Lidiji Nikočević, poznatoj etnologinji i dugogodišnjoj, sada umirovljenoj ravnateljici Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, ovih je dana uručena nagrada Hrvatskog etnološkog društva »Milovan Gavazzi« za životno djelo.

Bio je to povod za razgovor s ovom cijenjenom znanstvenicom, etnologinjom, konzervatoricom i »zaštitnicom« kulturne baštine Istre.

Čestitke, jeste li očekivali primitak nagrade na nacionalnoj razini, što to znači za vas, a što za Istru?

– Kao prvo, moram istaknuti da se uopće nisam nadala takvoj nagradi – ili barem ne još… Možda sam nerealna, ali čini mi se da još puno toga trebam (i želim!) napraviti i postignuti, i to upravo u sljedećem periodu, oslobođenom od rada u instituciji, kada mogu birati teme kojima ću se baviti, suradnike, vremenske okvire i kontekste.

Za sada uopće ne mogu svoj profesionalni rad sagledati s određene distance i doživjeti ga kao neko zaokruženo, skoro završeno »djelo«. Ono što ipak veseli jest činjenica da je većina mog stručnog rada ostvarena u Istri i da su njegovi rezultati vidljivi i vrednovani na nacionalnoj razini.

To ujedno znači i da je ta sredina bila dovoljno podupiruća da se ostvare mnogi projekti u domeni etnologije i muzeologije. Rezultiralo je to i aktualizacijom istarskih tema znatno izvan granice Istre. I druga dobitnica nagrade Hrvatskog etnološkog društva, Tanja Perić Polonijo, uvelike se bavila Istrom, što ukazuje i na bogatstvo istarskih istraživačkih tema.

Dan nakon diplome

Dobili ste prestižnu nagradu za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva, čime je i okrunjena vaša dugogodišnja karijera. Kako je počeo vaš rad na području etnologije?

– Imala sam sreću da sam počela raditi u struci dan nakon diplomiranja, a već sam tijekom studija sudjelovala u različitim terenskim istraživanjima i publicirala više stručnih radova. Etnologija je jedno od područja koje se studira iz istinskog zanimanja, što nerijetko rezultira posvećenjem toj struci.

Zato je moj identitet snažno isprepleten s pozivom kojim se bavim. Zahvaljujući njemu upoznala sam različite kulture i velik broj ljudi, uživjela se u njihove životne situacije i kulture koje su određivale.

Ušla sam nerijetko u njihov privatni svijet, slušajući i vrlo intimne ispovijesti. Na taj sam način imala privilegij proniknuti i susresti se s različitim životnim iskustvima, što bih teško mogla da sam bila neke druge profesije. To doista beskrajno obogaćuje!

Sudjelovali ste u brojnim etnološkim istraživanjima. Koje vam je bilo najzanimljivije, najpoticajnije?

– Jako je teško izdvojiti istraživanja i projekte koji su bili više poticajni od drugih. Ponekad su ona ostvarena u stranim zemljama i udaljenim kulturama silno otkrivajuća, a opet, uzbudljivo je i u vlastitoj sredini uočavati neke kulturne realnosti kojih nismo svjesni – paralelne kulturne svjetove koji postoje oko nas. Zanimljiv mi je (bio) i rad na povijesnim tekstovima i dokumentima, znatno uzbudljiviji nego što bi se to moglo naprečac zaključiti.

Godinama sam se bavila etnologijom, odnosno antropologijom granica i istraživala kako granice djeluju na svakodnevni život, i postupno, na kulturni sadržaj i pripadajuće narative. Antropologija turizma također me zaokupljala prije nego sam počela raditi u muzeju, što ne čudi s obzirom da sam odrasla u Opatiji.

S druge strane, ukoliko govorimo o »zanatu« muzejskog profesionalca, veliko mi zadovoljstvo pričinjava žiriranje pojedinih muzeja i muzejskih projekata za nekoliko muzejskih nagrada, zahvaljujući kojem sam upoznala niz muzejskih institucija u Europi i izvan nje i tema kojima se bave.

Nematerijalna baština

Uvelike se tijekom godina bavite proučavanjem i predstavljanjem zvončarske baštine. Takve su tradicije i dalje žive, vitalne. Kako ih očuvati? Analizirali ste rezultate studijskoga, arhivskoga i terenskoga istraživanja zvončara?

– Kako me oduvijek zanimala nematerijalna kulturna baština, teško je bilo ignorirati pojavu zvončara za nekoga tko je s Kvarnera, poput mene, tim više što u vrijeme kada sam se počela interesirati za tu temu, o toj je pojavi bilo jako malo publiciranih radova.

Taj običaj danas postaje simbolom zavičajne kulture tog kraja, tim više što su mnogi oblici lokalne kulture nestali, pa je utoliko zanimljiviji za istraživanje. Kako je riječ o vitalnom običaju, on najbolje sam sebe »čuva«.

Naravno, ukoliko mu se i izvan zajednice koja ga baštini daje na značaju, to ga može osnažiti, ali previše upliva nas »kulturnjaka«, političara i ostalih izvan kruga nositelja mogu tome, kao i drugim oblicima nematerijalne baštine, i naškoditi.

