Njemački veleposlanik u Hrvatskoj o ratifikaciji pristupnog ugovora

Hans Peter Annen: Ni ne razgovaramo o tome da ne uđete u EU 1. srpnja

Irena Frlan Gašparović

U potpunosti dijelimo stav Komisije da je Ljubljanska banka bilateralno pitanje između Hrvatske i Slovenije i treba biti riješeno među njima. Približavamo se 1. srpnju i svi očekujemo da će se pravovremeno naći rješenje



Iako Hrvatsku i Njemačku veže tradicionalno prijateljstvo, Njemačka je jedna od tek pet zemalja članica koje još nisu ratificirale ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. O toj i drugim temama razgovarali smo s njemačkim veleposlanikom u Hrvatskoj Hansom Peterom Annenom. 


  Kad će Njemačka ratificirati naš ugovor o pristupanju EU? 


   – To je u nadležnosti njemačkog parlamenta. Teško je davati prognoze. 




  Hoće li to biti tek u lipnju ili prije?


   – Parlament je vrlo rano počeo s procesom, prvo čitanje bit će već početkom sljedećeg mjeseca. Kao što je poznato, Njemačka će pričekati proljetno izvješće Europske komisije o monitoringu. Vjerujem da će ubrzo nakon toga uslijediti drugo i treće čitanje zakona, no odluka je na parlamentu i zato je teško prognozirati kada će točno biti ratifikacija. Treba znati i da Njemačka ratifikacijskom procesu pristupa vrlo ozbiljno i da su razlozi tome prijateljske naravi. 


  Baš to iznenađuje: mi smo tradicionalni prijatelji, a čak je i Velika Britanija, koja je dugo bila kritičnija prema Hrvatskoj, ratificirala ugovor prije Njemačke. 


   – To treba smatrati znakom bliskog prijateljstva. Njemačka želi snažnu, dobro pripremljenu Hrvatsku i dobro pripremljeno hrvatsko društvo koje ulazi u Europsku uniju. Mi smo posebno zainteresirani i da proces pristupanja bude uspješan i pozitivan i za Europu, za EU. 


  Ozbiljan pristup


Nisu li mjerila, njih 146, koja je tijekom pregovora pred Hrvatsku postavila Europska komisija, trebala osigurati da smo spremni za članstvo?


   – Europska komisija je naglasila zadaće koje treba ispuniti. Rezultati koje podastire Europska komisija polazište su za donošenje odluke. I iz brojnih kontakta znam da Njemačka, kao što sam uvodno rekao, vrlo ozbiljno pristupa ratifikacijskom procesu, istodobno uz veliku naklonost i simpatiju prema Hrvatskoj. Njemačka je izuzetno zainteresirana da ratifikacijski proces bude uspješan, njegov uspjeh je za cijelu Europsku uniju važan i predstavlja posebnu dodatnu vrijednost. 


  Je li taj stav, taj oprez, potaknut i ranijim iskustvom s ulaskom Rumunjske i Bugarske?


   – To je političko pitanje, teško je reći. Možda Hrvatska donekle »trpi« zbog ranijih iskustava, ali to je u interesu Hrvatske. U interesu je mlade generacije da ima moderno gospodarstvo, moderno društvo, konkuretno u Europi, ali i na globalnoj razini. Čak i neovisno o članstvu u Europskoj uniji, činjenica je da su reforme neizbježne. Neizbježne su za Njemačku, za svaku zemlju. S konkurencijom se možemo nositi samo ako mijenjamo sebe same. 


  Je li mehanizam nadzora nakon pristupanja, kakav imaju Bugarska i Rumunjska, Njemačkoj prihvatljiv u slučaju Hrvatske? 


   – Njemačka je uvijek jasno tvrdila da ne želi mehanizam monitoringa nakon pristupanja. Mi smatramo da će dobro pripremljena Hrvatska biti u punoj mjeri u stanju opravdati svoje punopravno članstvo u Europskoj uniji. No, mora biti jasno da su reforme nužne i nakon pristupanja, koje nije neka završna točka, nego je zapravo početak.   

Neovisan proces


Bojite li se da bi Slovenija, koja još nije krenula u ratifikaciju hrvatskog ugovora, mogla iskoristiti poziciju Njemačke i kazati, »pa, eto, nismo mi jedini koji još nisu potvrdili ulazak Hrvatske u EU«?


   – Njemački ratifikacijski proces je neovisan, jednako kao finski, danski, talijanski i bilo koji. Ratifikacijski proces u Njemačkoj ne ovisi ni o kojim drugim razlozima, osim onima koje sam naveo. 


  Koji je stav Njemačke u pogledu spora Hrvatske i Slovenije oko Ljubljanske banke? 


