Hrvatska danas, međutim, za razliku od 1999. godine, nema jedne bitne stvari – nema previše nade. Trećeg siječnja 2000. godine činilo se da je dovoljno da se makne korumpirana i sa svijetom posvađana klika s vlasti i da će već četvrtog svanuti bolji život. Račan i Budiša su s rokerima obilazili zemlju sa osmijehom na ulicu, a danas Milanović na direktno pitanje može li obećati da će se živjeti bolje nakon izbora, posve ispravno, ne može dati pozitivan odgovor. Danas, zaboga, danas čak ni Goran Bare ne pjeva »Vrijeme je da se krene«. Nego »Teške boje«. A njima će biti sigurno biti obojena i nova vlast, bar u prvoj polovici svog mandata, s koliko god poleta krenuli u obnovu države i društva koje kao da su izjeli termiti.

  Gornje rečenice objavljene su na ovom istom mjestu, 15. listopada 2011. godine, nešto manje od dva mjeseca prije izbora na kojima se dogodila promjena vlasti. Sve što se izdogađalo u međuvremenu, u te prve dvije godine od parlamentarnih izbora, bilo je u potpunosti u skladu s očekivanjima i »Teškim bojama« kao soundtrackom (i) 2012. i 2013. godine u Hrvatskoj.

  Sada je, naravno, još gore.

Nije vrijeme za šampanjac, ali…

  Nema ta teza nikakve, ni približne veze sa stripovskim ocjenama sindikata kako je aktualna Vlada za radnike najgora od svih dosad. Ovdašnji sindikati su, nažalost, odavno izgubili bilo kakav kredibilitet i trošenje novinskog prostora na analizu o tome što su za radnike značile devedesete i vrijeme Ive Sanadera – te sindikalno ponašanje u to vrijeme – bilo bi doista suvišno (usput, prijedlog Zakona o radu je loš i dobro da ovakav kakav je bio do danas neće ići u izglasavanje).

  Vlada Zorana Milanovića, dakle, imala je dvije neloše godine. Razloga za neko šampanjsko nazdravljanje učinjenim, naravno, nema. Zadovoljan ne može biti ni sasvim sigurno najuspješniji ministar Slavko Linić, jer dosta njegovih ideja nije prošlo koalicijsko sito. Zadovoljan, u principu, ne može biti nitko od Milanovićevih ministara, jer, bez obzira na učinjeno, situacija u zemlji je i dalje zabrinjavajuća, ekonomija u padu, a desnica u maršu na institucije.

  Međutim, za dvije godine, ukupno gledano, napravljeni su i ohrabrujući pomaci.

  Najlakše ih je bilo ostvariti (i zabilježiti) na društvenom planu: zemlja je doista, bez obzira na nedavni referendum, liberalnija nego prije dvije godine: prosvjednike na putu do Markovog trga više ne gaze i ne premlaćuju specijalci, umjetna oplodnja je liberalizirana, istospolni partneri imat će zakon koji će im dati praktički sve osim ustavno brendiranog imena brak i posvajanja djece. Sređen je popis birača s kojeg je gotovo preko noći nestalo oko 700-njak tisuća imena, pa Hrvatska više nije zemlja koja se demokraciji izruguje tako da ima više ljudi na popisu birača, nego u popisu stanovništva.

  Pri kraju je uvođenje centralnog obračuna plaća u sve službe koje novce dobijaju iz proračuna (prethodne vlasti nisu bile u stanju ni prebrojati broj zaposlenih koje plaćaju), Linić je na porezni stup srama stavio dužnike i fiskalizirao Hrvatsku. Olakšana je i sudba dužničkih robova u švicarskim francima, a brodogradnja je skinuta s državne blagajne, ali uz još jednu, poštenu priliku za preživljavanje na tržištu.

Palac dole »rezovima« – najveći plus

  S druge strane, gospodarstvo je ostalo »u banani«. Pad koji je počeo u posljednjem tromjesečju Vlade Jadranke Kosor, a koji je uzrokovan prije svega dužničkom krizom s europske periferije koja je EU bacila na drugo recesijsko dno, nastavio se bučno rušeći sve pred sobom u 2012. i nešto tiše u ovoj godini. Vojska nezaposlenih je sve duža i brojka bi se ove godine mogla približiti još bliže onoj od uznemirujućih 400 tisuća.

