Prijete duboka gospodarska kriza i još dublja kriza medija

Goran Dodig se ne događa nekom drugom

Jasmin Klarić

Da ovaj bizarni koalicijski partner čudesne Ruže Tomašić (koja moli EK da ne uvodi sankcije radi porasta euroskepticizma u Hrvatskoj – na kojem je ušla u europarlament) i »lobista« Karamarka stane pred kamere i novinare optuži za manjak – domoljublja...



Još tamo daleke, daleke 2008. godine, kad je postalo očito da je duboka gospodarska kriza već »obrisala cipele« i pred hrvatskim pragom, jedna opasnost je postala vrlo jasnom: potraje li, moglo bi biti gadno. Politički gadno. Naime, u zemlji poput Hrvatske, u kojoj su demokracija kao pojam i kao stvarnost tek zapravo krenule s puštanjem korijenja, financijske krize uvijek mogu preko noći prerasti u igru ruskog ruleta. S tim da je u spremniku za streljivo samo jedan odjeljak – prazan.


 Već tad, dakle, postalo je jasno kako se lako može dogoditi da u zemlji krhkih demokratskih institucija i s medijima čija je kvaliteta često izazivala jednu jedinu emociju – tugu, te u situaciji produžene krize i proširenog siromaštva, stvar u svoje ruke uzmu razni luđaci, »patrioti« i »stručnjaci«, koji će, s bijelog konja, ponuditi nekoliko jednostavnih recepata za »spas nacije«. Tako izdiktirani pripravci obično rezultiraju jelom koje skeptici kusaju u ustanovama zatvorenog tipa, i to u boljem slučaju, u ime klase ili naroda, svejedno.   

Negativni outlook


Hrvatska, srećom, još nije fusnota u skripti takvog scenarija, no nije teško pokušati zamisliti kako bi stvari mogle izgledati nastave li se socioekonomski trendovi razvijati u smjeru u kojem ustrajno idu još od vremena dok je Veliki Blefer okupljao saborsku većinu za drugi mandat. 


Naime, BDP će u minusu, jamačno, završiti i petu godinu zaredom (na godišnjoj razini). Ukoliko se dogodi da (ogroman) broj nezaposlenih u prosincu ove godine ne bude veći od prosinca 2012. – to će biti izvanredan uspjeh. Ali će svejedno i dalje, u prvim mjesecima 2014. godine posao tražiti više od 350 tisuća ljudi (ove brojke, valja ponoviti, predstavljaju izrazito optimističan scenarij). Bilo kakav ozbiljniji rast životnog standarda prema pretkriznim razinama, dakle, i dalje će biti na opakom čekanju, sa, što bi rekle kreditne agencije, negativnim outlookom. 




Dakle, javnost je iziritirana neimaštinom. I to je neće tako skoro proći. 


Na stavove javnosti, pak, najviše utječu mediji. A mediji u Hrvatskoj danas, u odnosu na one iz 2008. godine, izgledaju kao šala. Loša šala. Gospodarska kriza i kriza upravljanja su kadrovski poharale hrvatsko novinarstvo, a jasno je da prepolovljena vojska ni uz najbolji trud ne teži jednako kao ona u punom sastavu. Svoje je napravila i globalna kriza cijele industrije koja još ne nalazi načina da prihode koje gubi na tisku vrati na Internetu. Na kojem, barem na domaćem webu, ipak ima ozbiljnog novinarstva. Ali, gotovo isključivo onda (čast iznimkama) kad se radi o prepisivanju uradaka iz »starih« medija.   

2+2=5


A ukoliko mediji nisu u stanju ni izbliza obavljati svoju funkciju informiranja javnosti, koja je već luda od petogodišnjeg zbrajanja kamata i minusa, imamo ozbiljan politički problem u nastajanju.


 Dosta je u samo nekoliko aktualnih slika prikazati kako medijska površnost i žudnja za senzacionalizmom može rezultirati bizarnim dezinformacijama koje jako brzo postaju društveno prihvaćene »istine«. 

Kad je, primjerice, Vlada prije dvadesetak dana povećala trošarine na gorivo i u isto vrijeme smanjila premije energetskih subjekata, stvari su se poklopile tako da je na narednoj korekciji cijena najprodavanije gorivo poskupjelo za 27 lipa po litri. Kako je Vlada povećavajući trošarine koji dan prije toga obećala da to neće utjecati na maloprodajnu cijenu goriva, mediji su zbrojili 2 i 2. I dobili pet.


