Kako bi ocijenila svjetsku političku scenu proteklih 12 mjeseci s komunikacijskog i retoričkog aspekta, koji su elementi bili pozitivni, a koji negativni, što je prevladavalo, pitali smo izv. prof. dr. Gabrijelu Kišiček s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Trumpov sindrom

– Godina je jednom riječju bila turbulentna. I kod nas i mnogogdje u svijetu 2024. je bila izborna godina, pa se očekivalo neko zatišje, smirivanje strasti i napetosti. No to se nije dogodilo.

Od inauguracije u siječnju, Donald Trump je u središtu svjetske pozornosti.

Njegove političke odluke izazivaju polemike, a retorika u najmanju ruku čuđenje. Štoviše, u nekim situacijama čak i nevjericu.

Sjetimo se samo mučnog sastanka sa Zelenskim u Bijeloj kući koji je izazvao negodovanje šire javnosti. Taj populistički imidž i retorički profil »grubijana« i »zlostavljača« upravo je u toj situaciji najviše došao do izražaja.

No Trump sam po sebi ne bi bio toliki problem da je ostao izoliran slučaj jednog političkog enfant terriblea. Problem je što je uspostavio trend političke retorike koji se proširio i postao popularan u mnogim zemljama.

Brojni zapadnoeuropski političari, posebice populistički, vide takav način komunikacije kao oblik privlačenja glasova i stjecanja popularnosti. Jačaju antiimigrantski stavovi, širi se govor mržnje, netolerancija i nesnošljivost, a što dovodi i do rasta nasilja.

Naravno, u toj uznemirujućoj slici svijeta veliku ulogu imaju i ratovi, od onog na Bliskom istoku i Ukrajini do sukoba Indije i Pakistana, Tajlanda i Kambodže. Svijet je, a time i politička scena, daleko od stabilnosti i mira.

Valja spomenuti i događaje u susjednoj nam Srbiji te njihova predsjednika Vučića, koji je postao simbolom autokratskog vođe, koji se ni pod kojim uvjetima ne želi odreći vlasti.

Prosvjedi koji traju već mjesecima za njega su trivijalnosti i političke namještaljke oponenata, a retorika sredstvo manipulacije kojom očajnički pokušava zadržati političku funkciju.

Dakle, diskreditiranja i vrijeđanja političkih oponenata, manipulacije i smicalice, implicitne i eksplicitne prijetnje postale su, nažalost, uobičajen i normaliziran dio političke retorike.

S druge strane, prema mom sudu, pozitivne se promjene događaju u smislu važnosti koju žene dobivaju na svjetskoj političkoj sceni. Tradicionalna i patrijarhalna društva biraju žene na vodeće funkcije, primjerice krajem prošle godine Meksiko je dobio prvu predsjednicu, a ove godine Japan prvu premijerku.

Možda će te promjene u strukturama vlasti, a s njima i promjene u percepciji osobina koje se vezuju uz političke vođe, dovesti i do promjena u retorici.

prof. dr. Gabrijela Kišiček

Povijesni utezi

Kako biste ocijenili političku scenu Hrvatske proteklih 12 mjeseci s komunikacijskog i retoričkog aspekta, koji su aspekti bili pozitivni, a koji negativni, što je prevladavalo?

– Hrvatska je svijet u malom. Ono što se događa na svjetskoj političkoj sceni preslikava se i na našu zemlju.

Naravno, uz posebnosti spornih pozdrava, obilježja, Thompsona…

To su naši povijesni utezi na kojima mnogi grade svoju javnu percepciju, neki čak i karijeru. Međutim, polarizacija društva koja se potiče u Hrvatskoj, nije specifična samo za nas. Neki će reći da američko društvo, primjerice, nikada nije bilo podijeljenije nego danas.

Moć je retorike u tome da se ta polarizacija ili potencira i produbljuje ili bi mogla biti iskorištena za ujedinjavanje, ublažavanje podjela i smirivanje napetosti.

Očito je, što je i najveća negativnost ovogodišnjeg izdanja političke retorike, da je bila usmjerena na razjedinjavanje, a ne ujedinjavanje.

Korištenje dehumanizirajućih metafora da bi se postigao efekt, optužbe za govor mržnje, što opravdane ili neopravdane, vrijeđanje oponenata i njihovo ismijavanje… sve to stvara dojam nepomirljivosti nekih dviju strana, a Thompson se našao kao crta razjedinjenja.

Ljeto je prošlo u znaku podjela onih koji su bili na njegovu koncertu i onih koji nisu, a osuđuju sve koji jesu.

To je tipična populistička strategija podjela na »nas i njih«, odnosno »ili ste na našoj ili njihovoj strani«. I svi se pri tome navodno ograđuju od tih tema jer »moramo živjeti u budućnosti«, međutim, politički, javno, percepcijski profitiraju upravo na tome.

