Razgovor

Đuro Dečak za Novi list: “HOS-ovci ne mogu koristiti simbole za neprimjereno nametanje ideologije”

Slavica Bakić

Foto Pixsell

Foto Pixsell

Stogodišnji ratovi kroz povijest su završavali pregovorima, ne bitkama. Zato je proces mirne reintegracije velika pobjeda Franje Tuđmana i njegove mudrosti. Treba uvijek dati mogućnost miru. I u samom ratu



ĐURO DEČAK Umirovljeni general-pukovnik odlikovan je za doprinos u stvaranju ratne strategije, izgradnji i vođenju Oružanih snaga RH
Main Headline
Sve što se može riješiti mirnim putem, veća je pobjeda od ratne
Subtitle


Text
Umirovljeni general-pukovnik Đuro Dečak početkom ovoga tjedna, uoči proslave 25. obljetnice Oluje, primio je odlikovanje Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom kao jedan od hrvatskih vojnih zapovjednika koje je predsjednik Republike Zoran Milanović odlikovao za izniman doprinos u stvaranju ratne strategije i vojne doktrine, zasluge u izgradnji Oružanih snaga te za osobite uspjehe u vođenju i zapovijedanju postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske.


U vrijeme Oluje Dečak je bio zapovjednik na istočnoj bojišnici u Slavoniji i, iako postrojbe s toga područja nisu izravno sudjelovale u onom dijelu velike hrvatske akcije koja se odvijala na okupiranom području oko Knina, Petrinje, Dvora na Uni… dali su joj potporu osiguravajući istočnu bojišnicu otkuda je prijetila opasnost eventualnog napada pobunjenih Srba ili čak Jugoslavenske armije.




– Cijela operacija Oluja ne može se gledati parcijalno. Jer, kako smo mi čuvali istočnu bojišnicu, ista akcija vodila se i na krajnjem jugu kako ne bi s crnogorske strane netko ugrozio samu operaciju.


Iako je ovo odličje za mene bilo malo iznenađenje, mislim da je ovime, prije svega, ispravljena nepravda jer ne možete za uspješnost neke akcije, kojoj smo svi dali svoj obol, nekog nagraditi, a nekog drugog ne. Predsjednik Milanović je to jednostavno prepoznao i zahvalan sam mu u svakom slučaju.


Koja je točno bila uloga istočne bojišnice? Što se tamo u to vrijeme događalo?


– Prema obavještajnim podacima nitko nije mogao predvidjeti hoće li Jugoslavenska armija krenuti prema Hrvatskoj, ne možda s ciljem da nas porobi ili uzurpira dio teritorija, nego da veže snage što bi bilo taktički mudro kako bi pomogli pobunjenim Srbima u Hrvatskoj.


Naše su snage bile raspoređene na sve pozicije otkuda je prijetila opasnost i te su snage bile dostatne spriječiti bilo kakav pokušaj prodora 15 dana. To nam je bila zadaća jer se pretpostavljalo da će druga strana pružiti žešći otpor nego se na kraju dogodilo.


Operacija Feniks


Temeljna strateška ideja Oluje bila je zapravo oslobađanje svih tada okupiranih područja Hrvatske, pa tako i Istočne Slavonije u kojoj ste bili zapovjednik. Od toga se odustalo i zbog toga ste u početku bili i pomalo ljuti?


– Operacija Feniks, kako smo je zvali, koja je trebala biti nastavak Oluje, bila je spremna. Postojao je potpis vrhovnog zapovjednika i načelnika Glavnog stožera i mog Operativnog centra. Međutim, politika je odlučila nešto sasvim dugo. Odlučila je da se sve riješi mirnim putem, u procesu mirne reintegracije, a na nama kao vojnicima je bilo da to izvršimo. O zapovijedima se ne raspravlja, njih se izvršava.


