Kolinda nije uspjela – najjednostavniji je mogući zaključak nakon serije konzultacija, pompozno od predsjednice nazivanih »sastancima za izlazak iz krize« održanih i neodržanih ovog tjedna na Pantovčaku. Naravno, ne radi se o uspjehu oko »izlaska iz krize«, niti o početku početka dogovora (što god to značilo) o istom. Grabar-Kitarović na svoj put za put izlaska iz krize nije ni kanila doći kratkim razgovorima s predsjednicima stranaka, radilo se tek, kako su dobro primjetili laburisti, o – paradi.

  To ne znači da je parada bila tek politički beznačajan vatromet taštine i da ga isključivo kao takvog treba promatrati. Serija sastanaka o tobožnjem izlasku iz krize imala je samo jedan, primarni cilj – da se predsjednica Republike pozicionira kao značajan faktor na političkoj sceni, osoba koja ne samo da nije fikus s Pantovčaka (Visoka se više u pristojnom društvu ni ne spominje), već političarka koja udara ritam radu cijele državne administracije, koju se sluša i uvažava značajno više od mlakih ovlasti koje joj daje hrvatski Ustav.

  U tom, primarnom cilju, da se predsjednica pokaže kao prva legitimna nasljednica poglavara Franje Tuđmana na čelu države doživljen je, makar u ovoj rundi, vrlo solidan potop.

SDP-ova ruža za Pantovčak

Osnovni krivac za to je, jasno, jogunasti Zoran Milanović, šef SDP-a koji je (i) ovaj put pokazao da se može nositi s HDZ-om žešćim političkim oružjem od kretanja drugog obraza, što je godinama bio zaštitni znak hrvatskih socijaldemokrata. Milanoviću ne samo da nije ni palo na pamet da ode na Pantovčak na osnovi skoro pa zapovjedne depeše iz Ureda predsjednice, već je ledenom šutnjom popratio i njene žučljive napade nakon što ga je uzalud čekala s pola medijske scene pred vratima. Predsjednik SDP-a joj je time jasno poručio gdje joj je mjesto u pitanjima ovlasti iz djelokruga rada Vlade.

  No, nije ta Milanovićeva (očekivana) košarica razlog da se zaključi kako Kolinda nije uspjela. Jer je sve na kraju moglo izgledati tek kao (još jedan) bahati ispad »zoranizma«, da je samo Grabar-Kitarović uspjela sačuvati mirnoću i ne toliko očito i žustro istupiti kao frontmen (frontvumen?) HDZ-ove predizborne kampanje.

  Od sve siline napada na premijerovu košaricu, najupečatljivija je optužba o tome da iz »vlastitog hira dovodi u pitanje ustavnopravni poredak Hrvatske i smjer u kojem Hrvatska ide«. Kako su predsjedničine ustavne ovlasti oko sazivanja šefova stranaka vezane isključivo uz konzultacije oko dodjele mandata za sastav Vlade, prilično je jasno tko je ovdje doveo u pitanje ustavnopravni poredak RH, što nisu propustili zamijetiti gotovo svi politički komentatori (osim onih pupčanom vrpcom vezanih za desnicu i bez ikakvog linka na profesiju). Kako su uglavnom ista ta pera sve donedavno udarali po Milanoviću, red bi bio da na Pantovčak iz SDP-ovog PR-a pošalju makar koju ružu.

  Jedini relativni uspjeh kojeg je ova krnja runda konzultacija polučila je da se pokaže nejedinstvo u vladajućoj koaliciji – jer da se radi o doista čvrstom političkom savezu, poziv na Pantovčak bi bez zadrške odbili i HSU, i IDS i HNS. No, da je Hrelja spreman opet uzbuđeno tumačiti kako je odabrao »plave« (kao 2007. godine kad je nakon izbora pretrčao Sanaderu), da su odnosi s IDS-om odavno narušeni i da će Vesna Pusić oprezno lavirati između koalicije i potpore Pantovčaka za njenu kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a, nije ama baš nikakvo iznenađenje. S tim, sasvim sigurno računa i Milanović, kao što je očito da može računati i na laburiste koji su se odbili uhvatiti na ljepak »kave s predsjednicom«.

