Više ga nitko neće zvati »krotkim briselskim ćatom« kako je to uvredljivo i necivilizirano radio Zoran Milanović u predizbornoj kampanji. Hrvatska je vidjela jedno sasvim novo lice svog premijera.

U svega desetak dana Andrej Plenković prošao je politički »facelifting« pretvorivši se iz uglađenog briselskog diplomata u autoritarnog vladara Hrvatske, koji ima apsolutno najveću koncentraciju moći u zemlji. Ipak, ostaje nejasno zašto je Plenković iz jedne komotne vladajuće pozicije sa sigurnom većinom u Saboru, svjesno i namjerno odlučio krenuti u avanturu i vlastitu Vladu učinio apsolutno nestabilnom. Je li to hazarderski potez, ludi eksperiment s neizvjesnim završetkom ili lukavo i dobro osmišljeni manevar od početka?

Kao prvo, sasvim je sigurno da Plenković na prijelomnoj sjednici Vlade kada je odlučio smijeniti tri neposlušna Mostova ministra nije djelovao nepromišljeno. Nije to bilo u afektu, pod dojmom emocija, nipošto bijesno i osvetnički u trenutku kada su Mostovci digli ruke za smjenu ministra financija Zdravka Marića. Dan ranije, Plenković se pred novinarima ležerno šalio i doslovno mamio njihovu znatiželju najavljujući neodređeno kako će se sutra dogoditi jako važna i zanimljiva sjednica Vlade. Već tada je znao što se sprema.

Prvi čovjek Mosta Božo Petrov također je potvrdio kako je osobno unaprijed rekao premijeru kako će se Mostovci ponijeti kad je riječ o povjerenju Zdravku Mariću. Dakle, Plenkovića ni najmanje nije iznenadio stav Ante Šprlje, Slavena Dobrovića i Vlahe Orepića.

Taj trenutak ocrtava njegovu karakternu sklonost kockarskim potezima, iako je riječ o najvećem mogućem ulogu. Mnogi politički analitičari i komunikatori hvalili su smirenost Andreja Plenkovića, ležernost, nepopustljivost, hladnokrvnost i odlučnost, doslovno »kulerski« način na koji je priopćio svima u Hrvatskoj da koalicija s Mostom za njega više ne postoji.

Foto Davor Kovačević

»Dobro, imamo tri ministra koji su protiv. Dakle, kolege Orepić, Dobrović i Šprlje. Zahvaljujem. Molim da to konstatiramo. Molim tajnicu Vlade da pripremi odluku o razrješenju tri Mostova ministra. Hvala vam lijepo«, rekao je tada Plenković i nastavio s vođenjem sjednice kao da se ništa nije dogodilo. Bio je to ležerni harakiri. A sve pohvale premijeru na odlučnoj državničkoj gesti, koje su uslijedile, pokazale su se jako površnima.

Račan nije riskirao

Plenković nema razboritost, smirenost, odgovornost i potrebnu vještinu stvaranja kompromisa s koalicijskim partnerom, nije nimalo nalik Ivici Račanu, koji je svojevremeno bio u daleko težoj situaciji nego Plenković. Račan je kao premijer u posttuđmanovskoj Hrvatskoj imao kompleksan i zahtjevan odnos sa svojim glavnim koalicijskim partnerom HSLS-om i tada prvim liberalom u državi Draženom Budišom, kao i sa šefom HSS-a Zlatkom Tomčićem. I unatoč stalnim priscima, ucjenama, čak i blokadama operativnih odluka, Račan nije lupio šakom po stolu, nije riskirao nestabilnost u zemlji i naprasno raskinuo suradnju riskirajući pritom ozbiljnu političku štetu za vlastitu stranku i što je još važnije, za cijelu državu, koju je tada predvodio. Plenković je krenuo sasvim suprotnim putem, iako je najodgovornija osoba za stabilnost Vlade. A time i države. Prije samo desetak dana tvrdio je da je suradnja s Mostom konstruktivna i uspješna. A onda priznao kako je njegova procjena potpuno pogrešna. Imao je na stolu različite varijante očuvanja Vlade, rekonstrukciju, odlazak Dobrovića i Marića u paketu, popuštanje na obje strane…

