Predsjednik Republike Ivo Josipović raspisao je izbore za članove Europskog parlamenta iz Hrvatske za 25. svibnja. Više od dva mjeseca prije održavanja tih izbora sve dosadašnje predizborne zanimljivosti odnose se na dvije koalicijske liste dviju najvećih stranaka. HDZ je na svojoj listi imao problema s koalicijskim partnericama – Marijanom Petir (HSS) i Ružom Tomašić (HSP Ante Starčević). Natezanje koja će biti ispred koje na kraju je okončano na radost Marijane Petir koja će biti na listi ispred Ruže Tomašić i vjerojatnu radost Ruže Tomašić koja će nakon izbora gotovo sigurno biti ispred Marijane Petir. HDZ je sam zapao u probleme zbog same činjenice da je Ruža Tomašić na njihovoj listi, svjedočili smo neuspješnim pritiscima iz Europske pučke stranke da se Tomašić, kao osoba i predstavnica stranke koja se protivi temeljnoj eurointegracijskoj orijentaciji europučkaša, odstrani s te liste.

  SDP nema problema s koalicijskim partnerima, on ima problema sam sa sobom. Mjesta je malo, ambicioznih mnogo. Sastavljanje liste, pa k tome liste od samo 11 mjesta (i manje, odbiju li se koalicijski partneri), je tegoban posao, a u SDP-u su si taj posao dodatno otežali onoga časa kada su na prvo mjesto odlučili postaviti Nevena Mimicu, europskog povjerenika koji prošle godine nije ni bio kandidat na izborima i time u vrlo nezgodnu poziciju gurnuli Tonica PIculu koji je lani bio prvi na listi i dobio rekordnih 112.599 glasova. Picula ne može biti prvi jer je na tom mjestu Mimica, teško može biti drugi jer bi na tom mjestu trebala biti neka žena, dakle Biljana Borzan, ne može biti ni treći ni četvrti jer su na tim mjestima koalicijski partneri, a zbog istog razloga ne može biti ni jedanaesti. SDP si je zakomplicirao sastavljanje liste i bude li Picula doista na petom mjestu to za stranku naprosto neće izgledati dobro. Nije tajna da predsjednik SDP-a Zoran Milanović i Picula nisu u idiličnim odnosima. Piculu na petom mjestu tko god želi moći će protumačiti kao Milanovićevo kažnjavanje Picule zbog osobnog animoziteta pri čemu je Piculin objektivni rezultat Milanoviću potpuno nevažan. Čak i da nije tako, opet će, tko poželi, moći raspravljati o Milanovićevu karakteru i prezidencijalizmu u političkim strankama u kojem dobro prolaze oni koji se u manje-više svemu slažu s predsjednikom.

Rasuti glasovi

  Izbori za Europski parlament od goleme su važnost za obje velike stranke. SDP praktički nema nikakve šanse ponoviti prošlogodišnji rezultat – pet svojih zastupnika. Za SDP je na ovim izborima ključno da lista osvoji jedan mandat više od HDZ-ove liste i zbog toga je unaprijed žrtvovan stranački uspjeh. Prošle godine se nisu vodili tom logikom, pa su izgubili. Jozo Radoš iz HNS-a koji je na prošlim izborima osvojio 16.263 glasa i bio uvjerljivo treći na toj listi nije prošao jer je bio tek na šestom mjestu. Sada je na ugodnom trećem mjestu liste. Na listi je i Ivan Jakovčić koji se na lanjskim izborima natjecao sa svojom listom. Ta je lista osvojila 28.646 glasova, a Jakovčića je zaokružilo 15.213 birača. On je na prilično ugodnom četvrtom mjestu. Na posljednjem mjestu liste je Milorad Pupovac (SDSS) koji bi mogao, odrade li SDSS i SNV posao na terenu, povući solidan broj glasova. Sve su to političari oko kojih će se koncentrirati glasovi birača HNS-a, IDS-a, odnosno dijela srpske nacionalne manjine što će im biti prednost u odnosu na barem donekle rasute glasove među kandidatima SDP-a.

  Nije nezamislivo da u Europskom parlamentu završe samo dva člana SDP-a. U slučaju da Kukuriku lista pojačana SDSS-om ne osvoji mandat više od HDZ-ove liste, dapače u slučaju da osvoji mandat manje, a iz SDP u Europski parlament uđu samo dva (ili i manje) zastupnika bit će to velik neuspjeh socijaldemokrata koji bi mogao inicirati vrlo zanimljive unutarstranačke rasprave i živahne svađe. Za ove izbore SDP je već odlučio žrtvovati dio svog uspjeha za račun kolektiva, na izborima trči pojačan Jakovčićem, a ne treba zaboraviti ni prvostupanjsku presudu HDZ-u. Ako sa svime time ta lista ne pobijedi to će se tumačiti primarno kao debakl SDP-a, ne cijele liste.

Pad popularnosti

  HDZ na ovim izborima brani naslov prošlogodišnjeg pobjednika. Trči opterećen prvostupanjskom presudom za Fimi mediju, ne zna koliko mu može doprinijeti Marijana Petir, usprkos nepopularnosti Vlade i znatnom padu popularnosti SDP-a, ta stranka u svim anketama zaostaje za SDP-om, a predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko je nepopularniji od Zorana Milanovića. U proteklih godinu dana HDZ nije napravio ništa da pobjedu od 14. travnja kapitalizira. Za najsnažniju opozicijsku stranku izbori za Europski parlament iznimno su važni jer u središnjici stranke na Trgu žrtava fašizma su svjesni da im nakon izbora za Europski parlament slijedi poraz na predsjedničkim izborima. U ovom trenutku, devet mjeseci prije predsjedničkih izbora, ne nazire se nitko tko bi mogao pobijediti Ivu Josipovića. Za HDZ bi to značilo doživjeti dva uzastopna izborna poraza i s tom prtljagom, i do tada vjerojatno i pravomoćnom presudom, se zaputiti na parlamentarne izbore koncem sljedeće godine. HDZ se na predsjedničkim izborima nema čemu nadati. Tu stranku muči i to što od smrti Franje Tuđmana nema ozbiljnog predsjedničkog kandidata. To nije bio Mate Granić 2000. godine koji je poražen u prvom krugu, to nije bila ni Jadranka Kosor 2005. godine iako je izgubila u drugom krugu, a to nije bio ni Andrija Hebrang na izborima 2009. godine.

  Ni SDP-u ni HDZ-u na ruku ne ide ni opći pad njihove popularnosti. Te dvije stranke zbrojeno, prema anketama, podupire do 45 posto birača i to u optimističnijoj varijanti. To pak znači da prostora ima i to ne za nekog trećeg i ne za neki treći put o kojem se godinama, bez rezultata, lamentira u Hrvatskoj. Moglo bi tih trećih biti tri i oni ne moraju biti toliko veliki da ugroze bilo koju od dvije velike stranke. Njima je dovoljno da osvoje jedan mandat i to će za svakog od njih biti uspjeh. A ti treći bi mogli biti ORaH, Savez za Hrvatsku, Hrvatski laburisti. Uspije li svatko od njih osvojiti jedan mandat, tada će za dvije liste predvođene velikim strankama ostati samo osam mandata, a tada bi netko od to dvoje mogao doživjeti izbornu katastrofu. Već i naznaka te mogućnosti je dovoljna da izbori za Europski parlament budu izbori visoke napetosti, za velike stranke izbori straha i nade.