Foto Davor Kovačević
Novinarskih ekipa je na 'terenu' valjda više nego kupaca. Ali i kupaca ima, bilo da ih je znatiželja dotjerala, bilo potreba, bilo dobar običaj
povezane vijesti
Prvo se, ima koji dana, oštetio strop na stropu unutarnje hale centralne zagrebačke tržnice Dolac. Nakon veselja što nitko stradao nije i olakšanja što se urušio tek malen komad stropa, nakon što se osvijestilo da je sanacije neizbježna odlučila je gradska uprava zatvoriti sve, sve osim ribarnice na Dolcu, na dva tjedna dok se štete ne sanira.
Mesnice i sva prodaja u zatvorenom koje je vezana za hladnjake ostale su kratkih rukava. Njih se jednostavno nije moglo preseliti malo dalje na Europski trg onako kako su, odlukom nadležnih, ovoga ponedjeljka preseljeni trgovci voćem i povrćem.
Slab dan
Ponedjeljak je slab pazarni dan i kad sunce peče, a kamo li neće biti kad je cijelu noć padala kiša. Japanski turisti marno fotografiraju fotogenične štandove. Njima je svejedno je li Dolac na Dolcu, ili na Europskom trgu.
Novinarskih ekipa je na ‘terenu’ valjda više nego kupaca. Ali i kupaca ima, bilo da ih je znatiželja dotjerala, bilo potreba, bilo dobar običaj onako kako dobar običaj na Dolac tjera gospodina Željka, Željka Pšenicu.
Evo njega ravno tamo gdje zelenilo prodaje Vladimir, Vladimir Stoičev. Prijatelji su oni preko banka otkad su djeca bili.
– Ja sam kupovao još kod njegove mame – u povjerenju će nam Željko.
Vladimir je taman u akciji. Vraća kusur gospođi Vesni. Pri tom kaže kako nije teško ono što se mora.
– Pregrmjeli smo mi potres, Covid, rat, pa ćemo i ovo – mudro će Vladimir.
– Je, samo ovdje vam je veći propuh – šeretski će Željko.
– Mi smo vam uvijek na vjetrometini, k’o da smo u Dalmaciji – prihvaća Vladimir.
Zadovoljna preseljenjem
Gospođa Vesna pak posve zadovoljna preseljenjem Dolca, makar privremenim. Jer, kako veli, svi veliki europski gradovi imaju običaj barem koji dan u tjednu na svoje centralne gradske trgove izmjestiti štandove s biranim lokalnim proizvodima.
– Meni je ljepše nego gore – iskreno će Vesna.
– Znači, da je bar dio Dolca tu preseliti ne bi vam smetalo – pitamo.
– Može i tako, makar koji dan u tjednu – smješka se Vesna, uz napomenu da će biti na koncu onako kako gradske vlasti odluče.
Dojam je kako na Dolcu što je privremeno promijenio adresu prodavači ili imaju razumijevanja, ili vješto kriju nezadovoljstvo. Nezadovoljni su mesari, ali njih ionako nema. Oni su najgore prošli, velimo Vladimiru.
– I mi smo, jer slabo ljudi kupuju zeleno bez da meso kupe – mudro će on.
Na placu od pedesete godine
Malo je reć’ da ovo iz njege progovara iskustvo. Njegovi su na placu od 50.-te godine prošlog stoljeća. Tri godine je imao kad je počeo navraćat na donju etažu, štand blizu lifta.
Sjeća se kako da je ta donja etaža imala strop od debela šarena stakla, taman da se trogodišnjaku čini da je u akvariju kakvom. Štošta se od tad promijenilo, i on se u ovih 55 godina staža promijenio a Dolac je uglavnom ostao isti.
Tržnici, kaže među ostalim, fali parking, jer kupcima se cekeri ne vuku po gradu. Prijatelj mu Željko primjećuje da se tu i tamo koji štanda, trgovina, kiosk na Dolcu zatvori a da se drugo ništa ne otvori.
No, nema u ovog dvojca straha da će Dolca nestati, da će ga se netko usuditi izmjestiti. Veća je bojazan da će se radovi na sanaciji stropa odužiti, trajati dulje od planirana dva tjedna.
– Ako bude sve gotovo i za mjesec dana bit će dobro – veli.
– Ali, televizično izgleda tržnica na Europskom trgu – kazujemo mu, nesvjesni logističkih problema.
– Lijepo izgleda, ali skladišta su nam ostala tamo. Treba to nositi amo tamo – ispravlja nas Vladimir.
E da, Dolac je Dolac i kad je na Europskom trgu, a ponedjeljak je slab pazarni dan i kad sunce grane poslije kiše. Prvi dan rada u ‘izgnanstvu’ prodavači mahom puni razumijevanja.
Humor tu glavu spašava. Evo nove gospođe na štandu kod Vladimira, specijalna neka ‘zimnička’ narudžba je zanima, pa se raspituje kad bi mogla sutra navratiti.
– Do 12 sam tu za stalne goste, od 12 za narudžbe – namiguje Vladimir.