Ali naravno da sam u početku bio ljut. U tom prvom trenutku razmišljate srcem, išli biste u bitku, voljeli biste da, kako sam se znao šaliti, u Vukovar uđete na bijelom konju. No, kad čovjek poslije razmisli, sjeti se one narodne poslovice »bolje sto godina pregovarati, nego jedan dan ratovati«.


Konfiguracija tla u Slavoniji je takva da je postojala opasnost da, otkuda god krenete, idete kao glineni golubovi. Neprijatelj vas može sačekati na obali kao s lovačkim puškama. Nije lako ratovati ni na kamenom prostoru, ali tamo u Slavoniji, žrtve bi vjerojatno bile ogromne. Toga smo bili svjesni.


Kad su se strasti malo stišale, primirio sam se i pomirio s procesom mirne reintegracije. I napravili smo ga. Koliko god vojnik želi da se to riješi na vojni način, ipak je ovo daleko i neusporedivo blaže i sigurnije, jeftinije po pitanju ljudskih tragedija.


Zanimljivo je da slavimo vojne akcije poput Bljeska i Oluje, ali okončanje procesa mirne reintegracije se ne obilježava. Na istoku zemlje Domovinskog rata cijela se Hrvatska prisjeća uglavnom samo kroz dan koji je obilježio tragediju grada Vukovara. Jesu li zaista vojne bitke toliko značajnije od takvih pobjeda koje se izvojevaju u pregovorima?


– Naravno da nisu. Ima puno mislilaca kroz povijest koji su napominjali da se uspjeh ne može mjeriti brojem žrtava. Upravo suprotno: sve što se može riješiti mirnim putem je veća pobjeda. Pregovori su ti koji uvijek donose jeftiniji ishod i za jednu i za drugu stranu.


Stogodišnji ratovi kroz povijest su završavali pregovorima, ne bitkama. Zato je proces mirne reintegracije velika pobjeda Franje Tuđmana i njegove mudrosti. On je mogao biti zadrt kao Slobodan Milošević i reći: »Izvolite to riješiti!« I mi bismo to riješili, došli na Dunav. Ali žrtve bi bile ogromne. Treba uvijek dati mogućnost miru. I u samom ratu.


Kao zapovjednik istočnog bojišta od 1992. do kraja rata, imao sam više od tri stotine pregovora s drugom stranom, s generalom Dušanom Lončarom i ostalim vojnim časnicima na drugoj strani.


I pokušavali smo nastaviti proces mira dok se drugačije ne odluči. Svjesni, i ja i on, da ako dođe zapovijed u drugom pravcu, da ćemo morati postupiti kao vojnici. Ali dok god te zapovijedi nema, sva naša nastojanja moraju biti da bude što manje žrtava.


Uvijek sam za to, poglavito što sam stariji, da se svi sukobi, ne samo kod nas nego i bilo gdje u svijetu, pokušaju riješiti dogovorom. Uvijek treba dati šansu miru.


Izvan protokola


Vi uglavnom ne dolazite na proslave obljetnica važnih vojnih operacija. Rekli ste jednom da se one pretvaraju u političke manifestacije te da ne želite dolaziti da vam oni koji nisu ratovali, govore što ste vi i vaši vojnici činili u ratu?


– U zadnjih nekoliko godina promijenio se protokolarni pristup proslavama tih obljetnica. Ja sam još ranije, već s predsjednikom Mesićem, razgovarao o tome da na takvim skupovima nema važnijih osoba od obitelji poginulih, njihovih suboraca s prvih linija…


Političari su tu danas, sutra neće biti u toj funkciji. No, to se zaista jedno vrijeme sve to pretvorilo u političke, i to stranačke, mitinge. To je iritantno i bezobrazno na takvim skupovima nastupati sa stranačkih osnova.


U brigadi koju sam ja osnivao bilo je i boraca srpske nacionalnosti, neki od njih su dali život. Bilo je i onih koji nisu bili stranački opredijeljeni. Takav pristup proslavama me je iritirao i to sam rekao javno: Ili ćete odati počast onima koji to zaslužuju, a ne sebe promovirati kao neke veličine ili ja u tome neću sudjelovati. Zato sam nekoliko godina odlazio s udrugom veterana samostalno odati počast, izvan bilo kakvog protokola.


