Traži udio u nekretninama građenima Agrokomercovim novcem, među kojima su i, prema Babi, ''kapaciteti silosa od 42 tisuće tona'' u Luci Rijeka te ''distributivni centar s hladnjačom na Kukuljanovu''
ZAGREB Vratio se Fikret Abdić Babo, pa kao »predsjednik uprave nezaposlenih dioničara Agrokomerca« traži silos u Luci Rijeka i distributivni centar s hladnjačom na Kukuljanovu.
– Računaju da ćemo se umoriti, ali mi tek sad idemo dalje. Ništa nas ne može sputati, jer naši su ciljevi humani, poručuje neumorni 73-godišnjak. Utemeljitelj poduzeća Agrokomerc iz Velike Kladuše, kojega je Županijski sud u Karlovcu 2001. osudio na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina u njegovoj ratnoj Autonomnoj oblasti Zapadnoj Bosni, progovorio je prvi put nakon što je u ožujku ove godine odslužio dvije trećine kazne, koju je Vrhovni sud snizio na petnaest godina zatvora.
Konferenciju za novinare vodio je riječki menadžer Franjo Butorac, koji nam je objasnio da je od 1996. više puta u zatvoru intervjuirao Abdića, jer se sprema napisati njegovu političku biografiju. Na pitanje kako da ga predstavimo, Butorac je uz osmijeh odgovorio: »Plaćeni moderator«. Novinare je nekoliko puta zamolio da ne pitaju ništa drugo osim o Abdićevim planovima s Agrokomercom. No naš list nije želio zaobići teške ratne zločine, pa ga je pitao, ustvrdivši da se preko tih zločina ne može tek tako prijeći »zašto misli da bi ga poslije takve presude itko mogao shvatiti ozbiljno«. No moderator je odrezao: »Otpada ovo pitanje!« I otpalo je.
Održao je konferenciju za novinare posvećenu svojim poslovnim planovima i nakani da iznova preuzme tvrtku koju je napustio prije gotovo 25 godina.
Jednostavan prijedlog
Ne traži Abdić samo Agrokomerc. Kao predsjednik uprave udruženja nezaposlenih dioničara tvrtke koja, kako tvrdi, broji više od 7.000 ljudi, on traži udio u nekretninama građenim Agrokomercovim novcem, među kojima su i, prema Babi, »kapaciteti silosa od 42 tisuće tona« u Luci Rijeka te »distributivni centar s hladnjačom na Kukuljanovu«.
Za vrijednosti na Kukuljanovu Abdić tvrdi da ga je sagradio »Agrokomerc u suradnji s Brodokomercom Rijeka«, a »vrijednost radova tada je procijenjena na 75 do 80 milijuna DEM«, odnosno četrdesetak milijuna eura. Abdićev je prijedlog jednostavan: »Radnici i dioničari Agrokomerca, koje predstavljam ja, sudjelovali bi s pedeset posto u zaradi spomenutih kapaciteta, a s 50 posto Luka Rijeka i Kukuljanovo«. Tvrdi da se interesi poklapaju: »To odgovara i Agrokomercu, i Luci Rijeka, i Kukuljanovu, i Hrvatskoj, i BiH«.
Svoj »prijedlog preuzimanja Akrogomerca« poslao je na »870 adresa«, ali Hrvatskoj vladi i lokalnim vlastima u Rijeci još se nije obraćao, premda svakako planira i to.
Veliki zadaci
»Ne zagovaram nikakvu opciju, nemam nikakvu ideju, i pristajem na sve« – bila apokrifna ili točna, ta se izjava pripisuje Fikretu Abdiću Babi i dobro ilustrira ideološki i vrijednosni vakuum koji toga čovjeka okružuje već gotovo trideset godina. Najprije je osamdesetih postao protagonistom jednoga od najvećih privredno-političkih skandala bivše Jugoslavije, kada je suđen za navodne pronevjere u Agrokomercu, poljoprivredno-gospodarskom gigantu iz Velike Kladuše, koji je osobno utemeljio i vodio. Potom je, za rata u BiH, u Velikoj Kladuši utemeljio neku vrstu švercersko-bescarinske zone, što nije moglo ići bez ratnoga primirja i prijateljstva i sa srpskim i hrvatskim gospodarima rata. Abdić je njegovao dobre odnose s vlastima u Zagrebu, Kninu, Banja Luci i u Beogradu – samo ne u Sarajevu.
Njegova Autonomna oblast Zapadna Bosna ratovala je s 5. korpusom Armije BiH, uvelike otežavajući obranu Bihaća, koji su Srbi godinama držali u obruču, a postoje i tvrdnje da je njegove vojnike obučavao zloglasni Milorad Ulemek Legija, organizator ubojstva Zorana Đinđića i vođa Miloševićeva odreda smrti, Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije. Na području Velike Kladuše pod kontrolom Abdića postojali su i logori za nelojalne sunarodnjake, kroz koje je prošlo više od pet tisuća ljudi. Zbog tih logora, u kojima je bilo i žrtava, Abdić je u Karlovcu poslije rata osuđen za ratne zločine. Interesna naklonost Franje Tuđmana prema Abdiću za Tuđmanova je života Abdiću omogućila miran život u Rijeci dok Hrvatska, nakon Tuđmanove smrti, nije preuzela njegov kazneni progon na temelju optužnice tužiteljstva BiH. Usprkos relativnoj zaštićenosti u Hrvatskoj, na Abdića je planiran najmanje jedan atentat, koji su spriječile hrvatske sigurnosne službe.
Abdić okuplja male dioničare: uskoro »prelazi u Maljevac«, hrvatsko selo uz granicu s velikokladuškim krajem, kako bi bio bliže svojima. Novinari iz BiH Abdića su obasuli pitanjima o njegovu odnosu s vlastima u Federaciji BiH, koje mu nipošto nisu sklone i demonstrativno ga ignoriraju. »To je sasvim normalno«, ne da se zbuniti Babo. »Vlada federacije kriva je za sve, nisam ja. Vlada mora preispitati sebe, jer ja jedini radim u interesu vlade i građana. Vlada federacije nacionalizirala je Agrokomerc, i za to mora odgovarati«, kaže Abdić.
– Vila u Voloskom je moja, jedan kroz jedan, to će sud dokazati, odgovorio je Abdić na pitanje o optužbama protiv njega i njegova sina Ervina. »Dokumetni su kritotvoreni«, kazao je, komentirajući dokumentaciju predanu sudu u Rijeci, na kojemu predstoji još jedan postupak protiv oca i sina Abdić za navodni kriminal u Agrokomercu.
