Nema koji dan da je Goran Milić, doajen televizijskog novinarstva na ovim prostorima, proslavio 74 rođendan. Onaj koji ne krije da voli potrošiti štogod vremena u danu na Facebook aktivnosti to je prigodom na svom zidu napisao: »Evo rođendana. Probudio sam se u Sarajevu. Krećem autocestom do tunela Ivan. Onda vijugavo do Konjica. U Jablanici, kod Gojka, zovem Anu da pitam treba li u Slano donijeti dvije, tri kile janjetine. U Mostaru čeka kava s Ilkom Barbarićem, ako se nije negdje dalje odmetnuo. U dolini Neretve ću provjeriti ima li nekog zanimljivog u kioscima gdje prodaju one bakice i, kažu, Kristina mandarina. Pa u Neum na malu buzaru. I konačno Slano! Put od 230 kilometara koji 74-godišnjak vozi oko 6 sati. Vrijeme na putu sunčano, bistro. Lijepo je počeo dan«.

Nakana je bila od ovog »umirovljeničkog« statusa krenuti, istinabog kroz razgovor ćemo ga se i dotaknuti, ali Milić je htio drugačije. Prvo je kazao da će o svemu, ali ne i o politici domaćoj s obzirom da mu je sin Marko premijerov glasnogovornik. A onda pita kojoj publici gravitira ono Novi list, je li Rijeci i Primorju, Istri i – kreće.

– Mi smo prihvatili interpretaciju o Istri kao zdravo za gotovo. Prvo ona rečenica: »A onda je Istra vraćena matici zemlji!« Čekaj, kad je Istra bila u matici zemlji!? To je jedno pitanje koje mi nikad nismo postavljali. Činjenica je, u Istri je uvijek bila hrvatska većina, ali nije Istra bila niti u Hrvatskoj niti u Sloveniji. Jer, Hrvatske i Slovenije nije u ovom obliku niti bilo, pa je Istra bila prvo u Austro-Ugarskoj. Nije Hrvatska gradila pulske utvrde nego Austro-Ugarska – priča Milić.

Riječko iskustvo

Spomen Istre i matice zemlje tad nas odvede do Slovenije. Tamo je, kaže Milić, prije pet godina vodio razgovor s najvećim slovenskim nacionalistom i desničarom Zmagom Jelinčićem.

– Zmago Jelinčić ima kuću u Ljubljani koja je ograđena visokom zidovima, višim i od mene tako da kuću s ulice ne vidim, ali, gore je staklo, bodljikava žica, zaštita kao da je čovjek pod opsadom. I on je otvorio vrata, a s desne strane u vrtu stajao je postament s bistom Josipa Broza Tita, također većom od mene. Rekao sam: »Oprostite, vidim da ste to vi, ali jesam li promašio kuću!?« On je re’ko: »E da, to me puno ljudi pita, ali nisam znao da ćete vi, iskusan čovjek, to pitanje postavit.« Kaže on: »Ja sam nacionalist i dičim se s tim. Moj narod mi je na prvom mjestu. I razmišljajući povijesno tko je više učinio za moj narod, pa ja ne znam većeg od Josipa Broza. Jer, gdje je bila Postojnska jama? U Mussolinijevoj Italiji! Gdje je bio Koper? U Italiji. Tito je povećao Sloveniju za 20 posto, dao republiku od koje je nastala država. Ima li ijednog čovjeka kojem moramo odavat’ veće priznanje. Ali, ja sam i desničar. Ja komunizam ne volim, mislim da je to loš sustav koji krši ljudska prava. Zato sam bio protiv Titove vladavine kao sistema. Ali kao čovjeka koji je puno učinio za Sloveniju ne«. Nije li to možda za razmislit’ i u Istri neku takvu stvar! – pita se Milić.

Generalni problem hrvatske podjele je, veli Milić, to da je većina u nas uvjerena da je njihovo iskustvo jedino validno i pritom uopće ne razmišljaju o drugima. Objektivnost mi nismo postigli i to će, uvjeren je, još dugo trajati. Nego, pitamo, je li nam uopće treba ta objektivnost među recimo Istrom i Likom, ili Dalmacijom!?

– Možda i ne treba, ali moramo živjeti zajedno, pa ili da objektivnost, neki konsenzus prevlada, ili da prestanemo o svemu što nas destruktivno dijeli govorit’. Ali, nije lako prestat o tome govorit’ – na to će Milić.

– Ali, je li ova zgoda s Jelinčićem hoće reći da bi recimo nacionalisti u Rijeci trebali imati Titovu bistu u dvorištu? – velimo.

– Pa već imaju veliku petokraku, ja posve razumijem taj riječki pogled na prošlost, ali ne bi trebali uređivati Vinkovce ili Slavonski Brod, koji imaju neko drugo iskustvo, nešto recentnije od riječkog – kazuje Milić.

Svehrvatska grintavost

U tri poteza, barem se potpisniku ovog teksta tako učinilo, stigli smo do svehrvatske grintavosti. Onomad je tako Milić izjavio kako je ona posljedica ne samo mediteranskog mentaliteta već i činjenice da sporo napredujemo. On na to odgovora u svom stilom, živom i životnom sličicom.

– Nekidan gledam na Fejsu starijeg čovjeka koji je imućan, koji je od radnika došao u Dubrovniku do vile, bazena, dvije garaže, a na selu mu je ostala dobra imovina. Radio je 50 godina, nema spora. I onda on podupire objavu o Angeli Merkel: »Žena koja je i dalje podstanarka, stanuje sa svojim mužem, skromna, takvoj bi svatko u Hrvatskoj dao glas.« Znači, moraš biti bez stana kao kancelarka Njemačke da bih te cijenio, ali ne napiše da on, koji to piše, ima 500 kvadrata pod krovom i bazen – priča Milić.

Eto i opet hrvatskih kontradiktornosti. S druge pak strane, Milić kaže kako nije siguran da bi ijednu nekretninu imao da nije oženjen za ženu iz Posavine, tradicionalnu Hrvaticu.

– Ja sam do svoje 60. imao jedan auto srednje klase, nešto ušteđevine i nikakvu nekretninu. Selio sam se 23 puta i što bi bilo da sam svugdje kupio neku nekretninu, zadužio se. Lijepo je imati 92 posto ljudi koji žive u svom vlasništvu, kao što je to u Hrvatskoj, ali je kao država uspješnija Njemačka gdje točno pola manje ljudi, 46 posto, živi u svom vlasništvu, a imaju mogućnost mobilnosti za razliku od nas koji smo taoci svojih nekretnina. Nije to pametno. Nekretnina su lijepe, ali je nekretnina uteg, a obično se u životu dogodi da se morate seliti kad vam vrijednost nekretnina i mjesta stanovanja osjetno opadne – ne dvoji Milić.

Foto Davor Kovačević

Svjetski proces

Priznaje Milić da zbog iseljavanju Hrvata i nije toliko deprimiran. Ljudi se sele s istoka na zapad, s juga na sjever i to je, kaže, svjetski proces zadnjih 200, 300 godina.

– Kada sam završio vojsku i fakultet, otišao sam godinu dana u London učit’ engleski jezik. Da nisam naučio engleski, život bi mi bio potpuno drukčiji. Ja bih znao francuski i španjolski, usmjerilo bi me to na potpuno druge poslove, a s engleskim sam mogao u novinarstvu gurati daleko više i biti univerzalniji. U Londonu sam radio kao raznosač namještaja, pa kao vozač i raznosač namještaja i onda konačno kao trgovac namještajem, ali sam naučio engleski. Ja mislim da je važan motiv dobrog dijela naših ljudi koji idu u Irsku naučiti engleski. Zašto ih toliko malo ide u Finsku u odnosu na Irsku? Ondje su također visoke plaće, a možda su i ljubazniji prema stranim radnicima. Ali, finski jezik malo vrijedi usporedbi s engleskim. Ovako, ako odeš u Irsku, i ne vratiš se s ušteđevinom, ti govoriš engleski i tvoja tržišna vrijednost je automatski 30 posto veća – smatra Milić.

Nego, je li bio dobar trgovac s namještajem!? Smije se Milić na to, kaže, priznaje da nije. Inače, diplomirao je on pravo, bio i pripravnik kod jednog odvjetnika u Beogradu, ali je već nakon mjesec dana znao da se odvjetničkim poslom neće baviti. Nije onda, veli, mogao emotivno sudjelovati u svim tim ljudskim i pravničkim dramama. I procjena je, očito, bila dobra. Čini se da su u Milića uvijek te procjene što učiniti bile ispravne, ili je ga je to ipak u pravom smjeru vodio život sam!?

Foto Davor Kovačević

– Ma, ‘ko može pogodit’ u tim dilemama, nije to sve tako egzaktno. Život je kao neka vrsta utakmice gdje nije sve predvidivo. Kad bi bilo predvidivo, mnoge stvari bi bile riješene. Ali, nije. Ja kad slušam sad Trumpa kako kaže »ovo je posljednja prilika Palestincima da uzmu što im se nudi i dobiju državu«, sjetim se da to traje 70 godina. I svake dvije, tri godine je neka povijesna šansa. A kako me taj sukob nekako prati kroz cijeli život došao sam do zaključka da jednostavno postoje stvari koje su nerješive – govori Milić.

Ratni teren

Ili, recimo, Cipar. Sjeća se Milić kako je njegov prvi put na ratni teren bio onaj 1974. i izvještavanje o ratu na Cipru, onaj između turske i grčke strane. Ni tamo se ništa kroz godine nije riješilo, ali je uz Cipar vezana jedna reportaža koju bi Milić volio napraviti.

– Famagusta, grad gdje je Othello ubio Desdemonu koji sam u ratu ‘74. s velikim privilegijem posjetio, jer je šef UN-ovih mirovnih postrojbi bio Zagrepčanin Rudi Štajduhar. On je mene i snimatelja puštao na neka mjesta gdje drugi ne bi ušli. Kad je bila Famagusta opkoljena, pustio nas je da budemo svjedoci da nije opljačkana. Jer je švedski kontingent opkolio grčki dio Famaguste i nije nikog puštao unutra. Ta slika je bila nestvarna, Pale sam na svijetu. To je bio masovni zbjeg, taj dio Famaguste s 40.000 stanovnika se potpuno ispraznio i tako stoji 46 godina do danas. Ja sam bio posljednji od novinara, uz kolegu Mišu Nićotu iz Zagreba i snimatelja Milana Rakića iz Beograda, koji su bili u grčkom dijelu Famaguste. I volio bih ondje otići, reportažu snimiti – kazuje Milić.

Milić je znan po tom da i u velikim pričama, baš kao i u onim ‘ležernijima’ rado za sugovornika bira onog tzv. malog čovjeka.

– A možda je obratno! Možda nađem nekog, kako kažu, malog čovjeka, pa mi je zanimljivo to što govori, pa kad ispriča neki detalj onda tražim širinu, gabarite i doseg te priče. Recimo, australske penzije. Nisam ja znao da u Australiji tko god napuni 65 godina, a nema 50.000 dolara u banci, ima mirovinu od 1.300 dolara. Ali ja sam to saznao od dva gospodina starija koji su stali uz more i malo