  Sve to dalo je zamaha ultraliberalnom dijelu javnosti, koje obično zastupa interese bogatijih slojeva društva, da nariče cijele dvije godine o nužnosti »radikalnih rezova«. Koliko bi hrvatskim kapitalistima bilo dovoljno: petsto ili 600 tisuća ljudi na burzi nitko se nije usudio kazati, kao ni objasniti otkud takav žar za dokazano promašenim mjerama stroge štednje. Takve stvari se jednostavno ne rade usred ovakve gospodarske krize. Jer ako otpustite 50, sto tisuća ljudi iz (preglomazne) državne uprave i javnih poduzeća – tko će kupovati vaše proizvode?

  Ako je u ičemu u svoje prve dvije godine bio u pravu, Milanović je to bio u nepopustljivosti pred agresivnim zahtjevima za rezovima i štednjom.

  Ako je, pak, Vlada u ičemu griješila, to je priča o investicijama. Sve do pred koji mjesec su sve investicije o kojima se pričalo bile tek poput fatamorgane, igre podsvijesti žednog u pustinji. Veliki Čačićev new deal jednostavno je zaštekao (što vjerojatno ima i veze s tim da je čovjek završio u zatvoru) i gospodarstvo već dvije godine uglavnom vrti u prazno. Neke stvari su se sad ipak pokrenule (željeznice, Zračna luka Zagreb), ali koliko će se moći govoriti o zamahu, pokazat će tek naredna godina.

Kaos: zdravstvo i obrazovanje

  Katastrofalno, nekompetetno, iritantno i neučinkovito je, pak, vladino upravljanje procesima u javnim poduzećima i javnoj službi. Dok su prvi debelo omanuli kao osnovna poluga investicijskog ciklusa, ali ne i kao kadrovski parking za stranačke ljude (što ne bi bilo upitno da cure i dečki nisu često tek marginalno sposobni), u velikim javnim sustavima, obrazovanju i zdravstvu vlada potpuni kaos. Najbolja ilustracija za to je činjenica da resorni ministar Jovanović nije bio u stanju izmijeniti kolektivni ugovor tako da se smanji naknada za prijevoz, već je, jednostavno, prije kraja godine potrošio sav novac koji je imao na raspolaganju. Na stranu politička borbenost ministra Jovanovića, ali voditi neki resor prije svega znači upravljati sustavom, a ne tek verbalno biti politički oštriji i vještiji od konkurencije (i još samo dvije riječi: Zdravko Mamić).

  Veliki posao restrukturiranja javne uprave (nikako ne poistovjećivati s pričom o rezovima) je tako zapeo na nesposobnosti i nedostatku hrabrosti političke vlasti da se stvori eko sustav u kojem će najbolji napredovati, a najlošiji pisati zahtjeve za novi posao. Ali, ne, kako nas je hrvatski kapitalizam naučio, uvijek je lakše svima odrezati jednako. To što je nužni nusprodukt takvog »upravljanja« odlazak najuspješniji i napredovanje najgorih, malo koga zabrinjava, kako u privatnom, tako i u javnom sektoru.

  Unatoč svemu, uspije li prevladati valove s desna koji na sve moguće načine i bez obzira na posljedice, žele prevrnuti Vladin brod, ako je moguće i prije kraja 2015. godine, naredne dvije godine za Milanovića i njegovu kompoziciju ipak bi trebale biti nešto lakše. Recesija će, naime, vele sve, baš sve, relevantne prognoze, i u Hrvatskoj završiti 2014. godine. Hoće li gospodarski rast biti dovoljan da omekša teške boje iz prve dvije godine, da naglasi nesumnjivo pozitivne dosege Banskih dvora i u drugi plan baci jednako nesumnjive promašaje, te da utiša uznemirujuće i sve glasnije poklike mržnje s hrvatskih ulica, pitanje je koje neće odrediti samo političku sudbinu Zorana Milanovića.

  Nego, vrlo vjerojatno, i nijansu mnogo, mnogo narednih godina za sve nas.