Podjednako Marin Miletić i Dalija Orešković, koji su s političkih margina upravo na toj temi došli u fokus javnosti.

Koliko je u tome iskrene i autentične zabrinutosti za budućnost zemlje, a koliko želje i ambicije za vlastitom političkom legitimacijom, diskutabilno je.

Bez obzira na razlike u političkim stavovima, pa čak i ideologijama, svi koji žive u Hrvatskoj zasigurno imaju neke zajedničke vrijednosti. Na tim temeljima treba graditi retoriku ujedinjavanja, a ono što nam je zajedničko treba biti važnije i snažnije od onog što nas dijeli.

I upravo je to način borbe protiv rastućeg govora mržnje i nasilja.

No čini se kako nitko nije zainteresiran za to. Iznimka su velike obljetnice poput ovogodišnje proslave 30 godina Oluje, koja je uvijek dobra prilika za isticanje zajedničkih nacionalnih vrijednosti.

Nakon što su, bar za neko vrijeme, završili svi politički izbori, dobro bi došlo malo zajedništva. Možda će nova godina biti bolja u tom smislu.

Slika društva

Kako ocjenjujete medijsku scenu u Hrvatskoj tijekom 2025. godine? Koje su teme prevladavale, ideološke ili ekonomske, neodgovorno žutilo i crnilo ili odgovorno i objektivno izvještavanje i komentiranje, između ostalog?

– Mediji su slika društva. I međusobno su povezani i isprepleteni – mediji utječu na oblikovanje društva, a istovremeno redovito ispipavaju društveni puls kako bi privukli veći broj klikova, dijeljenja, veću gledanost.

Televizije dobro znaju koji tip vijesti se gleda više, a koji manje, portali isto tako prate posjećenost svojih tekstova.

Uredničke politike vrlo često diktira borba za profitom.

Osim toga tradicionalni mediji su morali proći svojevrsne transformacije iz isključivo informativnog u interpretativni format. U vrijeme dnevnika sve informacije proteklog dana odavno su poznate, pa je potrebno emisiju oblikovati s uključenim analizama, komentarima, pojašnjenjima. To, pak, ostavlja dosta prostora za potencijalnu pristranost i manipulaciju.

Medijska pismenost posljednjih se godina vrlo često spominje kao ključna kompetencija u »clickbait« vremenima, a ja bih dodala i vremenima smanjene medijske vjerodostojnosti.

Velik broj medija, posebice novih, stvorio je povećanu potrebu za novinarima od kojih se očekuje velik broj tekstova. Brzina je postala ključna vještina, a manje se pozornosti posvećuje istraživanju, provjeravanju, pa i educiranju novinara.

Svi žele biti prvi i ekskluzivni, provokativni i primijećeni, a posvećenost, profesionalnost, stručnost i poznavanje materije postaje neisplativo i nedovoljno cijenjeno.

Zato se i smanjuje povjerenje u medijsko izvještavanje, a novinarska se profesija degradira.

Iz prošlosti u budućnost

Zaključno, ukupna ocjena hrvatskog društva i hrvatske demokracije u protekloj godini? Što očekivati u 2026., kakva bi nam mogla biti politička scena, kakva komunikacija, kakvi mediji, ukupno stanje bolje ili lošije nego u 2025. godini?

– Protekla godina kao da nas je vratila u prošlost, revitalizirala bolne teme, upregnula revizionizam i ostrašćene besmislene rasprave. Jedini smisao vide oni koji profitiraju polarizacijom, ali i ti profiti su sitni i partikularni te se mogu mjeriti minutažom javnog fokusa.

Mediji od toga također imaju koristi jer mogu velikom brzinom puniti »vijesti« čineći ne mnogo više od pukog copy/pastea.

Jedini koji gube ovakvom retorikom su građani, a civiliziranost društva, umjesto da napreduje, nazaduje.

No ne želim biti previše kritična te opet ponavljam da je svjetska situacija takva da je živjeti u Hrvatskoj ipak ljepše i kvalitetnije negoli primjerice u SAD-u, koji je dugo bio sinonim za uspjeh, slobodu i prosperitet, a danas je daleko od toga.

Što se tiče iduće godine, prognoze za budućnost uvijek su nezahvalne, a optimizam se čini kao idealizam. Međutim, vjerujem da je potrebno samo malo racionalnosti i logike inkorporirati u političku retoriku, malo ohladiti glavu i realno procijeniti koji bi nam trebali biti prioriteti.

Prema mom sudu to su bolji i kvalitetniji život građana, tolerancija prema različitostima, međusobno razumijevanje i poštovanje. I to je Hrvatska kakvoj bismo trebali težiti, pa ću je i ja svima zaželjeti u 2026. godini.