Kampanja je definitivno krenula punom snagom, iako su izbori za Europski parlament udaljeni još dobrih šest tjedana. Ne samo da se stranke i strančice sve češće oglašavaju i brutalnije prepucavaju, već je desnica pokrenula i svoj paramilitarni izborni marš kojim će pokušati isprepadati dovoljno hrvatskih glasača ugroženih nenarodnom vlašću kako bi HDZ mogao u još jednoj europskoj utrci proglasiti trijumf, pa makar za jedan glas više. 

  Koliko je, međutim, turneja koju samozvani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara provodi po Hrvatskoj, obilazeći, kako glasi službeno objašnjenje, one koji su bili aktivni u prikupljanju potpisa za referendum o ćirilici, predizborni plus za desnicu, drugo je pitanje. Jer nije nemoguće da će više uspjeti u tome da motiviraju razočarane Kukuriku birače na izlazak na birališta, unatoč svemu što zamjeraju (ponekad i s pravom) Vladi Zorana Milanovića na dosad (ne)učinjenom. Pitanje smanjenja prava nacionalnih manjina i sav taj tmasti mrak s oporim mirisom devedesetih koji se valja za Stožerom mogao bi ipak na birališta izvući i one koji će radije živjeti u nesupješnoj, nego u zemlji koja sa zadovoljstvom diskriminira vlastite građane. 

  Uostalom, vrlo slično se dogodilo i sa takozvanim referendumom o obitelji, koji je zapravo bio izjašnjavanje protiv istospolnih brakova. Jedna tema koja je bila daleko od toga da uopće postane dijelom ozbiljne javne rasprave, a kamoli da zaživi kao zakonski prijedlog, dakle tema o tome da se homoseksualnim parovima omogući sklapanje brakova, nakon svog mraka kojeg su pričajući o svjetlu širili Hrvatskom Željka Markić i njena ekipa, dobila je podršku 33,51 posto birača. Svaki treći čovjek u Hrvatskoj je, dakle, glasajući protiv homofobne ustavne definicije obitelji, zapravo, dao svoj glas za potpunu legalizaciju istospolnih brakova u ovoj zemlji, što je, priznat ćete, prije pojave Markićkinih legija bio teško zamisliv rezultat. 

 Božji dar Kukuriku koaliciji

No, bila bi kardinalna i neopisivo diletantska pogreška vladajuće koalicije da se »prepusti struji« i da svoju kampanju za Europski parlament oblikuje prema opreci politike kojoj su stranci gosti, manjinski jezici uvreda, a prava seksualnih manjina crvena krpa. Da se Milanović i njegovi kandidati zapletu u Karamarkove priče o zvijezdama petokrakama ili poreznoj agresiji nenarodne vlasti. 

  U suštini se na ovim izborima za pola milijarde Europljana radi o vrlo jednostavnoj dvojbi koja je majka svih dilema ove, još uvijek skoro pa krizne (na razini Unije) 2014. godine: treba li dalje inzistirajući na daljnjoj proračunskoj disciplini i rezovima svih mogućih prava građana, kako bi se stvorilo »zdravo« gospodarstvo, ili država treba u ovakvoj vrsti krize odbaciti uobičajenu logiku koja kaže da se moraš pokriti koliko ti je dug pokrivač i sama stimulirati prije svega pokretanje gospodarstva čime bi se kao prioritetan rješavao najveći od svih problema današnjice: nezaposlenost. 

  To je apsolutno centralna tema o kojoj se odlučuje 25. svibnja: koliko netko misli da je Milanović uspješan političar, ili Karamarko perspektivan lider upravo je savršeno nebitno. Čak su i sve ostale tzv. europske teme (više ili manje EU, primjerice, ili politika prema imigrantima) tek epizodna pitanja. 

