Suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu za uzimanje provizije u iznosu od 3,6 milijuna kuna od Hypo banke i primanje 10 milijuna eura mita kako bi mađarskoj naftnoj kompaniji omogućio preuzimanje upravljačkih prava u Ini, nastavljeno je na Županijskom sudu u Zagrebu svjedočenjem bivšeg ministra vanjskih poslova Mate Granića. 

Iako se očekivalo da će pitanja na današnjem ročištu svom bivšem šefu postavljati i Ivo Sanader on to nije učinio, ali je, kao i njegova obrana, stavio prigovor na istinitost iskaza ovoga svjedoka tvrdeći da je njegova funkcija zamjenika bila isključivo politička, a ne operativna, te da je njegov ured bio fizički udaljen od Granićevog i da nije mogao čitati njegova pisma i ništa nije imao s njegovom korespondencijom. Opovrgao je i Granićevu tvrdnju da je on bio taj kojemu je Franjo Tuđman preporučio “uglednog emigranta” Eugena Laxu. On tvrdi suprotno – da je Granić bio taj koji je njemu rekao za Laxu!

Obrana je cijeli Granićev iskaz porekla, tvrdeći da on namjerno pomiče vremenske okvire događanja kako bi skratio vrijeme primitka pisma bivšeg austrijskog ministra vanjskih poslova Alojza Mocka i uključivanja svog tadašnjeg zamjenika u pregovore.

Mockovo pismo

Naime, pitanja koja je Sanaderova obrana na početku postavljala Graniću uglavnom su se vrtjela oko pisma koje je Hrvatskoj poslao bivši austrijski ministar vanjskih poslova Alojz Mock. Obrana je upozorila da je u tri iskaza Uskoku, bivši ministar vanjskih poslova naveo tri različita podatka o tome kada je pismo došlo, odnosno kada je prvi puta čuo za Hypo banku, i kada su počeli pregovori te je li to bila ponuda ili samo, kako ga je Granić nazvao, “pismo namjere”. U više navrata pokušali su Sanaderovi odvjetnici pitanjima razjasniti kada je to točno bilo, 1993. godine, ili 1994. nakon blagdana Vele Gospe te zašto je davao različite iskaze Uskoku. 

No, sve se u svjedočenju bivšeg ministra svodilo na to da je to bilo prije 17 godine, da mu u tome trenutku to nije bilo najvažniji posao, jer su tada, objasnio je, najvažniji bili pregovori oko zaustavljanja rata i uspostave mira. 

Zašto je davao različite iskaze Uskoku, pitao je svjedoka i sudac Ivan Turudić.

– Jeste li prvo posložili stvari u glavi i išli na Uskok, ili obratno, pitao je sudac, na što mu je Granić ponovio: “Bilo je to prije 17 godina”. 

– Ali Vaši iskazi su bili prije tri mjeseca, kazao je Turudić. 

Odgovarajući na pitanja obrane, Granić je rekao da se ne sjeća na koga je pismo bilo naslovljeno, ali zna da mu je pismo namjere donio njegov zamjenik, iako je prvo rekao da je to bio “netko od suradnika”. No, ne sjeća se na koga je bilo naslovljeno. To pismo Granić je nazvao “pismom namjere”, i u početku ga uopće nije spominjao istražiteljima, ali ga se, kaže, sjetio naknadno kada se, nakon što je čuo navode obrane da je i on mogao dobiti proviziju, jako skoncentrirao da bi se sjetio svih detalja. No, ne sjeća se ni detalja što je to pismo sadržavalo osim da je u njemu bila opisana banka te naglašeno da su spremni dati kredit i da imaju želju doći na hrvatsko tržište. 

– To je bilo prije 17 godina, ne sjećam se detalja, ali smo bili zadovoljni tim pismom, prisjeća se Granić, koji kaže da je o njemu izvijestio predsjednika Republike, predsjednika Vlade i uže suradnike, i to u roku dva dana. 

