Foto D. Romac
Sedamnaest članova Velikog vijeća Međunarodnog suda pravde u Haagu (ICJ) svoju konačnu odluku u sporu Hrvatske i Srbije, skoro 16 godina od podnošenja hrvatske tužbe 1999., objavit će u utorak, točno u 10 sati. Presuda će utjecati na razvoj odnosa između Hrvatske i Srbije u narednom razdoblju
Hrvatska će se u kratkom razdoblju, u razmaku od najviše nekoliko mjeseci, suočiti s istinom u dva važna spora sa susjednim državama: sa Srbijom u slučaju hrvatske tužbe zbog genocida, te sa Slovenijom u sporu oko granice. I dok će arbitražni sud svoju odluku o razgraničenju Hrvatske i Slovenije na moru i kontaktu slovenskih teritorijalnih voda s međunarodnim vodama, kako se očekuje, objaviti ovog proljeća, 17 članova Velikog vijeća Međunarodnog suda pravde u Haagu (ICJ) svoju konačnu odluku u sporu Hrvatske i Srbije, skoro 16 godina od podnošenja hrvatske tužbe 1999. godine, objavit će u utorak, 3. veljače točno u 10 sati.
Iako je, naravno, nezahvalno nagađati o tome kakvu bi odluku ICJ mogao donijeti i hoće li udovoljiti zahtjevima Hrvatske koja traži da ICJ proglasi Srbiju odgovornom za genocid i odredi joj plaćanje ratne odštete Hrvatskoj, ili će pak povjerovati argumentima iz srpske protutužbe protiv Hrvatske za isti zločin, nema previše sumnje da će presuda najvišeg sudišta UN-a, nadležnom za sporove među državama, još jednom iz temelja potresti regiju i presudno utjecati na razvoj odnosa između Hrvatske i Srbije u narednom razdoblju.
Konvencija o genocidu
Umjesto nagađanja o mogućem ishodu možda je uputnije podsjetiti na dosadašnju sudsku praksu u ovakvim sporovima, koja se svodi na jednu jedinu presudu, i to onu u sporu Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Naime, BiH je tužila Srbiju da je prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, no ICJ je svojom presudom iz 2007. godine, razočaravši Sarajevo, letvicu za dokazivanje zločina genocida postavio jako visoko. Naime, ICJ je presudio da Srbija nije kriva za sudjelovanje, suučesništvo ili pomaganje u genocidu u BiH, iako je sud istodobno presudio da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu, ali tako što nije spriječila genocid niti kaznila njegove počinitelje. ICJ je također presudio – i taj bi zaključak nedvojbeno mogao imati posljedice i na hrvatski predmet pred ICJ-em – kako nema dovoljno dokaza da je genocid počinjen na cijeloj teritoriji BiH, iako je potvrđeno stajalište da se genocid ipak dogodio na ograničenom području Srebrenice. Dakle, ICJ, osim na ograničenom području Srebrenice, nije pronašao dovoljno dokaza da se u ratu u BiH radilo o ubojstvima i kaznenim djelima počinjenim s namjerom uništenja jedne etničke skupine, djelomično ili u cijelosti.
Bez obzira na konačan ishod, hrvatska tužba imala je smisla. Hrvatska je na najvišoj razini ponovno podsjetila na karakter i intenzitet zločina kojima je početkom devedesetih bila izložena, dok je Srbija svoju ulogu u tim zločinima uvijek željela pomesti pod tepih i što prije zaboraviti. Ovo je suđenje stoga vjerojatno posljednja prilika za jednu takvu raspravu, budući da onaj drugi haški sud, Tribunal za bivšu Jugoslaviju, uskoro zatvara svoja vrata.
Stoga većina stručnjaka u svjetlu te presude upozorava da će Hrvatska teško uspjeti u dokazivanju da je cilj srpskih zločina protiv Hrvata bio uništenje hrvatske etničke skupine, djelomično ili u cijelosti, iako se nedvojbeno radilo o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti, ali te zločine ipak nije moguće okarakterizirati kao genocid, prema Konvenciji o genocidu.
Dakle, obzirom na visoke standarde u dokazivanju zločina genocida, najlakše je pretpostaviti da bi sud mogao donijeti neko srednje, salomonsko rješenje, kojim neće u potpunosti dati za pravo ni jednoj ni drugoj strani, ili rješenje u kojem će najvjerojatnije odbaciti i jednu i drugu tužbu.
Političko pitanje
No ipak ne treba brzati sa zaključcima. ICJ se već dokazao dovoljno nepredvidivim. Primjerice 2008. godine, kada se proglasio nadležnim za hrvatsku tužbu protiv Srbije, mimo svih očekivanja i jedne i druge strane. Gotovo svi su očekivali da će se sud proglasiti nenadležnim, te da će tako izbjeći odlučivanje o meritumu, no dogodilo se suprotno. U svojoj argumentaciji pred sudom Srbija tada uopće nije negirala da su u Hrvatskoj počinjeni zločini, ali je tvrdila da vlast u Beogradu nije imala ništa s tim zločinima, budući da je Srbija spremna preuzeti odgovornost samo za ono što se dogodilo nakon travnja 1992. godine, kada je nakon raspada bivše države formirana »nova Jugoslavija«, a ne i za ono što su beogradske vlasti činile prije toga.
Iako je spor Hrvatske i Srbije pred ICJ-om prvenstveno pitanje međunarodnog prava, istodobno je, dakako, riječ o prvorazrednom političkom pitanju. Hrvatska tužba protiv Srbije, kao i odgovor Srbije na tu tužbu koji je, temeljem pravila ICJ-a, postao protutužba Srbije protiv Hrvatske, postala je predmetom političkih natezanja i objektivnim problemom u odnosima između Zagreba i Beograda. Zbog toga se posljednjih godina toliko spominjalo međusobno povlačenje tužbi, a iz Beograda su bezbroj puta stigle ponude o »međusobnom povlačenju tužbi«, iako se to, naposljetku, ipak nije dogodilo. Pokazalo se kako je tužba protiv Srbije ipak prevelik zalogaj i pretežak teret za naše političare, no možda je i bolje tako.