Karamarko bi se mogao iznenaditi

Problem s Grabar-Kitarović je, međutim, mnogo dublji od jedne izgubljene runde u okršaju s Milanovićem i od njene želje da, lažno se predstavljajući kao integrativni faktor, zapravo odrađuje ulogu ledolomca za Karamarkov marš na Banske dvore (za ilustraciju čega je dovoljno pogledati otužnu priču o promjeni mišljenja oko vojne parade u Zagrebu za 20. godišnjicu »Oluje«). Naime, predsjednica se, po svemu sudeći, neće zadovoljiti samo s tim da dovede »svoje« na vlast. Ona će doista željeti i dalje biti ključan faktor domaćeg političkog života. Stoga nije uopće teško za prognozirati da će odnosi »dva brda« nakon parlamentarnih izbora zapravo biti mnogo mirniji ukoliko na vlasti ostane Milanović. Predizborni rat će se stišati i svatko će se vratiti svojim ovlastima, jer je Pantovčaku jasno da Milanović »neće tražiti milost, niti bi im je dao«. Mnogo veća očekivanja će predsjednica imati od Karamarka, koji bi se grdno mogao iznenaditi pokuša li je svrstati, nakon eventualnog stupanja na premijersku dužnost, u ladicu koju joj je namijenio Milanović. Pa ne koristi Grabar-Kitarović u službenoj komunikaciji tuđmanoidne arhaizme poput »dionici političkog života«, »sadržajnica« ili »uspravnica«, kako bi bila tek ukras na vlasti koju će činiti uspravnica Brkić-Karamarko.

  Ono što brine je, između ostalog, skoro pa hermetička politička netransparentost koja već dva mjeseca poput magle okružuje lik Kolinde Grabar-Kitarović. Primjerice, nakon što je optužila predsjednika Vlade, dakle politički najznačajnijeg faktora (oprostite predsjednice, čimbenika) u zemlji da krši Ustav, nije htjela odgovarati niti na jedno novinarsko pitanje. Izbjegavanje novinarskih pitanja je i inače trademark dosadašnjeg rada nove predsjednice, ali ovo je bio doista radikalan primjer. Objašnjenje iz njenog Ureda o razlogu posjeta jedne od glavnih osoba Deutsche telekoma, usred diplomatskog rata oko informatičke infrastrukture je, pak, urnebesan primjer za istu stvar: s Pantovčaka su ustvrdili da je izaslanstvo DT-a došlo čestitati predsjednici na pobjedi – i to putem sastanka s njenim predstojnikom Ureda.

  Kako predsjednik/ca države u hrvatskom političkom sustavu ipak nije u potpunosti operetan lik, valja na vrijeme upozoriti na mogući golemi problem i potencijalnu ustavnu krizu na hrvatskom buretu baruta. Ukoliko HDZ-ov ili SDP-ov blok glatko pobijedi, neće biti dvojbi. Ali, što ako se ponovi situacija kao 2007. godine (što je po anketama najvjerojatniji ishod) i da tjednima, zapravo, ne znamo tko ima većinu za sastavljanje Vlade? Hoće li tu predsjednica slijediti hrvatski Ustav i dati mandat onome tko joj dođe s potpisima većine zastupnika, ili će, kao u slučaju ovotjednih konzultacija prekoračiti svoje ovlasti i time pokušati utjecati na »labavije« zastupnike?

  »Ki bi, da bi«, rekao bi Franjo Tuđman. Ali odnosi unutar Hrvatske su tad (1999. godine) bili pastorala za današnje oštro podijeljeno društvo. Pretvaranje Grabar-Kitarović u »Francescu« i igranje s kibidabizacijom zemlje bilo bi ovaj put neusporedivo opasnije mućkanje bočice s nitroglicerinom.