Ovu je godinu, što se hrvatskog filma tiče, obilježio i film redateljice Čejen Černić Čanak »Zečji nasip«. Publika, poput one u Berlinu i Puli, imala je prigodu gledati film o odrastanju, o dobroj nekoj mladosti koja tek treba mrvu razumijevanja svoje okoline, razumijevanja kojeg najčešće i nema. Filmska priča prati osamnaestogodišnjeg Marka koji živi naizgled mirnim životom u konzervativnoj seoskoj zajednici uz rijeku, ima djevojku Petru, skrbi o mlađem bratu Fići, pomaže ocu u automehaničarskoj radionici.

I Marko, a to je za našu priču najvažnije, trenira za natjecanje u obaranju ruku! Da pak mlad i talentiran glumac Lav Novosel posve uvjerljivo odglumi obaranje ruke zaslužan je glavni junak naše priče Fran Mikulić. Da Lav nauči kako se to obara ruka, potrudio se Fran, juniorski i svjetski što prvak, što viceprvak, u obaranju ruke, taman da se s velikom uzdanicom hrvatske obaračke zajednice popriča mrvu, pa još pred skori odlazak na Svjetsko prvenstvo u Bugarskoj. Nego, film!? Što se uopće dogodi kada prvak dobije na skrb glumca da ga poduči vještini obaranja ruke!?

– Pa ništa posebno. Prolazili smo puno kroz tehnike, Lav je dolazio k nama u klub, a ja sam ga učio što bi možda bilo najbolja opcija za neke filmske scene. Zapravo je u prilično kratkom periodu naučio neke od osnova obaranja. Nisam do sada vidio puno onih koji tako brzo uče. Nije najjači, makar bi rekao da ide prema tome da je jak, ali mislim da je osoba koja je najbrže naučila neke od osnovnih pokreta – veli nam Fran.

Foto Davor Kovačević

OZBILJAN SPORT

Frana i Lava spojilo je i to da su im roditelji prijatelji, no prije svega i dakako scenarij u kojem je obaranje ruke. I bome čini se da se Lavu ovaj sport svidio, s obzirom na to da je Franu kazao da mu je bilo jako zanimljivo. Nije ni Fran nezadovoljan filmom, dapače. Štoviše, veli kako ni trena nije bilo, a da mu je bio iole dosadan. Ipak, barem za sada, niti će Lav nastaviti s treninzima, niti će Fran pred kamere, recimo. Ali, zato će Fran skoro početkom rujna i opet stati nasuprot ljutih protivnika iz cijelog svijeta ne bi li se i opet okitio odličjem. Prvenstvo svijeta je u Bugarskoj za koji dan, no kako je i kada i zašto onaj kojem je danas 18, i kojem je ovo zadnja godina da se bori kao junior, uopće krenuo obarati ruke? Na početku svega, priznat će i Fran, ni sam nije znao da je obaranje ruke sport i to posve ozbiljan.

– Počeo sam u sedmom razredu osnovne škole, onako bez veze rekreativno obarati ruke po razredu. Malo sam bio jači, počeo trenirati malo ozbiljnije, utezi, sklekovi sve moguće. A onda sam na internetu krenuo istraživati i primijetio da sve to malo ozbiljnije izgleda, da su tu suci, pravila, profesionalni stol – prisjeća se Fran.

Jedno pola mjeseca, ako ne i mjesec, trajalo je internetsko izučavanje obaranja ruku, a onda je pronašao i klub »Spartanci« pa krenuo na trening.

– Nego, za tog »testiranja« po razredu, je li bilo dostojnog suparnika – pitamo Frana.

Smješka se on, kaže da je zapravo i bilo takvih.

– Bio sam ja kao najjači u školi, ali nisu bili laki protivnici – kazuje Fran.

Foto Davor Kovačević

Štoviše, neki su godinama kasnije osjetili poriv da se pridruže članovima »Spartanaca« pa krenu trenirati.

– Maro Matahlija se prije godinu i pol učlanio u klub, a već je bio medaljaš na državnom prvenstvu, treći među juniorima u kategoriji do 75 kilograma – s veseljem će Fran.

– Reklo bi se, tko s tobom baci na ruku ne gine mu jednom i osvojena medalja – šalimo se.

– Tako nekako – prihvaća Fran.

Prije nego je krenuo s obaranjem ruke Fran je trenirao džudo.

– Sport mi je uvijek bio fora, pogotovo borilački sportovi, sportovi snage, snaga općenito. Džudo sam trenirao do svoje 11, 12 godine, a s tri godine sam počeo – priča Fran.

U TRENINGU CIJELI ŽIVOT

Matematika sugerira da je u treningu gotovo pa cijeli život. Za džudo će pak kazati da mu je prije svega dao disciplinu, glad i žeđ za pobjedom, ali i sposobnost da se poslije poraza ne pada duboko i nepovratno. Samo, lako da džudo, zanima nas što su mu roditelji rekli kad im je priopćio da počinje trenirati obaranje ruke.

