ZAGREB – Zoran Milanović uskoro će morati donijeti odluku koja će, kakva god bila, obilježiti njegov predsjednički mandat. Ako prihvati molbu za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji služe zatvorsku kaznu zato što su kao visokopozicionirani dužnosnici Službe državne sigurnosti 1983. organizirali ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, neće samo odstupiti od svog stava da nije vladar koji dijeli milost nego će i Milanovićevi protivnici poentirati da se potvrdilo da on doista štiti bivše udbaše.

U slučaju da, pak, predsjednik odbije molbu, na uvjerljiv bi način demantirao spomenutu tezu koja ga prati već devet godina, od vremena kada je njegova Vlada predložila zakonske izmjene temeljem kojih se Perkovića i Mustača ne bi moglo izručiti Njemačkoj.

Generalsko pismo

Koliko je ovo još uvijek osjetljiva tema pokazuje činjenica da su od sedmorice generala koji su se založili za Perkovića i Mustača, dvojica već povukla svoj potpis. Krešimir Ćosić i Marinko Krešić jednostavno se nisu bili u stanju nositi s pritiskom, koji je na njih uslijedio nakon što je objavljeno da su se solidarizirali s tom dvojicom.

Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Krešić u svojem je priopćenju istaknuo da je bio »vođen plemenitom idejom svehrvatske pomirbe«, da cijeni Perkovićev i Mustačev doprinos u Domovinskom ratu i uzima u obzir njihovu podmaklu životnu dob, ali da »ne želi biti uzrok podjela i političkih sukobljavanja«. Nikome od tih generala, a preostali su još Ante Gotovina, Pavao Miljavac, Davor Domazet Lošo, Ivan Čermak i Ljubo Ćesić Rojs, sigurno nije lako čitati i slušati da su, primjerice, jude, kako ih je nazvao Herman Vukušić iz Domovinskog pokreta ili da »brane udbaško-komunistički kalifat«, za što ih je optužio Željko Glasnović. Pokopala ih je gotovo cijela desnica, koja se tradicionalno poistovjećuje sa svima što ima veze s Domovinskim ratom i veliča njegove važne sudionike. Istina, neki se ne usuđuju napasti baš Gotovinu, pa poput Mire Bulja iz Mosta kao glavnog krivca za generalsko pismo označavaju Čermaka. Ali, unatoč tome javljaju se generali koji nisu bili među originalnom sedmorkom, ali su spremni javno podržati pomilovanje Perkovića i Mustača. Kako je na Facebooku napisao Luka Đanko, oni »svojim zaslugama za obranu Hrvatske u ratu početkom devedesetih, kad su se stavili na raspolaganje domovini, apsolutno zaslužuju prijevremeno puštanje na slobodu«.

Branimir Glavaš itekako zna kako je to kada desnica pravi pritisak u vezi Perkovića i Mustača. Dok se on 2013. nalazio u mostarskom zatvoru, njegov HDSSB pristao je u Saboru sudjelovati u ustavnim promjenama, kako bi se ukidanjem zastare za teška ubojstva omogućilo da se Perkoviću i Mustaču sudi u Hrvatskoj. No, u samom finišu tog procesa, zastupnici HDSSB-a su odustali. Stotine mailova je stizalo u stranku sa zahtjevom da ne podržimo izmjenu Ustava, iz istih je krugova kao i danas bio velik pritisak na nas, kazao nam je Glavaš. No, budući da je u političkoj mirovini, više se ne ustručava stati uz Perkovića i Mustača.

Poruka Milanoviću

– Ne bi 1990. bilo mirne primopredaje vlasti da novo državno vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom nije imalo potporu hrvatskog dijela Službe, u kojoj je Perković bio glavni. Što se Mustača tiče, čitao sam zapisnike sjednica Vrhovnog državnog vijeća iz 1991., na kojima i on bio i savjetovao Tuđmanu što činiti u okolnostima kada se spremao rat. Iz toga je jasno da je Mustač pripadao najužem Tuđmanovom timu i, znači, uživao njegovo maksimalno povjerenje. Ni jednog ni drugog ne aboliram za ono što su eventualno radili prije 1990., ali trebalo im se za to u Hrvatskoj suditi, naglašava Glavaš.

Predsjednika Milanovića, kojem će Ministarstvo pravosuđa i uprave tek proslijediti molbu za pomilovanje, još se uglavnom ne propituje u ovom razračunavanju u okviru desnog, nacionalnog političkog korpusa. Ali, neovisna zastupnica Karolina Vidović Krišto poslala mu je jučer jasnu poruku: »Ukoliko bi Zoran Milanović pomilovao organizatore političkih likvidacija, osim što bi nanio ogromnu štetu Hrvatskoj u svijetu, on bi time definitivno izvršio politički suicid. Milanovića bi i djeca na cesti prestala oslovljavati s predsjedniče, te bi mu se počeli rugati i nazivati ga udbaškom pudlicom«.