ZAGREB  Možda nam i neće gospodarstvo živnuti, možda i neće biti tih famoznih reformi, možda ipak nećemo po novi kuk – tko u Švicarsku, a tko na tržnicu Arizona – ako stari izdrži još jedan izborni ciklus, ali ako ćemo išta, onda ćemo, sve se čini, opet na služenje vojnog roka!

Odavno ništa Domoljubna koalicija složnije predložila nije od povratka u kasarne. I hvala im! Jer, da ne bi tog dičnog povratka u prošlost, vraga bi se crnoga itko sjetio, recimo, one razglednice iz slovenskog Črnomelja na kojoj je pisalo sve, makar je pisalo samo: »Je*te, pa tu ni semafora nema!«

Nema više kasarni

Jamačno se od onda u Črnomelju sve promijenilo. U nas svakako jest. Evo, ni kasarni više nemamo. Ali, ne bi li bilo upravo divno svu tu mladež koja se klatari naokolo bez posla i perspektive postrojiti, tek da vide kako je to kad si postrojen.

Raznim logikama se vodi društvo fascinirano uniformom i oružjem, budnicama i dizanjem zastave, grahom i bromom što se u čaj stavlja. Uspomene se tu kuju, druženja za cijeli život, a i predsjednica odavno reče da treba vratiti vojni rok jer nema igre s nacionalnom sigurnošću.

Na tom je tragu, jer za njih drugog puta ionako nema, i HSPAS-ov zastupnik mušketirska brka Pero Ćorić. Srbija je, k vragu, još uvijek tu negdje uz granicu i nikako da ode od nas, a to je, jel te, razlog za budnost.

No, najdojmljive je ipak stajalište Steve Culeja, HDZ-ovca. On bi obavezno služenje vojnog roka kako bi se svi mladići, iz cijele Hrvatske, prepoznali kao svoji i kako ne bi bilo antagonizma istoka i juga, sjevera i zapada. O kako li će divno biti kad dečko iz Karlovca krene, recimo, u Čavoglave, ili Bračanin u prijateljski i jezično jednako »jednostavan« Sveti Martin na Muri. Samo, na kojem će se jeziku komande davati!? Da ne bi prije toga trebali vratiti kolo još malo unatrag, sve tamo do dičnih godina kada se posve ozbiljno pričalo o korijenskom pravopisu, tek da se zna kako nam je u vojsci govoriti.

Stališi s dna kace

Zapravo, zastupnik Culej, a bome i čitava vladajuća koalicija, zazivaju ono za što se mislilo da se na ovim prostorima više nikada zazivati neće – čisto bratstvo i jedinstvo! Ne naroda i narodnosti, već sjevera i juga, istoka i zapada, ali ipak  bratstvo i jedinstvo. Oni koji se bivše države gnušaju, makar da su im očevi nahvalili svoga brata Albanca ili Slovenca iz kasarne u Požarevcu, sada bi puškom tjerali mladiće da jedan drugom po prvom viđenju, zagrljeni i prepoznati kao svoji, kazuju: »Vidi brata Hrvata!« A kad je tako, onda je samo nebo granica.

Jedina je nevolja što ovaj narod hoće sve i hoće odmah. Zašto se vraćati unatrag korak po korak, povijesno razdoblje po povijesno razdoblje, kad imamo sjajnu podlogu za momentalni povratak u vrijeme Franje Tahija. Svi su tako zaboravili onu teoriju o stališima neopravdano zaboravljenog asa Zlatka Canjuge, teoriju po kojoj bi se jasno znalo tko je bos a tko hadžija, i kome je gdje mjesto, i tko je gori a tko doli da se od doli ni u ludilu pomaknuti ne može. Uz to bi lijepo bilo vezati onaj krizni porez kojeg smo se nauživali za Vlade Jadranke Kosor, a ne bi bilo loše na vrijeme opet zabraniti okupljanje na Markovu trgu, da ne bi stališi s dna kace nered radili zbog pišljivih pet, šest posto od plaće što su ga darovali Hrvatskoj.