Privatni album

– Prvo sam to kazao tati kojem se u početku činilo da to i nije sport. Onda smo zajedno gledali na internetu klipove, proučili pravila, komentirali borbe, učili. Nakon prvog treninga objašnjavao sam mu sve ono što mi je krivo tumačio – smješkao se Fran.

Franov otac Baldo psiholog je po struci, a vodi i Školu za otkrivanje glasa Orpheus. Za pretpostaviti je da u obaranju ruke i nije bog zna koliko često bio dostojan sparing partner sinu.

– Nije najjači, ali bezbroj puta smo se obarali. Tek sam ga s 13 godina uspio oboriti i to mi je bilo wow! Prije ga nisam mogao ni pomaknuti, pogotovo na početku puberteta – priznaje Fran.

Pamte se zauvijek neka obaranja, no koliko je mečeva bilo, teško je pobrojiti. Za to su »krivi«, formati obaračkih natjecanja u kojima svaka kategorija ima »a« i »b« skupinu taman da pobjednici idu u onu »a« skupinu, a gubitnici u »b« u koju ih vodi samo jedan poraz. Posve pojednostavljeno rečeno, treba tu nanizati pobjeda i oboriti poprilično ruku, što lijevom što desnom, da bi se medalja zaslužilo. Ljuti li stoga Frana gola činjenica da ima svijeta koji i opet pita »je li to sport«. Umjesto odgovora Fran se vraća ni mjesec dana unatrag, na Orebić gdje je na otvorenom, drugu godinu za redom, prezentirao s kolegama ovaj sport svijetu.

– Ove godine je sve bilo malo jače, sve se snimalo, medijski pratilo, a da bi privukli čim više ljudi, onom tko nam uspije spustiti ruku dali bi 20 eura, makar malo je takvih bilo. Radimo na popularizaciji i sve više je ljudi koji reagiraju pozitivno i s interesom kada čuju za obaranje ruke – ističe Fran.

POSVEĆEN I FOKUSIRAN

Gleda čovjek Frana, gleda mu mišicu koja diskretno napinje rukav majice skoro do točke pucanja, gleda kako je utreniran sav. Važno je tu za uspjeh štošta.

– Snaga podlaktice, snaga zgloba, snaga cijele ruke. U ovom sportu je ruka kao neka poluga koja je fiksna cijela osim zgloba, dok se cijelim tijelom okrećemo i obaramo ruku. Treba znati tehniku. Naravno, ništa ne ide bez jake glave, baš kao i u svakom drugom sportu, svakom segmentu života – objašnjava Fran.

Foto Davor Kovačević

Treba, štono bi se reklo, biti posve posvećen i fokusiran. Nije, pritom, uopće loše da ste ljevak baš poput Frana. Obara se tu s obje ruke, nije ni njemu desna slaba dapače, ali lijeva je ona jača taman da prvi dan onog natjecanja u kategoriji gdje se s obje ruke obara »zagorča« život dešnjacima toliko da sutradan desnom rukom relaksirano kreće u nove pobjede. Inače, Fran se natječe u kategoriji do 75 kilograma, premda planira prelaskom u seniore s kilama otići koju kategoriju više. Mora se tu paziti što se jede. I pazi se, tim više što je njegova karijera u startu krenula strelovito put naprijed. S 13 je godina tako krenuo s ozbiljnim treningom, da bi već s 14 postao dvostruki europski prvak, a s 15 bio i svjetski prvak u kategoriji do 70 kila.

– Već nakon prvih par treninga shvatio sam sam sve vrlo ozbiljno. Odmah sam ulovio neku rutinu treninga – jednostavno će Fran.

Da trenutno bude viceprvak Europe »kriv« je Gruzijac, godinu dana mlađi, ali na izgled fizički i veći i jači. Uči tako Fran da najbolji obarači dolaze iz SAD-a, Rusije i Kazahstana, makar jake su i Turska, Ukrajina ili pak Slovačka s jakom ženskom reprezentacijom.

– Nas nema puno, ali je zanimljivo da i nas relativno malo ostvarujemo jako dobre rezultate. Imamo, primjerice, Rina Mašića iz Like koji će napuniti 21 godinu, koji nastupa u kategoriji do 110 kila i koji je kao junior, sa 16 godina, osvajao seniorske medalje ne samo na državnim prvenstvima već i na svjetskim i europskim. Nikada to prije nije viđeno u ovom sportu. Zato je dvije godine za redom i dobio nagradu kao najbolji hrvatski sportaš u neolimpijskim sportovima – ističe Fran.

Priznati valja da su sve atraktivniji ti neolimpijski sportovi, ne samo obaranje ruku. A kad smo kod onog cilja, vrhu karijere kojem Fran teži, on tu nema dilema.

– Seniorski svjetski prvak. To mi je glavni cilj. Ako to ostvarim, sva se vrata otvaraju – kaže.