Međutim, izabrao je stav Mostovaca o Mariću doživjeti kao ucjenu ne mareći za argumente, koji su objektivni i realni, jer sukob interesa ministra financija doista postoji. On se mora izuzimati od donošenja odluka vezanih uz Agrokor, koji predstavlja najveću gospodarsku i financijsku prijetnju državi i naprosto ne može normalno raditi svoj posao. Plenković tvrdoglavo ide i protiv anketa, gdje i sami građani u većini smatraju da je Marić trebao otići. Pokazalo se da nije ni sjena Račanu, pristao je staviti na kocku stabilnost vlasti, koju bahato naziva svojom.

Reuters

Božićna poslanica 

Za razumijevanje političkog gena Andreja Plenkovića užasno je važna i njegova »božićna poslanica«. Još jedan navodno odlučan i hrabar državnički potez kada je premijer, netom nakon što je objavljeno da je Mol dobio presudu u arbitražnom sporu protiv Hrvatske u Genevi, svima obznanio da će vratiti Inu u hrvatske ruke. Politički spin skretanja pozornosti s činjenice da je Hrvatska arbitražu izgubila može se slobodno nazvati i svjesno izgovorenom laži Andreja Plenkovića. Ili je to naprosto bio amaterski i sasvim nepripremljeni pokušaj javne kupnje dionica Mola, transakcije u kojoj je premijer sebi umislio da može određivati kada će mu Mađari i po kojoj cijeni prodati Inu. Pet mjeseci kasnije vidimo kako od toga nema ništa. Je li to vjerodostojno?

Plenković se pokazao i kao političar s tisuću lica. U četvrtak nakon Pirove pobjede i pat pozicije u Saboru zaleđenom na 75 kontra i 75 za Marića, bez imalo sustezanja proglasio se pobjednikom iznad svih muha i komaraca u redovima sada omraženog Mosta. Dijelio je lekcije autoritativno i samouvjereno ponavljajući kako nije impresioniran zahtjevima da se provjeri većina Vlade. Podsmjehivao se neznanju svojih suparnika i s visoka tumačio da Vlada može još mjesec dana biti bez četiri ministra.

Jer nitko kao Plenković ne poznaje tako dobro Ustav i pravila demokratske procedure. »Kvaka 22« u Plenkovićevom novom autoritarnom licu pokazuje da on doista nije impresioniran ili zabrinut zbog krize u koju je uvukao zemlju. A to je razlog za zabrinutost svakoga tko živi u Hrvatskoj, neovisno o političkim simpatijama, jer lakoća s kojom je hrvatski premijer ušao u politički obračun do zadnje kapi krvi pokazuje da je spreman riskirati i žrtvovati državne interese, iako stalno tvrdi suprotno.

Vijeće mudraca 

Valja također propitati i tko stoji iza Plenkovića u HDZ-u, tko je njegova siva eminencija. Javnost tome dosad i nije pridavala previše pažnje sve dok se, glavom i bradom, u Hrvatskom saboru nije pojavio Vladimir Šeks i svima pokazao da je itekako aktivan i utjecajan. Šeks je dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a doživio potpuni politički revival u osmom desetljeću života. Plenković ga je postavio u Predsjedništvo i na čelo Savjetodavnog vijeća HDZ-a, a ono je nakon njegova preuzimanja stranke ponovno oživjelo. U tom HDZ-ovom »vijeću mudraca« su i bivši premijeri Nikica Valentić i Franjo Gregurić i drugi nekad utjecajni HDZ-ovci poput Ljerke Mintas Hodak i Ljilje Vokić.

