Meso nikada nije izgledalo bolje, zdravije, svježije, zamamnije, nego li ovaj četvrtak ujutro kada su nakon mjesec i pol dana mesari pušteni da u zatvorenom prostoru zagrebačke tržnice Dolac rade svoj posao.

I nije ovo olako izrečena ocjene već unisoni zaključak svih što su ovog četvrtka pohrlili biti prvi koji će kupovati ‘kao nekada’.

– Zaželi se čovjek posla. Imali smo mjesec i pol da se pripremimo za današnji dan i vikend pred nama – sa smiješkom nam vele momci mesnice Zubec.

Podsjetimo pojednostavljeno posve; prije nekih mjesec i pol dana nešto je stropa unutarnjeg dijela Dolca odlučilo pasti na tlo, pa se i vanjski i unutarnji dio tržnice zatvorio ne bi li se šteta sanirala, pa su s platoa tržnice kumice s voćem i povrćem preseljene na Europski trga odakle su ih zatim adventske kućice ‘potjerale’ na Splavnicu i komadić Tkalčićeve dok mesari jednostavno nisu imali gdje raditi.

Ono što je trebalo trajati tjedan, dva, možda tri oteglo se na mjesec i pol. Nešto se i saniralo, onako za prvu ruku, a nešto čeka ozbiljnu sanaciju.

No ovaj četvrtak mesari su opet bili na svojim radnim mjestima, baš kao što su ‘proradili’ i drugi lokali u zatvorenom prostoru.

Starosjedioci

Đurđica prodaje piletinu, već godinama. Ovih mjesec i pol koliko se nije moglo na Dolac bila je raspoređena po nekim drugim trgovinama, bancima, tržnicama. Ma, nema do Dolca.

– Mi smo vam tu skoro pa starosjedioci – veli.

Pitamo je što mušterije kažu, kako su dočekali otvaranje.

– Zadovoljni su, jedva su čekali da dođemo – kaže Đurđica.

A to što se čini da je svijeta manje nego inače to je zato jer ljudi nisu ni znali kad će otvorenje.

– Jeste li i vi ljuti na gradonačelnika k’o neki – pitamo.

– Ne. Svi oni imaju institucije koje rade svoj posao. To se sve previše odužilo. Možda je sve trebalo davno prije riješiti – na to će Đurđica.

Gospođe koje su došla do Dolca opskrbiti se zabatcima i batacima nisu bile nešto voljne s nama razgovarati.

Kupci mahom umirovljenici, stariji neki svijet.

Kad ih čovjek pita kako im je bilo ovih mjesec i pol bez Dolca gospođe žestoko kažu:

„Nemojte me pitati! Ljuta sam bila!”

Neizvjesna budućnost

Mladosti slabo i ništa i to po Dolac i njegovu budućnost nije dobro.

U ovih mjesec dana vlasnici štandova u zatvorenom dijelu izgubili su dosta jer nisu prodavali ni zarađivali ništa.

Dolac je, podsjećaju nas, zatvoren pred blagdan Svih svetih, taman da ostane neprodano podosta pripremljena mesa.

– Je li se vama čini da bi Dolca moglo i nestati jednog dana – pitamo Đurđicu.

– Svašta je moguće. Mislim da ne bi trebalo, to je centar grada i trbuh grada. A za dvije godine biti će 100 godina tržnice Dolac – na to će Đurđica.

– Taman da dobijete novu tržnicu – velimo.

– Ja se nadam – nasmijala se na to Đurđica.

Čast međutim pilićima, ma nisu oni ni blizu apetitlih za vidjeti kao janjetina, odojci, goveđi repovi, lungići, bifteci, koljenice….

U vitrini mesnice Neno svo je meso ružičasto od mladosti, osim zrele govedine i suhih bunceka. Gazda Neno odletio po gablec, pa ga evo juri natrag.

– Mjesec i pol dana bez posla. Trebalo je to preživjeti – kazujemo mu.

– Psihički vas to ubije. Od naše male mesnice žive tri familije i kad ti netko dođe jedan dan i kaže „pokupi stvari i izađi van” to vas psihički ubije – iskreno će Neno.

Kupci su se u međuvremenu razišli, kaže Neno, kupovali meso drugdje i sad valja i vratiti stare kupce i tražiti nove.

Pogled neminovno leti put stropa. Ne vidi se tu velikih radova.

Ili kako nam vele što kupci, što prodavači: „Samo su žbuku skinuli, sloj žbuke. I to su radili 45 dana.

Da smo se mi s tržnice skupili sami bi to napravili za dva dana.”

Sva daje na ozbiljnu rekonstrukciju, samo gdje će onda vlasnici lokala!?

– Navodno će nam dati neke zamjenske lokale, ali ne znam gdje. A i ulagat novce u neki tuđi lokal…. – naglas razmišlja Neno.

– Ali, zato vam je meso danas posebno top. Nije da nije uvijek, ali danas je vrhunski – priznajmo mu.

– Trudili smo se da bude kako treba za otvaranje. Ubilo nas je ovo psihički. Jače to bude od čovjeka. To mirovanje te izuje iz cipela. A moraš ljudima dati plaću – veli Neno.

Evo pred mesnicom i znanog zagrebačkog ugostitelja. Onako neslužbeno načeli se u razgovoru mali milijun tema, od toga da se još plaćaju računi vladavine prošlog gradonačelnika, preko zakona koji su redom nedorečeni i rupičasti poput ementalera, do činjenice da mladosti nema ne Dolcu jer se okrenula dostavama i kupovini po trgovačkim centrima i spomena socijalnih vještina u aktualnog gradonačelnika koje bi trebalo razviti.

Samo, ostati bez Dolca bilo bi najgluplje od svega.

Nedostaje plato

– Mjesec i pol dana bez posla, doma. Dobro je da brakovi nisu patili – cimamo momka mesnice Zubec.

– Joj, grdo je bilo – prihvaćaju šalu.

A na kuki odojak iz bajke.

– Danas je pravi dan za kupovinu – namiguje mesar.

– Treba vas opet zatvorit skoro da se i opet vratite dobre volje natrag – sada već šalom plešemo po rubu.

– Hahaha! Dobro i velite – smiju se momci.

Meso možda nikada nije bolje izgledalo što na dan kada je nakon mjesec i pol dana ponovno otvoren zatvoreni dio tržnice Dolac. Mesari su bili sjajne volje.

Malo manje dobre volje bili su zato prodavači voća i povrće na otvorenom, na Splavnici.

Sumnjanju u sve i svakog i kronično im fali dobre i točne informacije.

Fali im platoa, starih štandova, a ne da im je kvadratura prodajnog prostora smanjenje na trećinu stare.

Na plato statičati ne daju, jer navodno metar četvorni platoa trpi tek 90 kila tereta.

– Znači, ja bi mogao zadužiti metar četvorni i ni jabuku više – velimo.

Smiju se kumice, a onda puhnu u promrzle prste i život, i opet, ide dalje, kako tako.