S objavom izbornih rezultata neće se ništa bitno promijeniti jer će za sređivanje rasturenog društva koje funkcionira na improvizaciji, trebati puno posla i vremena
Hrvatska će se, posve je jasno, vrlo skoro otarasiti HDZ-ove vlasti. I najzanimljivije političko pitanje u idućih nekoliko mjeseci, zapravo, bit će borba za vlast u toj, uskoro najvećoj oporbenoj stranci. Neće Jadranki Kosor u posljednja 22 dana ništa pritom pomoći okupljanje »svega što misli hrvatski« (teško je i zamisliti da bi »day after yesterday« premijerka mogla i misliti na nekom drugom jeziku), to jest, panični pokušaji koaliranja s raznim lokalnim pitoresknim likovima. Gotovo je. Oni odlaze.
Ali, što sad?
Olakšanje zbog odlaska omrznute vlasti trajat će, možda, jedan dan. A onda će se krenuti mjeriti svaki potez Milanovićeve ekipe, vagati svaka razlika u koaliciji i pažljivo premjeravati svaki korak koji će napraviti, valjda, prema izlasku iz krize. No, to nije sporno. Nova vlada će, valjda, pokušati provesti svoje programe i raščistiti, za početak, naplavine nelikvidnosti koje ozbiljno prijete gušenjem cijele zemlje ostajući svaki put rasute po cijeloj državi nakon HDZ-ovog povlačenja u opoziciju. I valjda će, ako se svijet u međuvremenu ne raspadne (a za što, međutim, postoje ozbiljne indicije) mic po mic, onako trećesiječanjski, krenuti nabolje.
Sedmogodišnji san
No, takva vrsta promjene ovaj put je posve nedovoljna. Iako će rado svu krivnju svaliti na političare, ova zemlja najozbiljniji problem ima sama sa sobom. Korupcija nije, naime, izum Ive Sanadera i dvadesetoosumnjičene pravne osobe iz istrage o Fimi mediji (poznatije pod kraticom HDZ). Korupcija je ovdje i dalje način poslovanja i način života.
Da bi se ona iskorijenila, nije dovoljno da Mladen Bajić u daljini čuje kukurikanje i probudi se iz sedmogodišnjeg sna. Nije dovoljno ni da nastrada bivši lider i uskoro bivša stožerna stranka. Promjena se treba zbiti u glavama. Jednostavno, Hrvati moraju umirati od straha kad pokušavaju nekome uvaliti sto kuna da im ne naplati prekoračenje brzine na cesti, a ne tom i sličnim, samo mnogo vrednijim poslovima, pristupati kao da odlaze na redovnu kavu u omiljeni kafić.
Korupcija je, naravno, samo jedan od detalja koje pokazuju slabost i neorganiziranost društva. A da bi se ono doista dubinski krenulo mijenjati nabolje, promjena vlasti je samo početak. Ono što je drugi nužni (i preteški) korak je osiguravanje nezavisnosti i, posljedično, hrabrosti institucija.
DIP-ove muke
Državno izborno povjerenstvo, recimo, moralo bi biti snažno i neovisno tijelo čiji se pravorijek sluša u stavu mirno, a ne bojažljiva skupina tumača hrvatskih zakona i propisa. Rasplet oko Branimira Glavaša, koji će moći biti nositelj lista HDSSB-a, iz jednog prejednostavnog razloga – jer mu to omogućavaju zakoni ove zemlje, korak je u pravom smjeru. Jer, nije bilo lako presuditi da osuđeni ratni zločinac koji je pritom od domaćeg pravosuđa pobjegao u susjednu zemlju, može na listić. Zdesna se prašilo jer su HDSSB i Glavaš gadni konkurenti HDZ-u, a slijeva jer dobar dio ljudi naklonjenih tom političkom spektru kao da smatra da bi zakoni trebali vrijediti samo za »naše«.
