ulazak Hrvatske u EU. 

  Sve to jasno ni izbliza ne garantira oporavak, ali će sigurno diktirati nešto manje turobnu političku atmosferu krajem naredne godine. I stoga, dodatno izbiti neke od aduta HDZ pri pokušaju povratka na vlast već krajem 2015. godine. 

  A za loše karte u rukama ta stranka ipak prije svih ima kriviti samu sebe, odnosno poteze koje je njeno novo vodstvo vuklo od svibnja prošle godine, kad je Jadranku Kosor na čelu stožerne stranke desnice zamijenio Tomislav Karamarko. Istina, priča o suđenju Sanaderu i stranci zbog poslovanja u prošlim godinama je devastirajuće loš PR za bilo koga, međutim, i one mogućnosti koje su imali, a obzirom na gospodarsku situaciju imali su ih (i imat će) pregršt, nisu odigrali dobro.  

 

Zaokret prema desnici

  Oštar zaokret prema desnici, kojeg je sjajan simbol potpisan koalicijski sporazum s Hrvatskom kršćanskodemokratskom strankom, minornom strankom koja je sa svojom tročlanom koalicijom na posljednjim izborima, primjerice, u Zagrebu dobila manje glasova od nezavisne liste – Siniše Vuce, nije donio HDZ-u previše koristi. Anketno padaju gore i od popularnosti Vlade, što je, u slučaju ovakve gospodarske krize pravi mali politološki fenomen. 

  Ukoliko se iduće nedjelje ne dogodi nebesko iznenađenje, HDZ će uvjerljivo izgubiti na izborima za Europski parlament od Kukuriku liste. No, to im očito nije dovoljno: već danima čelni ljudi s te, europske liste, pričaju kako će ti, euroizbori, zapravo biti referendum o radu Milanovićeve Vlade. Što će o tome govoriti nakon izbora, u noći s 14. na 15. travnja, gotovo da je zanimljivije iščekivati od samih rezultata. 

  Pričom o »referendumu« tako je oporba zapravo Milanoviću i simbolički dala priliku da »preživi« gadnu 2013. godinu. Jer, tko će (normalan) dovoditi u pitanje legitimitet vlasti koja ga je upravo potvrdila na izborima? 

  U HDZ-u je dio ljudi vjerojatno svjestan da su mnogo, mnogo više mogli napraviti okrećući se suradnji sa strankama centra (HSS i HSLS prije svih), te »tihom diplomacijom« koja bi išla na kakvo-takvo okrupnjavanje pravaša kao postizbornog koalicijskog rezervoara. 

 Uloga Rima i Pariza

Naravo, euroizbore bi u ovakvom odnosu snaga pametna oporba tretirala kao »specijalizirane«, »ne baš zanimljive njihovim biračima«, »manje bitne« i ne bi ih povezivala s popularnošću vlasti, te tako sebi ostavila otvorenu frontu udara na vlast bez obzira na očekivani europoraz.  

  Ovako, Milanoviću, SDP-u i HNS-u, omogućili su mnogo bezbolniju tranziciju u 2014. godinu, u kojoj bi zima mogla biti gadna i teška, i u kojoj će broj nezaposlenih možda rasti i iznad 375 tisuća, ali koja bi, po svim predviđanjima ipak mogla davati prve klice i(li) plodove početka oporavka. 

  Naravno, štošta će ovisiti o umješnosti vladajućih da ipak proguraju neku investiciju i da povuku koji euromilijun više, ali je jasno da će im polje djelovanja nakon 1. srpnja, makar u teoriji biti mnogo šire nego danas, a leđa osigurana prolaskom na travanjskom »referendumu«. Još više od toga, dakle, čak i više od svega što naprave gospodarski stratezi u Hrvatskoj, opća krvna slika domaćeg gospodarstva (makar ova kratkoročna) ovisit će o tome hoće li se situacije u EU stabilizirati. Jer, ukoliko novi kronični EU bolesnici postanu, na primjer, Italija i Francuska, cijela priča će se zavrtiti po mnogo gadnijem scenariju čije je obrate, pogotovo političke i socijalne, teško predvidjeti. 

  U slučaju nekog mirnijeg i očekivanijeg razvoja stvari u Uniji (dakle, spori, ali neumitni oporavak), lakše je predviđati i domaće političke ishode. 

  U takvoj situaciji, očito je da je period između dvaju europskih izbora u Hrvatskoj (travanj 2013. – svibanj 2014.) onaj u kojem se, sportskim rječnikom, »lomi utakmica«. To je period u kojem, na dosadašnji, ili radikalno drugačiji politički način (svejedno) HDZ mora značajno smanjiti prednost koju će Kukuriku koalicija očekivano steći naredne nedjelje. 

  Jer, posljednja godina mandata za svaku vlast je godina lickanja rezultata, bilanci, svečanih otvaranja i širokih ruku. Ukoliko 2015. poprati i očekivani (polagani) gospodarski oporavak, a HDZ do svibnja 2014. ne uspije dostići koaliciju lijevog centra, u toj stranci će morati razmisliti o počektu vrlo ozbiljne pripreme za parlamentarne izbore. 

  One 2019. godine.