Diskreditirajuća pitanja

Nakon pokušaja diskreditacije svjedoka pitanjima oko kontradiktornih izjava od datumima kada je stiglo pismo bivšeg austrijskog ministra vanjskih poslova Alojza Mocka i pokušaja da se utvrdi je li to bila ponuda ili samo pismo namjere, obrana je nastavila ispitivati svjedoka Granića o njegovim kasnijim poslovima s Hypo bankom. On je potvrdio da je sljedeći kontakt s tom bankom imao 2005. godine, i to sa zagrebačkim ogrankom, a od 2007. godine i s Hypo internationalom s kojim je potpisao ugovor o savjetovanju. Na pitanje odvjetnice Jadranke Sloković koliko je Hypo banka te 2007. godine platila njegove usluge, Granić je odgovorio, iako mu je sudac Turudić rekao da ne mora ako ne želi. “Dobili smo 200.000 eura za taj ugovor za godinu dana”, dodajući kako je tarifa za to na međunarodnom tržištu znatno veća. 

Mate Granić je, naime, nakon 2000. godine kada je otišao s ministarske funkcije, te 2003. godine kada je prestao biti saborski zastupnik, osnovao 2004. godine konzultantsku tvrtku te 2005. godine potpisao ugovor s Hypo bankom, koji je tri puta produžen. Njegovu savjetodavnu ulogu Hypo je zatražio 2007. godine kada je Bayern LB kupio Hypo International i kada je guverner HNB-a odlučio da im neće dozvoliti ulazak na hrvatsko tržište, objasnio je Granić. 

Granić je odgovorio i na pitanje odvjetnice Sloković ima li tvrtke u američkoj saveznoj državi Wyoming i u Lihtenštajnu, koje su, prema saznanjima obrane, surađivale s Hypom i preko kojih su isplaćivane provizije za savjetničke poslove- 

“Nemam nikakvu tvrtku u SAD-u niti Lihtenštajnu. U inozemstvu imam samo tvrtku u Makedoniji”, rekao je Granić. 

Pitanja obrane odnosila su se i na osobne Granićeve kontakte s Hypo bankom i predstavnicima pokrajine Koruške, odnosno dijelu njegovog iskaza Uskoku da je 1996. godine bio s obitelji u Austriji, na kojoj su bili i predstavnici Hypo banke, među kojima i Wolfgang Kulterer. Granić je to potvrdio, ali je rekao da “nije imao nikakvih kontakata s njima”

Potvrdio je i da je od Hypo banke 1999. godine dobio kredit za kuću, koji je otplatio 2007. godine te da mu je u dogovorima oko tog kredita, ali u strogo administrativnom dijelu, pomogao Sanader. Taj kredit, rekao je, nije baš bio povoljan ali mu je bio potreban te da je to jedini kredit koji je dobio od ove banke. 

Pitanje o kontaktima s Hypo bankom putem njegove žene koja radi u HNB-u, sudac Turudić nije dozvolio. 

Kredit je bio povoljan

Tijekom glavnog ispitivanja Uskoka Mate Granić je ispričao kako mu je Ivo Sanader tijekom pregovora s Hypo bankom spomenuo da mu je Tuđman uputio jednog iseljenika koji ima dobre veze u Austriji i koji može pomoći da se dobije povoljniji kredit. Kako se Granić sjeća, Sanader mu je to rekao uz smiješak, a Granić mu je, također uz smiješak, dao dozvolu da koristi ponuđenu pomoć ali uz uvjet da taj iseljenik nema formalnih veza s ministarstvom.  Kasnije mu je Sanader rekao da taj iseljenik traži da mu i Hrvatska da nagradu za pomoć, što je Granić rezolutno odbio. Bivši ministar vanjskih poslova ne sjeća se kako se taj čovjek zvao, ali dozvoljava mogućnost da je riječ o Eugenu Laxu.

Prema Granićevom sjećanju u jednoj od verzija ugovora u preambuli je stajalo da se Hrvatska obvezuje pomoći Hypo banci pri dobivanju novih poslova. Sanader i Granić su se međutim složili da ta odredba mora biti izbačena van, jer bi takva obveza bila protivna zakonu, pa je nestala iz finalnog ugovora. 

Konačna verzija ugovora prošla je sve vladine procedure, sjeća se Granić, pa ga je on na kraju potpisao. 

– Kredit je bio povoljan. Nemam saznanja da je provizija ikome plaćena. Mogu samo hipotetski govoriti. Ako je plaćena, i ako je na teret države, onda je kredit bio malo manje povoljan. Ali ja ne mogu govoriti o tome jer o tome ništa ne znam, kazao je bivši ministar vanjskih poslova.

Granić je kazao kako je na sastanku bio početkom listopada 1994. godine i poslije toga više niti na jednom, dok nije završio čitav proces.