A Glavaš, je li, nije taj. I DIP se našao na sto muka, usred strastvene političke bitke. Pa su krenula otezanja. Prvo je upit HDSSB-a o Glavašu odbijen uz objašnjenje da DIP može prosuđivati valjanost lista tek onda kad budu predane (i kad se više ne mogu mijenjati, što znači da HDSSB u slučaju da ustraje na Glavašu ne bi mogao na izbore). Pa je na upit našeg lista o tome imaju li osuđeni za ratne zločine aktivno i pasivno biračko pravo u Hrvatskoj, DIP odbio odgovoriti, uz objašnjenje da je iz upita jasno da se odnosi na – Glavaša (?!).
Naposljetku, nakon tjedan dana, ipak, stisli su se u jednoj od vijećnica u Saboru i nakon višesatne rasprave poručili – kandidat ne, nositelj liste da. Dakle, dobar korak, drugari, samo pomalo drhtav.
Odbijenica GONG-u
U istom tjednu, Upravni sud, još jedna od institucija od čijeg rada, zapravo, snažno ovisi i ocjena sređenosti i organiziranosti jednog društva, napravio je vrlo čvrst korak. Bat čizama kao da još odjekuje! Samo, u potpuno krivom smjeru. Upravni se sud, naime, gorko narugao demokraciji i javnosti. GONG je od Vlade prije nekog vremena, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, tražio da im dostavi dnevne redove zatvorenih sjednica. Također, zatražili su popis osoba koje su ušle u zgradu Vlade na dan čuvenog sastanka oko Fimi medije.
Iz Banskih dvora su ih, jasno, otpilili po kratkom postupku. Kakav GONG, kakva javnost, zaboga! Prve se iz politike ne doživljava nikad, a druge samo jednom u četiri godine – i to u ograničenim količinama. GONG je, jasno, išao na sud, koji ih je – odbio. Ali, kako… Dakle, Upravni sud je u svom objašnjenju odbijenice GONG-u razložio kako su trebali tražiti konkretne teme koje su ih zanimale s dnevnih redova zatvorenih sjednica Vlade. Tajnih dnevnih redova. Da, sud je doista od GONG-a zatražio da, ako žele znati što je bilo na tajnom dnevnom redu Vlade, prvo precizira što ih točno s tog, dakle tajnog, dakle, nepoznatog dnevnog reda, zanima. Cinizam tu ne staje. Za imena ljudi koji su ulazili u zgradu Vlade na dan sastanka oko Fimi medije, sud je, već pogađate, zamjerio GONG-u što nije napisao o kojim se točno osobama radi. Dakle, ako želite saznati o kome se radilo, nema problema, sud će vam pomoći. Ako mu date ime i prezime osobe o kojoj se radi. Što je upravo ono što ne znate.
Inozemni vjetrovi
Bizarnostima, trikovima i magijama koje su temeljno svojstvo (ne)organizacije hrvatskog društva, a koje se neće promijeniti poslije 21 sat 4. prosinca, kad budu objavljeni prvi izborni rezultati, tu, jasno, nije kraj. Dosta se sjetiti stanja u kojem su domaće zemljišne i katastarske knjige, vječnotrajuće implementacije Godota, pardon, OIB-a, koji će otkriti sve tajne poreznicima, ili najfriškije neobične priče o sudbini dobre ideje o tome da se napravi Državna škola za javnu upravu koja bi imala europeizirati domaću administraciju. I osnovana je, ove godine.
Ali tranziciju domaće birokracije na EU standarde ima obaviti – pet ljudi (plus ravnatelj škole), a budžet im je smanjen na 30-ak posto od obećanog, pa ljudi, između ostalog, žicaju po Zagrebu prostorije u kojima mogu obavljati edukaciju.
Sve to gradi plastičnu sliku rasturenog društva, koje funkcionira uglavnom na rubu improvizacije i za čije će sređivanje trebati preozbiljna količina posla i vremena. A vjetrovi iz inozemstva, valja ponoviti, ne mirišu na dobro.
»Okriće na jugo«…
