Prilikom probijanja tunela, iskope dijelimo u pet stijenskih kategorija, prema zahtjevnosti, ovisno o vrsti i sastavu tla, s tim da je peta kategorija najzahtjevnija. Kada je probijana postojeća cijev tunela Učka, mahom je bila riječ o iskopima od druge do pete kategorije, a uz to je otkriven golemi sustav kaverni i podzemnih kanala, tako da možemo očekivati kako će i probijanje druge cijevi biti vrlo zahtjevno – objašnjava dr. sc. Mladen Garašić, umirovljeni redoviti profesor Građevinskog fakulteta u Zagrebu, vodeći hrvatski hidrogeolog i cijenjeni stručnjak na području geologije i speleologije u svjetskim razmjerima s kojim smo razgovarali u povodu najave početka radova na izgradnji druge cijevi tunela Učka te skore 39. obljetnice puštanja u promet prve cijevi tada najdužeg cestovnog tunela u Hrvatskoj.

Garašić je, kao geolog i speleolog, bio angažiran i na probijanju prve cijevi koje je izvodila zagrebačka Hidroelektra, zajedno sa splitskim Konstruktorom, tijekom cijelog projekta, od pripremnih radova i projektiranja, do konca izvođenja radova, ali i kasnije, kada je sudjelovao u istraživanju sustava kaverni i podzemnih kanala, skrivenih duboko u utrobi Učke, otkrivenih upravo tijekom probijanja tunela. Do danas je istraženo više od šest kilometara ovog sustava velikih podzemnih dvorana, međusobno povezanih prolazima, dobrim dijelom poplavljenih podzemnim vodama, a iz njih se i dan-danas pitkom vodom opskrbljuje opatijsko područje.

– Ideja o izgradnji tunela Učka datira još iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Realizacija projekta započela je u sedamdesetima, kada sam i ja bio angažiran, kao tada mladi geolog i spelolog. Prije samih radova na izgradnji tunela, izrađuje se prognozni geološki profil koji bi izvođaču radova trebao omogućiti pripremu za bušenje, a investitoru dati uvid u cijenu projekta. Nije, naime, svejedno kroz kakve se stijene buši tunel. Ako je riječ o zahtjevnijim kategorijama, to značajno usporava napredak radova, ali i podiže njihovu cijenu, jer dok se kroz neke može bušiti desetak metara dnevno, kroz neke je napredovanje usporeno na pola metra na dan, pri čemu se odmah mora postavljati obloga i stabilizirati tunel. To je metoda koja se, kod zahtjevnijih iskopa, primjenjuje još od šezdesetih godina prošlog stoljeća i pokazala se vrlo učinkovitom, kaže profesor Garašić.

Umirovljeni redoviti profesor Građevinskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Mladen Garašić ustupio nam je ekskluzivne fotografije unutrašnjosti Učke / Foto: Mladen Garašić

Most unutar kaverne

U pripremama za bušenje tunela Učka izvedeno je pet probnih bušenja, dodaje, iako su Istra i Učka do tog trenutka bile prilično dobro geološki istražene. No, u geologiji, i bušenju tunela, iznenađenja su uvijek moguća, unatoč temeljitim pripremama.

– Planinski masiv Učke sastoji se uglavnom od vapnenca i laporastog materijala, eocenskog fliša, koji se izmjenjuju. Riječ je o dvama materijalima različitih svojstava, posebno kada je riječ o propusnosti. Vapnenac propušta vodu, a fliš ne pa se na spojevima dvaju takvih, različitih slojeva, pojavljuju kaverne koja voda širi u vodopropusnom sloju, u ovom slučaju vapnencu. Takve kaverne naprosto ne možete unaprijed otkriti. Georadarima ne možemo prodrijeti do takvih dubina i sa sigurnošću utvrditi postoje li kaverne ili ne. Ponekad se dogodi da se iskopa jedna cijev tunela, bez problema, a pri probijanju druge, samo dvadesetak metara dalje, naleti se na veliku kavernu. Najpoznatiji takav slučaj u novije vrijeme imali smo prilikom probijanja tunela Vrata, na autocesti Rijeka-Zagreb, inače jednog od najkraćih, kada je, prilikom probijanja druge cijevi otkrivena kaverna tolikih dimenzija, da je preko nje morao biti izgrađen most, koji je onda zatvoren oblogom koja sprečava urušavanje materijala sa svoda kaverne. Riječ je o dan-danas najdužem mostu izgrađenom unutar kaverne u tunelu, iako većina vozača, prolazeći tunelom Vrata, zapravo nije niti svjesna da se vozi mostom, kaže Garašić.