Postoji još jedan razlog zbog kojega sam malo frustriran. Na primjer, nigdje u kalendaru tih proslava nema našeg Otkosa 10, nema Papuka… Jedno vrijeme se želi jednostavno preskočiti jer ima valjda onih koji su predodređeni za uspjeh i njima to ne odgovara.


Mi smo rat dobili 1991. godine. Te 1991. godine Hrvatska je pobijedila jer je spriječila da se Hrvatska prepolovi na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.


I to je činjenica. Žrtve koje smo tada podnijeli mi iz Zapadne Slavonije su daleko veće nego su imale gardijske brigade. Nije to hvala, to je činjenica. To je na neki način i moj neuspjeh jer kada god ode čovjek, ode dio mene. Ali smo mi ratovali kada su drugi »odlučno držali crtu obrane«.


Toga nigdje nema! Nema medalje Zapadne Slavonije… Kao da se to nije dogodilo. I onda neodgovorno kažu da je Maslenica »bitka svih bitaka«, prva bitka, početak, a dogodila se 1993. godine. A što smo mi onda radili 1991. godine?


To je nepošten odnos prema Zapadnoj Slavoniji, ali isto tako i Istočnoj Slavoniji gdje je također bilo akcija i operacija koje se nigdje ne spominju. Koliko mi zdravlje dopusti, odlazim na obilježavanje tih događaja koje drugi zaboravljaju, ali mimo protokola.


Niste niti ove godine ostali na proslavi u Kninu, ali vjerujem da ste čuli poruke koje su od tamo upućene. Što mislite o njima?


– Iz Knina je jasno poslana poruka mira i ponuda zajedništva, jer bez toga ne ide. Iza nas je 25 godina kako je završio rat i moramo pružiti ruku jedni drugima ako želimo – a moramo! – imati suživot. Imamo zajednički život stoljećima na ovim prostorima, doživjeli smo taj nesretni rat, nezapamćeno krvoproliće.


Nikada mi neće biti jasno gdje se kumulirala tolika mržnja prema Hrvatima u pobunjenim Srbima, ali to govori o njima. Međutim, oni koji su ostali u Hrvatskoj ili oni koji će se eventualno sutra još vratiti, punopravni su članovi Republike Hrvatske. Tako sam doživio te poruke iz Knina.


Odlučnost kojom je Milanović nastupio kao predsjednik Hrvatske bila je zaista državnička. Svaka mu čast. Nisam ga baš uvijek podržavao jer mi smo dijametralno suprotni po nekim političkim stavovima, ali mu svaka čast jer je pokazao državničku mudrost, prije svega što je odlikovao i one koji su punopravno sudjelovali u Domovinskom ratu – gardijske brigade HVO-a.


Ne treba zatvarati oči pred činjenicom da su gardijske brigade HVO-a s nama sudjelovale u tim operacijama. To moramo prihvatiti. Koliko god to nekog iritiralo i želi pokazati da to nije bilo tako, to je činjenica i tim ljudima treba dati zahvalnost.


Sada brigadama, a vjerujem da će doći vrijeme i za pojedince jer moramo poštovati i presumpciju nevinosti. Vrijeme će pokazati tko je kriv. Odlikovao je sve one iz BiH koji su se borili na prostoru Hrvatske i to mu čestitam od srca, i to sam tamo i rekao.


Jedinstvo i zajedništvo


Kako ste doživjeli govor premijera Plenkovića? Neki su ga optužili, već uoči ove proslave, da se zapravo pokušava dodvoriti srpskoj manjini i tako »kupiti« većinu u Saboru gdje njegova Vlada ovisi o glasovima zastupnika nacionalnih manjina?


– Mislim da ga krivo optužuju jer je premijer svjestan svoje snage. Svjestan je da bi, da se odrekao manjinaca, dobio ne deset, nego i dvadeset mandata od onih koji upravo na toj političkoj platformi žele voditi Hrvatsku.