 Jer, vjerovali ili ne, Zoran Milanović ne utječe na cijene energenata na svjetskom tržištu. Čak ni Slavko Linić! A cijene, pak, variraju, ovisno o koječemu, primjerice, situaciji u Siriji. Uglavnom, mediji su prštali od priča kako je »Vlada obećala da cijene neće rasti, ali…«. No, vrijeme ima neobičnu tendenciju svog neprekinutog toka, pa je tako prošlo još 15 dana. Pa je najprodavanije gorivo pojeftinilo za skoro navlas isti iznos – 25 lipa. A, vidi vraga, Vlada nije povukla odluku o trošarinama. Naravno, priča o pojeftinjenju dobila je mrvice medijske pažnje.   

Tko izlazi iz recesije?


Isto je bilo i s BDP-om. U srpnju je Eurostat objavio da je BDP u drugom tromjesečju u EU porastao za 0,4, a u eurozoni za 0,3 posto. Naravno, naslovi su vrištali kako EU izlazi iz recesije. Što je samo po sebi netočno: u Hrvatskoj se, barem dosad, tehničkim izlaskom iz recesije smatrao rast BDP-a u dva uzastopna tromjesečja i to u odnosu na ista tromjesečja prošle godine. Po tom kriteriju, BDP u EU u drugom tromjesečju ostao je na – nuli. Plus se odnosio samo na usporedbu s prethodnim tromjesečjem iste godine.


 Spektakl se ipak dogodio dva mjeseca kasnije. Odnosno, nije se dogodio: naime, Savjet HNB-a je objavio kako je BDP u Hrvatskoj, u drugom tromjesečju, u odnosu na prvo, porastao za 0,2 posto. Čovjek bi očekivao da će domaći mediji urlati od sreće i pretjerivati u hiperboliziranju prvog mršavog i relativnog plusa – kao što su, uostalom, napravili samo pedesetak dana ranije kad im je na ekrane sletjela slična vijest o BDP-u u EU. 

Ali, ništa. Nekoliko redaka pri dnu stranice, ili čak ni to. 


A onda su došle – »sankcije«. Bombastična riječ. Podrazumijeva u memoriji puka prije svega redove za kruh, nestašicu osnovnih namirnica i putovnice na čekanju. A radi se, zapravo, o dvije mjere, kojom Europska komisija (prekomjerno, ali to je druga priča) granatira hrvatsku Vladu zbog Lexa Perković: strogi nadzor nad trošenjem 40 milijuna eura za Schengen isplaćenih ove, te suspenzija isplate 80 milijuna eura za istu namjenu naredne godine. U najtvrdoglavijim snoviđenjima Zorana Milanovića sporni datum iz spornog zakona bit će izbačen 15. srpnja 2014. godine. A tad se suspenzija skida. Dakle, sankcije su, barem kako ih je zasad predvidjela EK, zapravo, bezube. Ili, što bi rekao Milanović: »Nula kuna«. Da, bio je u pravu. 


Mediji su, međutim, »sankcije« Hrvatskoj uveli još u ponedjeljak. Iako je tek dva dana kasnije trebala početi procedura koja bi mogla, za dva tjedna, rezultirati mjerama protiv Hrvatske. Mogla. Zasad je samo posvađala europarlamentarne frakcije socijalista i konzervativaca u odnosu prema Hrvatskoj. Iako po domaćim medijima izgleda kao da je Milanović sam protiv cijelog svijeta. 


U zemlji u kojoj kriza tako dugo traje i u kojoj mediji tako ustrajno produciraju tako izvrnutu sliku stvarnosti, praktički je zakonomjerno da se dogodi – Goran Dodig. 


Da ovaj bizarni koalicijski partner čudesne Ruže Tomašić (koja moli EK da ne uvodi sankcije radi porasta euroskepticizma u Hrvatskoj – na kojem je ušla u europarlament) i »lobista« Tomislava Karamarka (koji ne želi reći je li protiv stava Europske pučke stranke da Hrvatskoj treba uvesti sankcije ne popusti li Milanović) stane pred kamere i novinare optuži za manjak – domoljublja. 


Zato jer su postavili pitanje o tome kakva je vjerodostojnost Karamarka i HDZ-a kad su se do prije dvije godine zalagali za ćirlicu i monetizaciju autocesta, a sad na tome temelje kritiku aktualne vlasti. 


Dolazi, dakle, vrijeme kad bi doista valjalo biti na oprezu. Jer Goran Dodig se ne događa nekom drugom.