Najveće iznenađenje prilikom iskopa prve cijevi tunela Učka dogodilo se u srpnju 1977. godine, kada su izvođači stigli na 1.850 metara od ulaza s kvarnerske strane, gdje se pojavila pukotina, kroz koju je počela nadirati voda.
– To se dogodilo nakon perioda obilnih kiša, tako da je voda ulazila tolikom silinom i u takvim količinama da je u vrlo kratkom vremenu poplavila čitav do tad iskopani dio tunela s kvarnerske strane i to do visine veće od jednog metra. Srećom nitko nije nastradao, a voda se polako počela povlačiti. Kada smo ponovno ušli u tunel i vidjeli o čemu je riječ, predložili smo da se ta pukotina zatvori, ali i da se na nju postave posebna nepropusna vrata, kako bismo mogli podrobnije istražiti o čemu je riječ. Već prilikom prvog ulaska u pukotinu, iako je na početku ona prilično uska, trebalo se provlačiti kroz blato, vodu i uske prolaze, došli smo do većih dvorana i shvatili da je riječ o sustavu daleko većem nego što smo očekivali ili mogli predvidjeti. Osim vodom, kaverna je bila ispunjena i dimom građevinskih strojeva koji su mjesecima radili u tunelu, a dim se u njoj skupljao. Tako je unutar nje bilo vrlo neugodno disati, a izašli smo posve crni, što od blata, što od dima. Vrlo brzo nakon početnih ulazaka ipak smo ustanovili da je prisutno strujanje zraka, što je značilo da postoje i vanjski otvori, do tad nepoznati. Otvor koji sustav povezuje s površinom otkriven je relativno nedavno, na visini od 350 metara iznad tunela, kaže Garašić.

Foto: S. DRECHSLER

Kao tada već ugledni speleolog, sudjelovao je u nizu istraživanja podzemnog sustava u utrobi Učke, tijekom nastavka radova na tunelu. Ukupno je tada istraženo više od kilometra i pol podzemnih dvorana i prolaza, kroz koje su najvećim dijelom tekle podzemne vode i to u znatnim količinama pa su speleolozi često morali i roniti.

Malo siga

– Polako smo stvorili sliku cijelog tog sustava, ustanovivši da se pruža otprilike okomito na cijev tunela, u pravcu od jugozapada prema sjeveroistoku, na različitim visinama. Ukupna visinska razlika u do sad istraženim dijelovima je preko četiristo metara. Zanimljivo, položen je tako da bi, u slučaju da je prva cijev bila projektirana samo dvadesetak metara sjevernije, prošla mimo pukotine i možda do danas ne bismo znali o koliko je velikom sustavu kaverni riječ. S druge strane, da je cijev išla dvadesetak metara južnije, naletjeli bi na veliku dvoranu preko koje bi se morao graditi most, poput onoga u tunelu Vrata. Neke od dvorana impozantnih su dimenzija, visoke i po stotinu metara. U njima je vrlo malo siga, mnogo manje nego u nekim drugim spiljama, kakve ljudi posjećuju, ali na nekim dijelovima postoje pravi podzemni slapovi, kaže Garašić.
Osim istraživanja i mapiranja samog podzemnog sustava prolaza i dvorana, otkriveno je da kroz njega protječu značajne količine pitke vode, tolike da je rođena ideja o njenom korištenju za opskrbu vodom naselja na opatijskom području.

– Predložili smo da se istraži gdje ta voda otječe i potkraj 1977. godine, ili početkom 1978., ispuštena je posebna boja u podzemni vodotok, kako bismo vidjeli gdje će tako obojena voda izaći na površinu. Kvarner se nakon toga doslovce zazelenio. Nakon deset do petnaest sati od ispuštanja boje, pokazalo se da voda iz Učke izvire na nizu lokacija, pod morem, na potezu od Lovrana do Mošćeničke Drage, kaže Garašić.

Voda je iskorištena za vodoopskrbu, a istraživanja kaverni i podzemnih kanala, započeta prilikom probijanja prve cijevi tunela, nastavljena su praktički do današnjih dana. Prikupljena saznanja koriste se i u projektiranju druge cijevi tunela, kako bi se izbjeglo ponavljanje poplave iz 1977. godine, odnosno kako bi se na minimum svele šanse da se i pri iskopu druge cijevi naleti na neku od većih kaverni unutar Učke.

– Druga cijev tunela neće doticati kavernu, u nama poznatim dijelovima, što ipak ne garantira da se neće naletjeti na neki novi, do sad nepoznati krak sustava. Takve su stvari kod probijanja tunela uvijek moguće i ne možete ih unaprijed predvidjeti. Prilikom probijanja tunela Brinje pronađeno je osamdesetak kaverni, a u tunelu Sveti Rok njih četrdeset i sedam. Druga cijev tunela Učka bit će izgrađena oko stotinu metara sjevernije od postojeće, što je neuobičajena udaljenost kod gradnje tunela. Obično je udaljenost između dvije cijevi oko dvadeset metara, no na taj način izbjeći će se kaverna koja će ostati pedeset-šezdeset metara ispod nove cijevi.

Osim same cijevi tunela, bit će izgrađen i niz spojnih tunela, koji će povezivati dvije cijevi zbog sigurnosnih razloga, primjerice u slučaju požara u jednoj od njih, ljudi i vozila moći će biti evakuirani kroz drugu cijev. Sve su to vrlo zahtjevni radovi, posebno zbog geološke strukture Učke, ali treba naglasiti da imamo vrhunske stručnjake za istraživanje, projektiranje i gradnju. Njihovo znanje koristi se u čitavom svijetu, već desetljećima pa tako naši stručnjaci sudjeluju i na probijanju najvećeg tunela na svijetu, kroz masiv Aconcague, koji će povezivati Čile i Argentinu. Unatoč izazovima s kojima će se izvođači pri probijanju druge cijevi tunela Učka sigurno sresti, uvjeren sam kako će ih zahvaljujući stručnosti i znanju uspješno savladati, baš kao što je to bilo i prije više četrdeset godina, kada je probijana prva cijev, zaključuje profesor Garašić.