Granični spor obnovljen je ravno nakon deset godina, predsjednik RS Milorad Dodik traži granicu po sredini Une, Hrvatska da ona ide sredinom kanala Unčica. Mještani obje Kostajnice nisu nasjeli na provokacije, oni vjeruju da je do dogovora o granici moguće doći, samo ako se hoće
Stotine ljudi svakoga dana u oba pravca pješke prelaze kostajnički most. Iz Hrvatske Kostajnice odlaze prijeko u bosansku, jer je ondje sve jeftinije. Iz Kostajnice odlaze u Zagreb, jer im je tridesetak kilometara bliži nego Banja Luka. I parovi su se počeli ženiti, spojilo ih se već nekoliko s hrvatske i bosanske strane Une.
Ratnim ruševinama usprkos, vidljivim na obje obale, mnogo je toga bolje nego u isto ovo vrijeme prije deset godina.
Vratili se prognani
Vratio se kući, primjerice, čovjek kojega su zvali »posljednjim hrvatskim prognanikom«. Ratko Djetelić zvani Flajš, najpoznatiji kostajnički ugostitelj, obnovio je svoju kuću i ugodnu gostionicu, do kojih nije mogao sve do tog nemirnog ljeta 2002. Koliko je dotad puta Flajš namjernicima objašnjavao gdje mu je kuća!
Stojeći pred unajmljenim kafićem s hrvatske strane Une, podizao bi ruku i zdvojnim pogledom objašnjavao kompliciranu teritorijalno-političku priču, zbog koje jedanaest godina nije mogao do svojega posjeda, u ratu spaljenog i opljačkanog do temelja: tamo, na hrvatskome, ali Hrvatskoj još uvijek nedostupnom teritoriju, malome otočiću između Une i njezinoga južnog kanala Unčice, točno preko puta Staroga grada Zrinskih, spomenika kulture nulte kategorije.
Danas, Flajš spokojno sjedi u svojemu obnovljenom kafiću, i nastoji se sjetiti novinara koji su ga prije deset godina svaki dan posjećivali.
– Vratio sam se, da. Država mi obnovila 65 kvadrata kuće, a ja sam cijelu gostionu, govori vedri sedamdesetogodišnjak, kojemu proteklo desetljeće nijednu novu boru nije utisnulo. Flajš je ugledan u Kostajnici, svi ga znaju, hvale ga i poštuju mještani s obje obale Une. U Hrvatskoj Kostajnici koju smatra svojim domom, ali i prijeko, u gradiću koji se do rata zvao Bosanskom Kostajnicom, potom nekoliko godina Srpskom, a danas neutralno – tek Kostajnicom.
Neobičan eksponat
Ali o granici na Uni, o kojoj je proteklih dana iznova progovorio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, Flajš odbija raspravljati.
– To se ne mijenja, krvlju je plaćeno, odsječno kaže, pokazujući nam na zidu u gostionici neuobičajen eksponat: katastarsku kartu Kostajnice s ucrtanom granicom, koja dokazuje da je Flajšova gostionica u Hrvatskoj. Točno preko puta Stari je grad Zrinskih, srednjevjekovna utvrda još iz doba borbe protiv Turaka.
Preko Une, u Kostajnici, nema svadljivih tonova, kakvih je znalo biti prije deset godina. Zadjevice su tada izbile jer je ujesen 2001. nakon ratnoga rušenja obnovljen kostajnički most, pa je bilo logično otvoriti i promet. Sporazum o granici je postojao, jer su ga dvije godine ranije, 1999, potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.
Ali sporazumi su jedno, a život nešto drugo: ondašnja Srpska Kostajnica nije željela prihvatiti rješenja iz sporazuma, prema kojemu granica ne ide sredinom Une, nego kanalom Unčica. Postojao je argument za takvu tvrdnju: granica na Unčici znači da će granični prijelaz biti usred grada. »To će blokirati Kostajnicu«, tvrdio je ondašnji načelnik Drago Bundalo.
Prošle godine ujesen, završila je obnova Starog grada Zrinski, na svečanosti je bila i bivša premijerka Jadranka Kosor. Ministarstvo kulture tu je uložilo jedanaest milijuna kuna, a obnova, temeljita i dugotrajna, trajala je osam godina. Sada je to nevelik, ali impresivan i blistav povijesni spomenik, koji čeka da bude iskorišten onako kako bi mogao biti. A kada bi granica bila promijenjena onako kako to želi predsjednik Republike Srpske, Stari grad Zrinski pripao bi Republici Srpskoj. Teško je i zamisliti da bi Hrvatska pristala na takvo što.
Argumenti
Isto to tvrde i današnje vlasti Republike Srpske, ali uz jednu važnu razliku: ni s jedne ni s druge obale danas se ne čuju svadljive poruke. Prije deset godina neprestano su kružile uznemirujuće glasine kako se na granicu dovlače specijalne policijske postrojbe, ili da se s jedne ili druge strane rijeke priprema »događanje naroda«. Danas toga više nema.
– Rat? Ma kakav rat! Ako ništa drugo, u NATO-u smo, smije se Flajš. Preko rijeke, u Kostajnici, dobrodošlica i srdačan razgovor s hrvatskim novinarima, nešto čega prije deset godina baš i nije bilo.
Tu, čini se, nije više riječ o nacionalističkim prepucavanjima oko granice. Da njih još ima, mnogi bi ozbiljno trpjeli, jer nije malo ljudi uz Unu kojima su kuće u jednoj, a imanja u drugoj državi.
No lokalne vlasti takve probleme nastoje rješavati bez mnogo buke, u suradnji i što više na korist svih koji žive uz rijeku. Riječ je naprosto o suprotstavljenim, ali obostrano shvatljivim argumentima: Hrvatska brani vlastiti teritorij potpisan sporazumom, BiH zahtijeva rasterećenje nepotrebne prometne gužve u središtu Kostajnice.
I jedni i drugi imaju pravo, pa se još samo treba dogovoriti. Hrvati moraju znati: sruše li zbog dva škoja sporazum Tuđman-Izetbegović, ruše i sadašnji režim u Kostajnici, pa otvaraju još veći problem. Bosanci moraju znati: ne budu li spremni na dogovor, granica EU uskoro će zasjesti usred Kostajnice, i stvoriti još veće teškoće. Idealna prilika za pristojan dobrosusjedski dogovor. Možemo li mi to?