Ali on to ne želi i svaka mu čast! Vraćamo se opet na jedinstvo i zajedništvo koje nam je neophodno. Nema više bojazni od Jugoslavije ili Srboslavije. Građani srpske nacionalnosti su naši sugrađani i tako se prema njima treba ponašati.


Priroda je stvari da manjine budu uz vladajuću strukturu da štite svoje nacionalne interese. Meni tu nije ništa sporno. A da njemu trebaju mandati, on to elegantno može riješiti i to znaju svi koji se barem malo bave politikom.


Ne slažete se, dakle, s Miroslavom Škorom koji je rekao da nema razloga za pomirenje?


– Naravno da ne. Ne gledam na to na način kako gleda gospodin Škoro. S njegove strane imao sam čak i ponuda, koje sam energično odbacio jer se ne vidim više u politici uopće, a najmanje u njegovom pokretu.


Što mislite o govoru generala Gotovine koji je nakon dugo vremena odlučio istupiti u javnosti?


– Ante Gotovina je samo potvrdio svoje stajalište koje je iznio kada je pravomoćno oslobođen iz zatvora u Haagu i iz njegovog prvog nastupnog govora kada se vratio u Hrvatsku. Poručio je tada da život ide dalje i da je rat iza nas. To govori i danas.


Ne želi se aktivirati u politici, ni u braniteljskim udrugama i ja to podržavam. Uvijek smo dobro surađivali i međusobno se uvažavali. On je, kao i Mladen Markač, bio čovjek koji je bio žrtvovan od tadašnje politike.


Proveli su puno godina u kazamatima i te se godine ne mogu nadoknaditi. Hvala Bogu da je dokazano da nisu bili ratni zločinci jer to je epitet koji obilježi obitelj, ne samo za jednu, nego i za sve ostale generacije.


Potpuno razumijem njegov stav jer nitko ne zna i ne može poštovati mir kao što to znaju ratnici. Jedno je vrijeme kada si u ratu i tada bi sve rješavao vojnim putem, ali poslije toga, kada sagledaš situaciju, vidiš da to nije jedini način. Mi ratnici smo ti koji znamo cijeniti mir.


Premijer je, citirajući predsjednika Tuđmana o tome kako pobjednici trebaju znati praštati, kazao da za sve postoji vrijeme. Što mislite, je li ovakva poruka pomirbe stigla u pravo vrijeme ili je trebala biti upućena već ranije?


– Osobno mislim da je trebalo već ranije, jer 25 godina je puno. Ali, kako se kaže, nikada nije prekasno ako je s dobrom namjerom. No, sve će to biti uzalud ako tu poruku tako ne pročitaju oni s druge strane, iz Srbije.


Poruke premijera i predsjednika države su išle u tom pravcu – mi pružamo ruku. No, treba to sve biti na osnovi reciprociteta. U Hrvatskoj imamo zagarantirana tri mjesta u Saboru za predstavnike srpske nacionalne manjine, a mi sada, kako je rekao gospodin Žigmanov, nemamo niti jednoga u Skupštini Srbije. Onda to nije dobra namjera, niti prema Hrvatskoj, niti prema Hrvatima koji također stoljećima žive na prostoru Vojvodine.


Položaj branitelja


Više ste puta ponovili da vi više ne živite u ratnom vremenu i da ste svoju vojnu i povijesnu ulogu odigrali kad je završio proces mirne reintegracije i da se rata sjetite samo kada vam se neki obespravljeni branitelj obrati za pomoć. Ima li puno takvih ljudi i kakav je, po vašoj ocjeni, danas položaj branitelja u Hrvatskoj?


– Položaj branitelja u našem društvu je vrlo šarolik. Nismo baš svi bili odgovorni prema budućnosti pa smo mnoge ljude, koji nisu trebali otići u preranu mirovinu, umirovili, dali im možda i solidna primanja, ali im nismo osmislili što će raditi danas ili sutra.