Jer, i ovaj sport svoje zvijezde ima, a bome ima i profesionalce koji sve što rade u životu vežu uz obaranje ruku. Na stranu, međutim, profesionalci, nešto je drugo tu što zlata vrijedi, činjenica da se na visokoj razini ruke obaraju i kad se koja godina uhvati. U kategoriji do 115 kila na tronu je tako Kanađanin kojem je 50 godina.

– To je stvar tetiva. Tetive su ovom sportu jako bitne, tetivama treba dulji period da ojačaju, ali i dulje ostaju jače nego mišići – veli Fran.

To govori da za ovog momka vrijeme radi, ostane li i dalje željan treninga i gladan pobjeda. Trenira Fran dva puta dnevno. Različiti su to tipovi treninga, s gumom, s utezima, s drugim obaračima…

– Sport je relativno mlad, stalno dolaze novi načini treninga, stjecanja kondicije, novi položaji laktova, zglobova – veli Fran.

GLAD ZA ZNANJEM

Konstantno se tu uči i konstantno se mora misliti glavom. To je ono u čemu je Fran možda i najjači. Glad za novim znanjem u njega je velika. S druge pak strane ozljede su u ovom sportu rijetke, makar se zna dogoditi neko puknuće tetive. I sam je onomad zadobio parcijalno puknuće tetive, doslovno na prvom natjecanju, nije da ga nije mrvu pokolebala ozljeda, ali nastavio je dalje.

– Ako čovjek zna kako trenirati, ako ima dobrog trenera iza sebe, dobar tim, mislim da se obarač ozlijediti i ne može – ne dvoji Fran.

Dobar tim čini i dobra obitelj, njihova potpora. Ima Fran i mlađeg brata, Marina, 14 mu je godina, i rado bi ga vidio na treningu.

– Jako je jak, čak je i jači u nekim općim dizanjima u teretani nego sam ja bio u njegovim godinama, ali nisam siguran da ga obaranje zanima, za sad – veli Fran.

Možda skoro Svjetsko prvenstvo u Bugarskoj promijeni sve, tim više ako se Fran doma i opet vrati s medaljom. Jedini je problem, velimo Franu, što se gledatelju početniku sa strane čini da borba kratko traje, to što obaranje ruke i ne izgleda laiku na prvu jako televizično.

– Sama borba počinje i prije samog obaranja, odmah nakon primanja protivnika za ruke. To namještanje je 90 posto meča, tu pokušavamo dobiti visinu i bolju polugu nad protivnikom. Tako da to dosta traje. Inače, istina je, ovaj sport je najbrži sport na svijetu. Dugo namještanje, duge minute i fauli, pomicanja, da bi nakon što sudac kaže naredbu sve u sekundi prošlo – kazuje Fran.

Bit je, reklo bi se, dobro se namjestiti, postaviti, a to hoće reći da valja svakog protivnika dobro proučiti prije borbe, znati i svoje i tuđe slabe i jake strane. Tako je to od pamtivijeka kad obaranje ruke postoji iz doba starog Egipta. Kao sport je priznat ranih 70-ih i razvija se brzo i dobro i kod nas. Dok sluša čovjek Frana kako priča, jasno mu je da su svi naši obarači jedni prema drugima puni respekta i hvale.

– Svi smo kao jedna velika obitelj – priznaje Fran.

– A u razredu više ne izazivate nikoga – šalimo se.

– Ne, ne! Ta je priča stala kad sam se učlanio u klub – smije se Fran.

Nije ovo kaubojska priča da najjačeg uvijek ganjaju oni koji naivno vjeruju da su zaslužili zasjest na njegovo mjesto. Vašem novinaru u startu je bilo jasno da šanse nema, ma je ipak ukrstio šake ako ništa fotografiranja radi. Konobaru vrag nije dao mira pa se poželio okušati i ozbiljnije, bezuspješno dakako, makar će Fran reći da ne voli obaranje mimo profesionalnog stola. Fran Mikulić, dobar, pristojan, tih momak jake, jake ruke. A kad je tako, zaslužio je ekskluzivu.

– Znaš li da te otac u imeniku ima pod Fran The Champ – velimo mu.

Foto Davor Kovačević

– Stvarno!? – nasmiješio se na to Fran.

– E da, Fran the Champ, kako god okreneš i to u sportu u kojem i um caruje i snaga klada valja.

– Kao i u svim ostalim sportovima – na to će, s pravom, Fran.

I ŽENSKI SPORT

Obaranje ruke je dakako i ženski sport. U nas je natjecateljica malo, ali ih ima i uspješne su. Spomenut će tako Fran između ostalih Mihaelu Kogl koja dolazi iz poznate obaračke obitelji Kogl, baš kao i njenu mamu Blaženku. Na svakom natjecanju, bilo ono državno, europsko ili svjetsko, natječu se i parasportaši i tu smo jako uspješni. Uredno tu odličja osvajaju Domagoj Cvitković, Luka Drokan, Ani Jelenić, Rudi Antolić, Ines Fibinger…

Infobox (Citat):
»Tetive su ovom sportu jako bitne, tetivama treba dulji period da ojačaju, ali i dulje ostaju jače nego mišići