Gospodarstva koje je značajniji rast zabilježilo zadnji put nekoliko mjeseci nakon što je hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila englesku na Wembleyu i tako je izbacila s Europskog prvenstva. Onog koje se održalo 2008. godine. 

  Strah od »vječite« stabilizacije najavili smo upravo na ovom prostoru prije skoro dvije godine, pod praktički identičnim naslovom (samo što je, logično, umjesto brojke šest, gore bila brojka četiri). Jer je tad još friška Kukuriku vlast, slagajući svoj gospodarski program, zapravo, poručivala kako se prvi stvarni rezultati imaju osjetiti krajem 2013. godine.

Neizlječeni optimist će reći da je međukvartalni rast BDP-a na razini statističke greške i usporavanja porasta broja nezaposlenih znak dobrih vijesti, no te naznake naznaka pluseva daleko su od onog čemu su se nadali čelni ljudi koalicije kad su preuzeli državu koja je 2011. godinu završila na ravnih 0,0 posto promjene BDP-a. Ravnih i, barem do 2014. godine, nedostižnih 0,0 posto. 

 Svima jednako, nikom po zasluzi

Niz je mlitavih poteza vlasti u posljednih godinu i devet mjeseci doprinjelo tome da se gospodarstvo u ovoj zemlji još ne može smatrati reanimiranim i nije ih preteško detektirati.

  Prva zamjerka je svakako potpuno odustajanje od stvarne reforme državne uprave. Ne promjene administrativne podjele zemlje – koju nisu nikad ni obećali, bar ne u ovom mandatu, jer je to politički zahvat najteže kategorije koji bi izravno udario na jednu od najosnovnijih sociopsiholoških osnovica hrvatskog bića – dakle, kampanilizam, te bi bio iznimno teško provediv.

Nego na reformu vrednovanja rada u državnim i javnim službama. Jedna od mjera predloženih ovog tjedna je zamrzavanje napredovanja u državnoj upravi – što će smanjiti trošak za plaće, ali i prema izlaznim vratima, opet, poslati najkvalitetnije kadrove. Istim pravcem išla su i sva dosadašnja linearna rezanja plaća i dodatnih prava u tim sektorima: svima jednako, nikom po zasluzi. 

  Stvar je u tome da bi se politička vlast trebala potruditi da u državnoj i javnoj upravi naprave propuh – ne onaj koji bi na ulice pogurnuo desetke tisuća ljudi, već onaj koji bi nagradio najbolje, a kaznio lošije. 

  Naravno da to nije jednostavno napraviti, no tripostotna uravnilovka i slične mjere korak su u potpuno suprotnom smjeru. 

  Drugi krupniji promašaj je neuvjerljivo korištenje poduzeća u većinskom državnom vlasništvu za investicijski zamah, koji jedini u situaciji ovakve gospodarske krize može donijeti osjetniji rast. Dio upravljačkog kadra je zbog toga i smijenjen, no lopate još slabo odjekuju zemljom Hrvatskom.

Građane savršeno ne zanima kojoj stranci pripada koji resor i čiji su ljudi na direktorskim mjestima. Neka rade ili neka lete. Inače će na kraju ionako svi odletjeti. 

Vladi se ipak mora priznati da je ostala vjerna makroekonomskom putu s kojim je krenula u cijelu priču. Iako je stanje državnih financija alarmantno, a rast se može vidjeti jedino kao pad pada, ne ide se u bizarno surove rezove i štednju njemačkog tipa koja bi na burzu poslala još koju stotinu tisuća ljudi, a gospodarski oporavak odgodila za još nekoliko dalekih godina. Ne ide se ni na alternativnu medicinu: slabljenje kune i ulijevanje gomile friško tiskanog novca u gospodarski opticaj. 

 Slon u sobi

Ovaj recept je u zemlji kao što je Hrvatska potpuno neprimjenjiv: slabljenje kune bi bilo ogroman vjetar u jedra izvoznicima, ali bi dotuklo poduzeća koja su zadužena u stranoj valuti (dakle, skoro sva), te u bankrot gurnulo nepregledne mase građana koji su također do grla u dugovima, također u stranim valutama.

 Oba puta su, dakle, promašaj i vodila bi u socijalnu i političku dramu dosad neviđenu u mirnodopskoj Hrvatskoj. I dobro je da Vlada nije, u panici zbog stalnog zbrajanja minusa, pokleknula i odustala od svog »srednjeg« makroekonomskog puta. 

  Štoviše, unatoč činjenici da su promašaji i podbačaji očiti, da se minusi gomilaju na hrpama i da nam slijedi »još jedna godina koju treba preživjeti«, teško je gospodarskim učincima Milanovićeve Vlade dati ocjenu – nedovoljan.

Naime, sve analize posljednjih dana kao da se odnose na prostranu sobu, u kojoj se provjerava kvaliteta namještaja i parketa, te ima li paučine u kutevima zidova. A šutke i na prstima zaobilaze ogromnog slona koji stoji nasred sobe i u miru žvače… ono što već slonovi žvaču. 

  Naime, Hrvatska svoje »minuse« u posljednje dvije godine ima prije svega zahvaliti drugom dnu gospodarske krize u koju je utonula cijela Europska unija, a pogotovo najvažniji hrvatski trgovinski partneri, poput Slovenije i Italije.

U toj situaciji, koja se kalendarski gotovo točno poklopila s promjenom vlasti u Hrvatskoj, iluzorno je bilo očekivati da će Hrvatska zabilježiti značajniji gospodarski rast. Hrvatska nije na Marsu, niti je slon – alibi.

Tako stvari jednostavno danas stoje – pada EU, padamo i mi. Nitko, zaboga, nije Vladi Ive Sanadera mogao zamjeriti pad BDP-a u 2009. godini, pa kako bi Hrvatska mogla ostati izvan najveće svjetske krize u novijoj povijesti? Problem je bio što se nismo oporavljali ni 2010., ni 2011. godine, za razliku od ostatka Europe. 

  Vrlo slična stvar onome iz 2009. godine se zbivala i u 2012. i 2013. – Hrvatska je mogla bolje, Vlada je svakako morala bolje, ali je teško zamislivo da bi se onaj slon sa sredine sobe značajnije pomaknuo prema izlaznim vratima.

Dobra je vijest je što se ipak počinje pokretati. Tako da je, ako opet ne bude neugodnih iznenađenja, sve više toga ipak u rukama Banskih dvora, a sve manje u globalnim virovima. 

  Hoće li to biti dovoljno da Milanovićeva ekipa zatraži još jedan mandat, a da pritom ne pocrveni, pokazat će se naredne godine. Koju, eto, treba preživjeti. No, bude li opet najesen 2014. trebalo pisati sedmi nastavak ove priče, vrlo ozbiljno rastu šanse čak i političarima kalibra Tomislava Karamarka ili Ruže Tomašić. 

  A onda bi se »godina koju treba preživjeti«, mogla proširiti na nešto šire vremenske odrednice.