  A centralna tema ovogodišnjih europskih izbora je upravo božji dar vladajućoj ekipi u Hrvatskoj čija popularnost na nacionalnoj razini u posljednje dvije godine ima savršenu putanju kamena koji nezaustavljivo ponire. 

  Naime, rezove, bilo kakve, u Hrvatskoj danas jednostavno ne podupire nitko. Gdje god se dirne, odjekuje dreka do neba – ukidanje putničkih linija HŽ-a koje je dnevno koristilo po 15 ljudi samo je posljednji primjer. A Hrvatska je u neumoljivoj europskoj proceduri smanjenja prekomjernog deficita i Slavku Liniću i Zoranu Milanoviću je ove godine ostalo samo da povremeno priopćavaju koja se primanja iz državnog proračuna moraju smanjiti, a koja davanja (cijene, porezi) povećati. 

  Takvu rigidnu politiku štednje zagovara prije svih europski desni centar, pod palicom njemačkog CDU-a, odnosno, na europskoj razini, Europske pučke stranke, koja je najjača politička grupacija u europarlamentu. Ljevica, pak, već godinama pokušava objasniti da središnji europski problem nisu proračunske neravnoteže, već ogromna nezaposlenost, koja, osim što predstavlja sidro oko vrata europskim ekonomijama, razara i samu socijalnu strukturu društva. A dobro je znano što se na tim razvalinama može pojaviti (i što se već u mnogim zemljama i pojavljuje). 

  Da bi stvar bila bolja; lijek za krizu koji propisuje europski desni centar je u posljednjih nekoliko godina doživio više poraza od Dinama u Ligi prvaka. Proračunska štednja (eng. austerity) se pokazala pogrešnom i s povijesnog i teoretskog, a naposlijetku i praktičnog aspekta. 

  Najveća gospodarska kriza u modernoj povijesti bila je ona tridesetih godina prošlog stoljeća, a razriješena je tek kad je politika shvatila da se zamrznutom gospodarstvu ne može pomoći daljnjim rezanjem potrošnje, nego, upravo suprotno, državnim poticanjem gospodarske aktivnosti, bilo »new dealom« (velikim državnim investicijama), bilo pukim tiskanjem novca kako bi se povećala potrošnja. Kejnzijanski teoretičari su uporno, još od 2008. godine zagovarali isti model za izlazak i iz ove, najveće krize 21. stoljeća. Europska politika je na te savjete ostala potpuno gluha, zastupajući prije svega interese financijskih institucija kojima je u prvom interesu bila čim veća zaštita vlastitih kredita. U SAD-u i pogotovo Japanu, politika je ipak posegnula za dijelom mjera iz kejnzijanskog repertoara i – uspjela. Stopama rasta Japana i SAD-a Stari kontinent može danas samo zavidjeti. 

 Zašto šute SDP i Milanović?

Dakle, centralno pitanje europskih izbora ove godine je: još rezova, ili više ulaganja u rast gospodarstva. Samo to. Politika rezova u Hrvatskoj ne samo da je nepopularna, već se na globalnoj razini pokazala – neuspješnom. I tu sad dolazi muzika za uši SDP-a i Kukuriku koalicije: glavni protagonist politike štednje u Europi je politička obitelj kojoj pripada – HDZ. 

  Karamarkova stranka je ponosan član EPP-a i veliki prijatelj njemačkog CDU i premijerke Angele Merkel. 

  To je jedina karta na koju Kukuriku koalicija treba igrati. Samo to: glas za HDZ je glas za daljnje rezove u gospodarstvu. I to onakve rezove za koje se unaprijed zna da neće biti učinkoviti. 

  Doista, trebalo bi biti nevjerojatan politički diletant da tu temu svih tema europskih izbora ne pretvoriš i u glavnu temu europskih izbora u Hrvatskoj. 

  Ukoliko Milanović i ekipa s njegove liste ne odigraju na tu kartu, o njima doista treba napisati knjigu i snimiti film. Tragikomediju, jasno.