Reuters

Ako se na trenutak vratimo Valentiću i Greguriću, premijerima u razdoblju kada je HDZ radio na ostvarenju Tuđmanovog projekta »200 obitelji«, vidljivo je da govorimo o ljudima koji su imali respektabilnu ulogu u stvaranju tajkunske oligarhije na zasadima vječno sporne pretvorbe i privatizacije u kojoj je jedna obitelj sigurno profitirala. Ona Ivice Todorića. Utoliko nije teško naslutiti kakve savjete o Agrokoru aktualnom premijeru mogu udijeliti Valentić i Gregurić. Ovdje je očuvanje gospodarske i financijske stabilnosti Hrvatske provedeno posebnim zakonom na direktnu štetu tržišnih odnosa, između ostalog, propisanih i Ustavom RH. Ono što po posebnom zakonu može Agrokor, druge tvrtke ne mogu. Naravno, to doista jest posebna sistemska tvrtka, bubrila je 25 godina uz političko sponzorstvo svih vlasti, bila je i ostala usko povezana s elitama u politici, gospodarstvu, bankarima, medijima, a sve to potvrđuje »lex Agrokor« s kojim je posljedično i Ivica Todorić ozakonjen kao poseban. I tu dolazimo do još jednog paradoksa Plenkovićeve političke agende. Reformator HDZ-a, čovjek koji navodno nastoji pomiriti i smanjiti tenzije u hrvatskom društvu, 2017. godine provodi postulate Tuđmanovog HDZ-a iz jedne od najgorih epizoda u povijesti stranke vezanih uz pretvorbu i privatizaciju. Možda ne može sačuvati baš svih 200 obitelji, ali se za jednu svakako trudi.

Ništa hrvatskog premijera ne može tako uvrijediti kao tvrdnja da štiti kriminal u Agrokoru, koju nemilice odapinju Mostovci. Za njegovu preostalu političku vjerodostojnost u budućnosti bi bilo poželjno da DORH, USKOK, poreznici i ostali doista istraže aferu Agrokor, te brzo i efikasno pronađu makar fitivnog krivca i žrtveno janje, barem jednu jedinu osobu, koja bi trebala snositi odgovornost za najveću gospodarsku aferu u povijesti hrvatske države što nalikuje na krah Agrokomerca u posljednjim godinama Jugoslavije. Teško će bilo tko u hrvatskoj politici, pa tako i premijer, javnosti objasniti da se Agrokor zadužio za 25 milijardi kuna, doveo u opasnost gospodarstvo i financije Hrvatske, a da za to nitko nije i ne treba biti kriv.

Pad rejtinga 

Maske su pale, kazao je Plenković. Pokazat će se tko je tko. Doista, Plenkoviću su pale maske da bi se pokazalo da ima tisuću lica. On je dovoljno iskusan i izuzetno obrazovan, vješt u diplomaciji i solidan komunikator, vrstan poznavatelj procedura i propisa i zbog svega toga predstavlja opasnog političkog protivnika svim konkurentima. Iako je privremeno preživio razlaz s Mostom, ne može se smatrati pobjednikom. Danas znamo koliko je riskirao. Jedan jedini glas više protiv Marića bio je dovoljan da Plenkovićev plan propadne. Na glasanju za Gordana Jandrokovića pokazalo se kako za jedan glas ima najtanju moguću većinu. Plenković je izložen. Teško će izbjeći prijevremene izbore i još teže zadržati postojeći osobni rejting i rejting HDZ-a.

Pirova pobjeda nad Mostom otvara jedno sasvim novo poglavlje u političkom životu Andreja Plenkovića. Uspoređivat će ga sa apsolutizmom Ive Sanadera, etiketirati hazarderom i premijerom s diktatorskim manirima, nazivati vještim političkim trgovcem i hladnokrvnim pragmatikom. Plenković je ovih dana postao »Puppet Master« – »Gospodar marioneta« u hrvatskoj politici. Onaj što povlači konce i pokreće lutke, koje govore i čine točno ono što on želi. Njegove lutke sada su oni najslabiji i najizloženiji.

Ljudi kao Saucha i Škibola ili oni s kojima dogovara posebne uvjete kao sa Željkom Glasnovićem. Glavna poluga njegove Vlade su nacionalne manjine i Milorad Pupovac za kojeg će mu HDZ-ovi desničarski jastrebovi uvijek zamjerati suradnju. Marionete na koje se oslanja slabi su saveznici. Prividno Plenković se nalazi na vrhuncu karijere i moći. Trebalo bi ga brinuti što samo jedan put vodi s vrha. A taj je nizbrdo.