»Dosta je više prešućivanja. Dosta je više okretanja glave na drugu stranu. Iz različitih razloga, 25 godina smo uglavnom šutjeli. Ali ja, predsjednica Republike Hrvatske, to više neću tolerirati, jer je stabilnost državnog sustava jedna od mojih ovlasti. A ako nije dio razvijenog svijeta, naša Hrvatska ne može biti stabilna država. Hrvatice i Hrvati, pozdrav ‘Za dom spremni!’ nije stari, tradicionalni domoljubni pozdrav. To je fašistički usklik pod kojim su počinjeni nezamislivi zločini. To je pozdrav koji su koristile političke snage čije djelovanje bi, da nije bilo antifašističkog pokreta u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, sasvim izvjesno dovelo do biološkog uništenja Hrvata kao naroda. Teško je i zamisliti pogrdniji poklič u Hrvatskoj od tog ustaškog povika. To nam, uostalom, vrlo jasno svojim kaznama poručuje i razvijeni svijet. Jedan spektakl, kakav je trebala biti utakmica Hrvatske i Italije, ostao je bez publike, zbog uporne tvrdoglavosti onih koji ili o povijesti ne znaju ništa, ili ne žele dobro svom narodu. Ali, i zbog uporne šutnje politike svih boja koja je dva i po desetljeća tolerirala povijesni revizionizam. Hrvatice i Hrvati, želite li dobro svojoj zemlji, taj pozdrav nikad više nećete koristiti, a ja s ovog mjesta obećavam da ću odmah napustiti svaku sportsku priredbu na kojoj ga čujem i da ću uporno inzistirati da sve sastavnice državne vlasti rade svoj posao na progonu fašističke propagande«, izgovorila je Grabar-Kitarović u jednom dahu, priprijetivši na kraju prstom prema kameri…

 

 Josipovićev recept

Ovaj scenarij je, naravno, potpuno izmišljen. I ne samo to, njegovo ostvarivanje je praktički nezamislivo. I upravo to, upravo ta njegova nezamislivost pokazuje zašto je kazna za hrvatsku nogometnu reprezentaciju – i potencijalne buduće kazne – zaslužena i neminovna.

  Grijeh ignoriranja ustašluka na tribinama prožima sve dosadašnje vladajuće opcije, sportske saveze, medije, javnost… Jednostavno, Hrvatska se pomirila s tim da malo klicanja »našim dečkima« koji su ordinirali po Jasenovcima nije nužno ružna stvar, a možda su i neki, poput nesretnog Joea Šimunića, povjerovali u tupavu laž o »povijesnom pozdravu«.

  Strah lijevih vlasti od sankcioniranja ustašluka je klasična priča – na dlaku ista kao i ona u kojoj bivši predsjednik prestrašen od bijesa desnice smjenjuje pred izbore svog savjetnika Dejana Jovića jer se ovaj drznuo u stručnom časopisu napisati da hrvatski referendum o nezavisnosti nije bio ni slobodan, ni liberalan. Radi se o istom strahu od desnice kojim se, nakon dvije godine posla, preko noći ukida odluka o dizajnu registarskih tablica i vraćanju hrvatskog grba na njih (i Hrvatske u društvo Slovačke i Srbije kao jedinih europskih zemalja koje državne insignije ponosno drže nad blatobranom). Koliko je ta politička kalkulacija – da se ne ide u oštro sankcioniranje ustaških skandiranja na sportskim priredbama – točna, to je drugo pitanje. Moguće je da bi, da su Račan i Milanović hapsili zbog »Za dom spremni« dali još malo političkog streljiva Sanaderu, odnosno Karamarku. Ali ljevica nije nastojala, ni s pozicije vlasti, ni oporbe, djelovati makar edukativno, ustrajnim osuđivanjem ponašanja koje hrvatskoj nanosti teško mjerljivu štetu.

  Ni ovih dana Milanović nije našao za shodno osuditi idiotski nacizam s tribina, osim što je lakonski oprao ruke od domaćeg nogometa. A ovo su stvari koje zahtijevaju i premijerovo izvanredno obraćanje javnosti. A ako se već politički kalkulira sa štetom u izbornoj godini, valjalo bi se u SDP-ovom stožeru zapitati koliko će ljudi kojima smeta osuda »Za dom spremni« uopće ikad glasati za njihovu stranku. I obrnuto: koliko će onih koji su svjesni kakvu štetu proizvodi ustašluk svojim glasom na izborima nagraditi SDP-ovu šutnju. O tome se, uostalom, slobodno mogu informirati kod Ive Josipovića.

 

 Nema Tita – ima ustaša

Što Tomislav Karamarko misli o ustašama u kockicama, teško je dokučiti. I on je propustio niz prilika, da s pozicije desnog centra, jasno osudi stvari koje su u normalnom svijetu potpuno neprihvatljive. On je »ljut i žalostan što će se utakmica protiv Italije igrati pred praznim stadionom, jer je to trebala biti utakmica u prekrasnom ambijentu navijača u Splitu«, kojeg se, usput, njegova stranka sjetila tek kad je zamirisala izborna kampanja. Dosad im ponašanje nogometnog saveza koji je cijeli domaći nogomet pretvorio u prćiju jednog gazde, a reprezentaciju u zagrebački izlog istog, nije smetalo. Dosad im je Maksimir bio nogometni hram, a o prekrasnom ambijentu u Splitu (u kojem je reprezentacija od 1998. godine odigrala manje službenih utakmica nego u Beogradu) nije bilo govora.

  Karamarko, doduše, ne precizira zašto je »ljut i žalostan«? Zbog nepravedne UEFA-e, ili možda zbog idiotizma s tribina? Tako je i bolje, biti neodređen, da se birači ne dosjete…

  Posebno, počasno mjesto u aktualnom cvatu ustašluka na tribinama i kaznama koje nas zbog toga sustižu, ipak zauzima predsjednica države. Ona je, sasvim moguće, svoje krivnje vjerojatno prilično nesvjesna, no poruka koju ju poslala deložacijom biste lidera antifašističkog pokreta s Pantovčaka je vrlo jasna – a tako je prihvaćena i u javnosti. Uklanjanje Tita iz Ureda predsjednika, naime, nije tek obračun s komunističkim diktatorom, već prije svega opasan povijesni revizionizam. Jer, ako se miče prvi među partizanima, jasno je kome to otvara javni prostor – bez obzira na nakanu Grabar-Kitarović. Nema Tita – ima ustaša.

  Uostalom, sama predsjednica nije imala ništa protiv toga da je u kampanji podrži proustaška Hrvatska čista stranka prava, kao što ni Karamarko nema ništa protiv činjenice da je baš HČSP preko suradnje s HSPAS-om dio HDZ-ove velike Domoljubne koalicije.

  Hrvatska je, dakle, već 25 dugih godina u temeljitoj zabludi oko toga što je to domoljublje i koliko je crnila dopušteno, a da se ne zaflekaju crveno-bijeli kvadratići. Zbog toga bi na kraju priče temeljito mogla ispaštati jedna izuzetno talentirana nogometna generacija, koja u svojim nogama ima možda i napad na sam vrh Europe narednog ljeta u Francuskoj.

  Hrvatska, međutim, nema, niti je imala državnika koji će nedvosmisleno kazati: No pasaran.

  Osim, jasno, onog kojeg se neki dan i simbolički odrekla i katapultirala u muzej.