Mislim da je to problem kod dijela branitelja što nisu osmislili što raditi kada ih se umirovi. Imam puno svjedočenja na sudovima gdje ljudi traže svoja prava. Nitko nema prava osporavati im ako su bili na ratištu, ali je zaista strašno da mnoge postrojbe nemaju točnu evidenciju svojih članova i sada je to problem.


Kroz virovitičku 127. brigadu je prošlo 8000 ljudi i za svakoga od njih znamo gdje je bio, kada je bio, od kada je bio i do kada je bio. Ali nije u svim postrojbama bilo tako i sada ljudi traže svoja prava.


Jesmo li mi branitelji opteretili državu? Jesmo. Ali to je cijena stvaranja države i moramo stalno voditi računa da ti ljudi imaju strašne posljedice. Statistika, nažalost, pokazuje da dnevno u prosjeku umire šest ljudi iz skupine branitelja. To je porazno i katastrofa.


Vas je u vojsku, kako ste rekli, na neki način »gurnuo« boravak u vojnom zatvoru 1991. godine gdje ste završili pod optužbom zbog naoružavanja hrvatskog naroda?


– Nisam nikada niti priželjkivao da budem vojnik. Još 1992. godine, kada sam bio izabran za saborskog zastupnika, predlagao sam predsjedniku Tuđmana da mi dopusti da preuzmem tu dužnost.


Međutim, on je tada tražio od mene da odem u Istočnu Slavoniju da, kako je rekao, »sredim situaciju« pa ćemo poslije razgovarati. Rekao je šest mjeseci. Ostao sam šest godina.
Rekao sam davno predsjedniku Tuđmanu da ja ne želim živjeti ni od politike ni od uniforme.


Smatram da se dobro mogu snaći u životu i bez jednog i bez drugog. Ali život te gurne u drugo… Kada sam izašao iz zatvora i kada smo počeli formirati vojsku, dali smo povjerenje nekim ljudima koji su počeli praviti gluposti i provoditi teror prema ljudima koji nisu ni krivi ni dužni, samo zato što su Srbi.


Ali to nije naša politika. Morao sam se sam staviti na čelo toga. Mislio sam: samo da se sve to složi pa ću se ja povući. Međutim, ostao sam do kraja rata. Ponovio bih to i sutra da se dogodi jer smatram da sam dobro odradio svoj posao. Jesam li ili nisam, najbolje znaju moji vojnici.


HOS-ovci ne mogu koristiti simbole za neprimjereno nametanje ideologije


U Kninu je zbog epidemiološke situacije proslava ove godine ipak bila nešto drugačija. Zamjeralo se što je ograničen pristup ljudima, pa i mnogim braniteljima.


– Živimo u specifičnim okolnostima i epidemiolozi su odredili pravila. S druge strane, budimo otvoreni, htjelo se sprječiti bilo kakve sukobe i nepoštovanje datuma i dana kada treba slaviti, a ne oponirati aktualnoj politici, bila ona lijeva ili desna.


Nemam ništa protiv HOS-a. Kao vojnik i zapovjednik istočnog bojišta nisam nikada bio ni u kakvom sukobu s njima, ali niti u dilemi je li HOS nešto više ili nešto manje od pripadnika bilo koje formacije, policije ili hrvatske vojske. Ima ona narodna: nije važno koje je boje mačka, bitno da miševe hvata.


Kada je riječ o ZDS-u, moramo uzeti u obzir da je on registriran. Račan se nije imao hrabrosti tome suprotstaviti kao premijer i ja nisam protiv toga. Ali ne možemo koristiti to s ciljem da nekoga omalovažavamo ili da namećemo neku ideologiju kada tome nije ni mjesto ni vrijeme. Dakle, nemam ništa protiv HOS-ovaca, ali ovakve manifestacije na kojima se skupljamo iz cijele Hrvatske, nisu prostor za bilo kakve obračune niti ringove, niti etiketiranja. To im zamjeram.