Dakle, valja ulagati i osnaživati same nositelje, koji će onda takvu i njoj slične tradicije i održavati. U mom pristupu zvončarima vodilo me isprva istraživačko pitanje što motivira mlade ljude u 21. stoljeću da na sebe stave životinjske kože i objese zvona oko pasa te obavljaju ritual koji svoje porijeklo vuče iz osvita civilizacije.

Postupno me počelo zanimati što se počelo događati s tim običajem kada je, nakon faze zabranjivanja poslije Drugog svjetskog rata i potom marginalizacije, najednom postao prepoznat kao reprezentativna »svjetska kulturna baština« s liste UNESCO-a.

U Etnografskom muzeju Istre priredili ste brojne izložbe o etnografskoj/etnološkoj baštini. Bili ste voditeljica zbirke Migracije. Jedna od najvažnijih izložbi u toj sekciji bila je »Valiže&Deštini«. To je zasigurno bio jedan od zahtjevnijih projekata kojima ste se bavili?

– Bio je to svakako jedan od meni najdražih projekata, između ostalog i zato što je izazvao sjajne reakcije posjetitelja i šire istarske javnosti. Možda i zato jer je progovorio o temi iseljavanja, legalnih i ilegalnih, o kojoj se svojedobno govorilo šapatom zbog mogućih nevolja s autoritetima.

Otkrio je i ogroman svijet Istrana izvan Istre, po mnogim kontinentima i zemljama svijeta, i omogućio vidljivost tih istarskih svjetova. Mnogi iseljeni Istrani i društva istarskih iseljenika doživjeli su satisfakciju jer su bili uključeni u taj projekt pa su njihove sudbine napokon postale dijelom »službene« istarske kulture – u instituciji Istarske županije.

Taj je projekt otvorio vrata za »Ugrožene identitete« – kompleksan istraživački, znanstveni i muzejski projekt u kojem je sudjelovalo sedam europskih zemalja i na kojem sam radila četiri godine, u sastavu programa Creative Europe.

On se bavio neželjenim migracijama istarskih Talijana tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Bio je to sam po sebi psihološki jako opterećujući projekt jer se bavio teškim i žalosnim temama, što je pandemija korone, a potom i ruski napad na Ukrajinu, učinilo još tmurnijim.

Taj me projekt opet doveo do trećega na sličnu temu – »Atlantis« koji se odnosi na napuštene, depopulirane lokalitete jugoistočne Europe.

Istra u širem kontekstu

Etnološko/etnografsko istraživanje koje je vaš san, nešto čime biste se željeli baviti, a do sada niste stigli?

– Uvijek sam nastojala Istru interpretirati u širem kontekstu – bilo da se radilo o prostornom, vremenskom, kulturnom kontekstu i otvarati neke teme koje su problemske, propitujuće, angažirajuće.

U tom okviru želim da se i dalje odvija moja aktivnost, ali otvara mi se prostor i za istraživanje drugih područja, što me također jako veseli. Generalno, mislim da etnologija i antropologija ne iskorištavaju dovoljno velik potencijal koji imaju za analizu i interpretaciju naših kulturnih realnosti.

A san? Pa, oprobala sam se u konzervatorskom, istraživačkom i muzejskom bavljenju etnologijom, kao i u onom pedagoškom. Upravo me ovaj posljednji trenutno jako veseli i nadam se da će u budućnosti zauzeti još veći prostor u mom životu.

Bogat životopis

Lidija Nikočević radi kao etnologinja od 1985. godine. Nakon kustoskog mjesta u Opatiji, zaposlila se na mjestu konzervatorice u Upravi za zaštitu kulturne baštine u Rijeci. Od 1997. do ožujka 2021. godine bila je ravnateljica Etnografskog muzeja Istre.

Magistrirala je na temu austrougarskih tekstova i izložbi o Istri, a doktorirala na temu nematerijalne baštine – suvremenih pokladnih običaja (zvončara). Uz kustosku i konzervatorsku praksu, predavala je na pulskom Sveučilištu, a povremena predavanja održala je na Sveučilištu u Lundu, kao i u Fribourgu, Ljubljani i drugdje.

Za svoj je rad u više navrata dobila nagrade Hrvatskog muzejskog društva, kao i Hrvatskog etnološkog društva (za najbolju antropološku knjigu godine). Objavila je više knjiga, niz stručnih i znanstvenih radova, scenarija za filmove, ostvarila grupne i samostalne izložbe te muzejske postave.

Članica je Upravnog vijeća Internacionalnog komiteta za Etičke dileme (IC-Ethics), koji je dio ICOM-a (Internacionalnog komiteta za muzeje), članica Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture, hrvatska predstavnica u Forumu slavenskih kultura i također hrvatska predstavnica u European Museum Academy.

Evaluatorica/sutkinja je u izboru za najbolji muzej u slavenskom svijetu, to jest nagradu ŽIVA, a sutkinja je i u izboru za najbolji projekt za internacionalnu nagradu »Children in Museums Award«. Odlukom tadašnje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović 2018. odlikovana je Redom hrvatskog pletera, za iznimne uspjehe i zasluge na području kulture, te osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske.