Dvadeset je godina prošlo od završetka ratnih operacija u Hrvatskoj, za nešto više od tri mjeseca navršit će se 20 godina otkako je u Parizu potpisan Daytonski mirovni sporazum, punih je 16 godina prošlo od Kumanovskog primirja kojim je završen rat na Kosovu, a prije tjedan dana navršilo se 14 godina otkako je Ohridskim sporazumom završen sukob Makedonaca i Albanaca u Makedoniji. U svim tim ratovima počinjeni su ratni zločini, neke od tih ratnih zločina i ratnih zločinaca, trudio se da to budu oni najveći i u zločinu najvažniji, istraživao je, optuživao, procesuirao i na koncu osuđivao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju kojega su Ujedinjeni narodi osnovali u svibnju 1993. godine.

Mnogo je vremena prošlo, toliko da je većina ratnih zločinaca koje je Haški sud pravomoćno osudio već slobodna. Od njih 79 koji su osuđeni za zločine 24 ih još izdržava kaznu, 52 ih je pušteno na slobodu, a troje ih je umrlo u zatvoru za vrijeme izdržavanja kazne. Drugačije izraženo, dvije trećine pravomoćno osuđenih već su slobodni.

U zatvoru se ubio politički vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Milan Babić, osuđen na 13 godina zatvora zbog progona na rasnoj, političkoj i vjerskoj osnovi. U jesen 2005. godine Babić je iz Haaga prebačen na odsluženje kazne u zatvor u Velikoj Britaniji i u tom se zatvoru ubio 5. ožujka 2006.

U zatvoru je umro Miroslav Deronjić, predsjednik Kriznog štaba općine Bratunac, osuđen na deset godina zatvora zbog napada na selo Glogova. U tom je napadu ubijeno 65 muslimana, džamija je uništene, veći dio sela sravnjen sa zemljom.

Umro je izdržavajući kaznu u Švedskoj 2007. godine. Posljednji koji je umro u zatvoru je Mile Mrkšić, pukovnik JNA osuđen na 20 godina zatvora zato što je povukao oficire i vojnike JNA koji su na Ovčari čuvali ratne zarobljenike, među njima i mnoge ranjenike, a time je kao je utvrdio Haški sud pružio bitnu praktičnu pomoć Teritorijalnoj obrani i paravojnim snagama da izvršje ubojstva. U tim ubojstvima paravojne srpske formacije smaknule su 260 ljudi, njih 194 je ekshumirano i za njihovo je ubojstvo terećen Mrkšić.

Osim toga, Mrkšić nije, istoga poslijepodneva kada je povukao vojsku s Ovčare, spriječio daljnje okrutno postupanje i mučenje, iako je o tome bio obaviješten. Javnost je prošle subote obaviještena da je Mrkšićevo zdravstveno stanje loše, a u nedjelju da je izdražvajući kaznu u zatvoru u Portugalu umro od karcinoma pluća.

Brutalno zločin

Među 24-ero osuđenih koji još izdržavaju kaznu su gotovo svi osuđenici na najteže kazne. Osuđenik s najblažom kaznom na izdržavanju je Vladimir Lazarević, zapovjednik Prištinskog korpusa za vrijeme rata na Kosovu. Prošle je godine osuđen na 14 godina zatvora. Ima li se na umu da se predao 2005. godine i da Haški sud ima praksu oslobađanja kažnjenika nakon dvije trećine odslužene kazne, Lazarević bi uskoro mogao biti slobodan. Među onima koji izdržavaju kaznu su i sva četvorica osuđenih na kazne doživotnog zatvora.

Stanislav Galić, zapovjednik Sarajevskog korpusa Vojske RS do 1994. godine, prvi je optuženik koji je osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Zbog granatiranja Sarajeva i snajperskog djelovanja po građanima glavnog grada Bosne i Hercegovine 2006. je osuđen na doživotni zatvor, a od 2009. kaznu izdržava u Njemačkoj. Na kaznu doživotnog zatvora zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima u Višegradu osuđen je Milan Lukić, zapovjednik tamošnjih »Bijelih orlova«. Lukića će se pamtiti po iznimno brutalnom zločinu: u kuću u Pionirskoj ulici je zatvorio 53 žena, djece i staraca, kuću je zapalio, a na one koji su pokušavali pobjeći kroz prozor je pucao. Od 2014. kaznu služi u Estoniji.

Ove je godine Haški sud pravomoćno okončao suđenje na kojem su izrečene do sada najstrože kazne i to za genocid počinjen u Srebrenici. Na tom su suđenju Vujadin Popović i Ljubiša Beara osuđeni na doživotni zatvor, Drago Nikolić na 35 godina, Radivoje Miletić na 18 godina zatvora i svi oni čekaju gdje će, u koju državu, biti upućeni na odsluženje kazne. Na istom je suđenju Vinko Pandurević osuđen na 13 godina zatvora i on je u travnju pušten na slobodu. Zbog genocida u Srebrenici na doživotni zatvor osuđen je i Zdravko Tolimir i on čeka gdje će biti transferiran na izvršenje kazne.

Razaranje sela i gradova

Među onima koji još služe kaznu su Goran Jelisić, zvani »srpski Adolf« kojemu je zbog zločina počinjenih u Brčkom 2001. izrečena kazna od 40 godina zatvora što je u tom trenutku bila najteža izrečena kazna Haškog suda. Kaznu od 29 godina zatvora u Estoniji služi Dragomir Milošević, nasljednik Galića na dužnosti zapovjednika Sarajevskog korpusa. Zatvorske kazne zbog zločina na Kosovu službe nekadašnji potpredsjednik vlade SRJ Nikola Šainović, zapovjednik 3. armije Nebojša Pavković. Kaznu služi Radislav Krstić, prvi koji je u Haagu osuđen zbog genocida i to u Srebrenici na 35 godina zatvora i jedini koji kaznu služi u dvije zemlje – od 2004. službio je u Velikoj Britaniji, od lani u Poljskoj.

Domaćim je čitateljima vjerojatno najpoznatiji član te nečasne družine Milan Martić, predsjednik RSK, osuđen na 35 godina zbog niza zločina – od progona na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi, zatvaranja, mučenja, bezobzirnog razaranja sela i gradova, do kršenja zakona i običaja ratovanja. Martić od 2009. kaznu služi u zatvoru u Estoniji. S obzirom na praksu Haškog suda Martić bi mogao biti pušten na slobodu 2026. godine. Među pravomoćno osuđenima je Miroslav Bralo osuđen za zločine s hrvatske strane nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini. Ostali su osuđeni zbog zločina sa srpske strane nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH, odnosno Albancima na Kosovu.

Od osuđenika koji su pušteni na slobodu, većina njih nakon dvije trećine odslužene kazne, na najvišu je kaznu osuđen Dario Kordić, za vrijeme rata predsjednik HDZ-a BiH, čovjek koji je bio u vrhu Hrvatske Zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne. Uz ostalo, Kordić je osuđen i zato što je poticao i naređivao kaznena djela nad Bošnjacima u općinama Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, te napade na Lašvansku dolinu.