   – Zainteresirano pratimo to pitanje, kao i sve zemlje članice i Europska komisija. U potpunosti dijelimo stav Komisije da je to bilateralno pitanje između Hrvatske i Slovenije i treba biti riješeno među njima. Približavamo se 1. srpnju i svi očekujemo da će se pravovremeno naći rješenje. 


Razmatrate li uopće mogućnost da Hrvatska 1. srpnja ne postane članica ili nema plana B? 


   – Ne, nemamo plan B. To nije nešto o čemu razgovaramo. 


  Pratite li aktualnu raspravu o prijedlogu zakona o strateškim investicijama?


   – Da, pomno pratimo tu tematiku jer smo za nju posebno zainteresirani. Njemačka je jedan od najvećih ulagača u Hrvatskoj, a i u nemalom broju ulaganja, koje ne dolaze izravno iz Njemačke, postoji njemački udio. Izravna inozemna ulaganja apsolutno su neophodna kada govorimo o nužnoj modernizaciji zemlje. Ona sa sobom nose važan tehnološki razvoj u proizvodnom sektoru, visokoj tehnologiji, transportu, energetici, itd. Ulaskom u Europsku uniju otvara se svojevrstan prozor mogućnosti i prilika, raste interes za Hrvatsku u inozemstvu i to na određeno vrijeme. Hrvatska vlada je toga svjesna i predano radi na tome da te mogućnosti ne ostanu neiskorištene. 



Nedavno je njemačka vlada objavila da će iskoristiti mogućnost uvođenja ograničenja za zapošljavanje hrvatskih radnika na dvije godine nakon ulaska Hrvatske u EU. Zašto je Njemačka posegnula za tom mjerom, jeste li očekivali desetke tisuća Hrvata koji će pohrliti u Njemačku?  

– Radi se o uobičajenoj mjeri koju poduzimaju mnoge zemlje u pristupnom procesu. To nema veze s politikom, niti je diskriminatorno prema Hrvatskoj. Mislim i da neće imati velikog utjecaja na hrvatske državljane. Već imamo stalni dotok ljudi. Tu je i skoro 300 tisuća Hrvata koji žive i rade u Njemačkoj te su sastavni dio njemačkog društva kojemu daju svoj vrijedan doprinos. Naravno, javnost ih primjećuje posebno kada npr. zabijaju golove poput Perišića ili Mandžukića, ali isto tako i kada ostvaruju vrhunska znanstvena postignuća poput Ivana Đikića. Iako zemljopisno nismo susjedi, za mnoge Hrvate je ići u Njemačku kao ići iz Osijeka u Dubrovnik. To je taj prirodni osjećaj uključenosti i uzajamne isprepletenosti. Zato toj mjeri ne bih pridavao previše važnosti.



  


Manje birokracije


Može li ovakav zakon pomoći u privlačenju investitora? 


   – Da, to je odlučujuće pitanje. Hrvatska treba strateške investicije, ali i manja ulaganja. Hrvatska je dobro tržište, imate puno kvalificiranih ljudi, odličan obrazovni sustav, dobru infrastrukturu, povoljnu tržišnu situaciju u regiji. 


  Jesu li problemi s kojima se suočavaju njemački investitori isti kao prije deset godina?


   – Ne znam jesu li isti kao prije deset godina, ali su isti problemi s kojima se suočavaju mnoge druge tvrtke. Osnovna pretpostavka za ulaganja je opća otvorenost društva. Strani investitor se mora osjećati dobrodošlo… 


  A u Hrvatskoj se ne osjeća?


   – Ne kažem da se ne osjeća, nego navodim što je sve potrebno za investicije. Druga stvar je jasno i stabilno pravno i porezno okruženje. Treće je manje birokracije. Birokatski proces treba biti svojevrstan servis, ne smije dominirati nad investitorima. 


  Čini se kao da već deset godina govorimo o istim stvarima, o uklanjanju istih prepreka. Zar se ništa nije promijenilo?


   – Ne mogu ocijeniti, jer sam ovdje tek pola godine. No, sigurno je da se promijenilo globalno okruženje. Tvrtke koje ulažu u strane zemlje, mogu odlučiti hoće li uložiti u Hrvatsku, Senegal, Vijetnam ili bilo gdje drugdje. Konkurencija je globalna. Dodajte tome globalnu recesiju i europsku ekonomsku krizu. Okruženje se promijenilo i zato je teže privući investitore, a investitori su sve oprezniji. I njemačke kompanije su vrlo oprezne, ali kada dođu na tržište, vrlo su stabilne, ne odlaze lako ni u vremenima krize.