Nakon dvije godine slobodnog pada, papanima slijede još dvije godine čekanja. Stabilizacije. Stezanja kaiša. Strpljenja. Svega onog u čemu nam i prolaze životi
Društveni sustav je bio socijalizam. Godine sedamdesete, ili sam početak osamdesetih. Novine na papiru wc-kvalitete i, za modernu medijsku publiku neobično, prepune slova i tekstova. Tek tu i tamo koja sličica. I karikatura kojoj aktualnost nikako da izblijedi. Nad kolijevkom nagnuti sretni otac i mati. Nadmeću se koju će riječ prvu beba izgovoriti. Otac, jasno, veli »Ta-ta!«, a majka »Ma-ma!«. A beba će hladno i bez slovkanja: »Stabilizacija!«.
Nešto smo, dakle, gadno skrivili u svojoj prošlosti kad nas, eto, valja desetljećima stabilizirati
Vremena su se, dakako, znatno promijenila. Društveni sustav je liberalni kapitalizam. Novine u ful koloru, raskošne. Nema previše onih, kako se zovu, slova. Velike, krasne fotke, infografike, oglasi koji mame niskim cijenama pilećih zabataka i, dobro, tu i tamo koji onaj, kako se zove, tekst. Izmijenila se i terminologija, pa tako danas beba ne bi spominjala stabilizaciju, već, primjerice, strukturne reforme, smanjenje deficita ili neki drugi sličan izraz, koji u suštini ima isto krajnje značenje. Čekajte. Ne još. Još malo.
Sjajno je kako se i najavljuje 2012. godina. »Godina koju treba preživjeti«, viče jedan naslov. Zanimljivo. Kao da je isti već negdje viđen, samo s drugim rednim brojem. Lani. Prije dvije godine. Na kraju 2008… Puno bolji bi naslov bio »Godina koju treba preživjeti IV«. Mogao bi se cijeli serijal dokumentaraca s tim imenom prodati BBC-u i zaraditi kakvu paru. A na kraju posljednjeg, »Godine koju treba preživjeti IV«, jasno, stajalo bi »…to be continued«.
Nešto smo, dakle, gadno skrivili u svojoj prošlosti kad nas, eto, valja desetljećima stabilizirati. A da nije genetski? Da se ne rađamo s dinaridskom mutacijom na x-kromosomu zahvaljujući kojoj imamo urođenu manu nedovršenosti i neuravnoteženosti? Pa se iz tog nevjerojatnog temeljnog spoja adenina s citozinom ili tko zna čim, rađa nacija nestabilnih papana sklonih neurednoj potrošnji budžetskih zaliha i prekomjernom zaduživanju, koje svaka vlast s mukom pokušava dovesti u red, stablizirati, reformirati, umiti i obrijati? Ali, čim se okreneš, oni opet po starom…
Futuristički planovi
Sve te ludorije vrte se čovjeku po glavi kad na miru posluša planove ljudi koji su evo, u petak, i službeno preuzeli vlast u Hrvatskoj. Pa mu na pamet padne i karikatura s početka priče na koju nije pomislio bar nekoliko desetljeća. Da, planovi im, ovako na prvu loptu, zvuče logično, a projekti čak i vrlo odvažno. Zvuče kao stvar koja bi, zaista, mogla i upaliti. Da ne idemo u detalje, koji se, uostalom, još bruse u Kukuriku uredima, radi se o izmjenama nekih poreznih odredbi, koje bi trebale spasiti državne financije (prije svega viši PDV), ali ne u isto vrijeme ubiti i ono malo preostale potrošnje (i pripadajuće joj potrošače).
Slijede još dvije godine čekanja. Stabilizacije. Stezanja kaiša. Strpljenja. Svega onog u čemu nam, mutantima, i prolaze životi, dok se tješimo jeftinim pivom i golovima Davora Šukera ili Ivice Olića
U isto vrijeme, krenuli bi veliki zahvati u energetici, koji, kad o njima primjerice, zaneseno priča Radimir Čačić, zvuče pomalo futuristički. Upravo onako kako je 2001. godine zvučala priča istog čovjeka o ekspresnoj izgradnji autoceste Zagreb-Split. Dakle, stvar bi mogla profunkcionirati. A za razliku od autocesta, za koje se znalo da neće moći dati direktan priliv novca u proračun u tolikoj mjeri da se pokriju troškovi njene izgradnje (i to prije nego što je cijelo priču 2003. godine naslijedila Vlada Ive Sanadera i Božidara Kalmete za čije se cijene cestogradnje one iz Čačićevog doba ne mogu nazvati drugačije nego diskontnima), ova energetska priča bi mogla donositi i značajne prihode.
A onda, logično, slijedi povratak u kolijevku iz sedamdesetih. Učinak svih tih proračunskih stezanja i investicija postao bi osjetan tek krajem godine. Dvijetisuće i trinaeste. Dakle, nakon dvije godine slobodnog pada pod Vladom Jadranke Kosor (ako im se oprosti prvih pola godine kad su odavali dojam da nešto kane i napraviti), papanima s genetskom mutacijom slijede još dvije godine čekanja. Stabilizacije. Stezanja kaiša. Strpljenja. Svega onog u čemu nam, mutantima, i prolaze životi, dok se tješimo jeftinim pivom i golovima Davora Šukera ili Ivice Olića (pa sad, kad se stvar cjelovito sagleda, možda nam i nije baš toliko loše, rekao bi krajnje neodgovoran mutant…).
Ultimativni horror
Nije tu, Kukuriku, jasno ništa kriv. Samo bi bena očekivala da se najgora gospodarska kriza u povijesti Hrvatske može razriješiti i preokrenuti u petnaest dana. Jasno da im treba vremena i da čak ni dvije godine nisu predugo razdoblje, ako bi gospodarstvo doista krenulo značajno nabolje. Ali, pitanje je jesu li oni svjesni da je Hrvatska, još uvijek, relativno normalna zemlja? I da je ovo što oni imaju možda i posljednja prilika da takva i ostane?
Samo bi bena očekivala da se najgora gospodarska kriza u povijesti Hrvatske može razriješiti i preokrenuti u petnaest dana
Naime, ukoliko i ova priča ostane još jedna nakon koje će trebati dodatni period stabilizacije i reformi, strpljenje bi čak i u ovih sa jedinstvenim međuodnosom adenina, citozina ili čega već, moglo posve doći do kraja. Ukoliko Hrvatska doista zapne u sadašnjoj stagnaciji, s ogromnim brojem nezaposlenih i bez perspektive za mlade, kojima će i dalje najbolja investicija biti ona u novu putovnicu, onda je prostor za političku igru posve otvoren. Onda ni priča o bipolarizaciji, stranačkim blokovima i savezima neće biti definirajuća, već će se otvoriti mjesto i za razne Mesije, sa spasonosnim rješenjima u rukavu i jasno određenim krivcima na nišanu. Onda bi Hrvatska mogla početi nalikovati ne na Grčku danas, nego na Njemačku tridesetih godina prošlog stoljeća.
A ultimativni horror se krije u tome što bi se moglo dogoditi, da, bez obzira na napore i eventualne uspjehe nove Vlade u Hrvatskoj, gospodarski rasap u Europi i svijetu pomete i svaki pomak koji se ovdje pokuša napraviti. Tek onda bi ušli u zonu u kojoj je sve moguće. Sve loše.
A iako će cijela priča biti medijski popraćena prozračno, potrošački i u ful koloru, čak i beba iz one kolijevke mogla bi početi pričati o stvarima mnogo gorim i od – stabilizacije.
