Marijana Gregurić nije trebala umrijeti

Društvo prezire smrtno bolesne

Ljerka Bratonja Martinović

Ovo je bio čin očajnog oca koji je sam skrbio o bolesnoj kćeri i nije mogao pronaći podršku u sustavu. Da jest, možda ne bi tako postupio, kaže bioetičarka Iva Sorta Bilajac te dodaje da bi se trebali zamisliti



Vijest da je Josip Gregurić iz očaja ubio teško oboljelu kćer Marijanu (23) smrtonosnom dozom tableta i prerezavši joj vene na rukama kako bi prekinuo njezinu višegodišnju agoniju, potresla je Hrvatsku. Očajnički čin oca koji je pokušao ubiti i sebe zaprepastila je i iskusne profesionalce. Josip Gregurić jučer je policiji potvrdio da je svoju kćer ubio kako bi ju poštedio muka koje je proživljavala.


   

Sporadična rasprava


Podsjećamo, Marijana je ostala potpuno nepokretna nakon operacije tumora na mozgu. Prije tri godine dijagnosticirana joj je teška bolest nakon što se požalila na jake i kontinuirane glavobolje. Nekadašnja manekenka i studentica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu bila je u tako lošem stanju da nije mogla koristiti ni invalidska kolica. Tuga je zavila u crno Sisak, prije svega obitelj i prijatelje.   Pravo na dostojanstveni život ili pravo na dostojanstvenu smrt, tema je o kojoj se nerado govori, pogotovo ako se aktualizira s nekim konkretnim tragičnim slučajevima. Hrvatska u svom zakonu ne poznaje pravo na eutanaziju. Riječ je o pravu osobe koja pati ili živi s neizdrživim bolovima na dostojanstveno umiranje iz samilosti.


Pravosudna i medicinska praksa iz svijeta pokazuje da je eutanazija jedno od najkompleksnijih pitanja današnjice. Odlukom najvišeg njemačkog građanskog suda, koja je uslijedila nakon godina rasprave u Njemačkoj o pitanju eutanazije, prije nekoliko mjeseci oslobođen je odgovornosti odvjetnik koji je lani osuđen za pokušaj ubojstva jer je savjetovao jednoj ženi da pomogne svojoj majci umrijeti. Odvjetnik se žalio i sud je donio odluku da oni koji brinu za pacijenta trebaju ukinuti mjere za održavanje života ako pacijent to želi.   Njemački mediji izvještavali su da je majka svojoj kćerki rekla kako ne želi da se umjetno održava na životu. To joj je rekla prije nego što je pala u komu zbog moždanog krvarenja 2002. godine. Međutim, njezina želja nije postojala napismeno. Po savjetu odvjetnika, kćerka je isključila aparate. Kćerka i advokat bili su optuženi za pokušaj ubojstva, a lokalni sud izrekao je njezinom pravnom zastupniku devetomjesečnu uvjetnu kaznu zatvora.


  S obzirom na medicinske metode, stručnjaci razlikuju pasivnu eutanaziju, koja se svodi na nepružanje oblika medicinske pomoći za produženje života pacijenta, te aktivnu eutanaziju – mehaničke ili kemijske metode u svrhu što bržeg izazivanja smrti.





Siščani su se jučer u 15 sati oprostili od svoje tragično preminule sugrađanke Marijane Gregurić (23). Nesretnu djevojku koja je bolovala od neizlječive bolesti na mozgu, a ostala potpuno nepokretna nakon nekoliko operacija, ubio je otac Josip koji više nije mogao izdržati patnje i bolove koje je proživljavala njegova kći. Tužna povorka u kojoj je osim majke brata i šire rodbine bilo i nekoliko stotina prijatelja i kolega s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, otpratila je na posljednje počivalište nesretnu Marijanu uz stihove pjesme »Čuvao te dragi Bog« i riječi svećenika. Njezine su kolege nosili i bijele ruže u znak žalosti za izgubljenim mladim životom. Marijanin otac Josip nije bio prisutan. Još uvijek se oporavlja u bolnici, nakon pokušaja samoubojstva smrtonosnom dozom tableta i rezanjem krvnih žila na zapešću. Podsjetimo, isto je učinio i svojoj kćeri pa je nakon dojave o tragediji u njihov stan brzo došla hitna pomoć koja je oca i kćer odvezla u sisačku bolnicu. Marijana je umrla liječnicima na rukama, a njenog oca Josipa su uspjeli spasiti. (V. VESIĆ)



  Iako su se u Hrvatskoj unatrag nekoliko godina vodile javne rasprave, tempo i ozbiljnost dijaloga ovisila je o trenutnim političkim prilikama i raspoloženju društvenih i političkih elita. Upravo su crkve i vjerske zajednice, kao protivnici eutanazije kontinuirano isticale svoje stavove beskompromisne zaštite života od začeća do prirodne smrti.


   

Skrb o umirućem


U jednom od svojih izlaganja prof. dr. sc. Anita Kurtović Mišić sa Zavoda za kaznene znanosti Pravnog fakulteta u Splitu pojašnjava da u slučajevima medicinskog tretmana nepoduzimanje mjera za spašavanje života ili uskraćivanja tretmana, nema jasnih i nedvojbenih pravila unatoč postojećim zakonima. Svjetska iskustva pokazala su da su liječnici na kraju ipak prepušteni svojim odlukama koje bi se, blago rečeno, mogle nazvati diskrecijskim.



Potpomognuto samoubojstvo u Švicarskoj je ozakonjeno još od 1941. pod uvjetom da se ne izvodi uz pomoć liječnika nego druge osobe koja nema izravne interese od smrti osobe.   Eutanazija ili ubojstvo iz milosrđa ozakonjena je u Nizozemskoj, Luksemburgu, Belgiji i američkoj saveznoj državi Oregonu. Švicarski zakoni smatraju se najliberalnijima iako su vlasti počele razmatrati mogućnost njihove izmjene u smislu primjene kao krajnje rješenje kod neizlječivo bolesnih.   Od 1998. do 2009. broj Švicaraca koji su odabrali eutanaziju povećao se za sedam puta – gotovo 300 Švicaraca umrlo je na taj način u 2009. U polovici slučajeva povod odluci bio je karcionom, a potom neurodegenerativne i kardiovaskularne bolesti.


  Sa stajališta medicinske struke i etike eutanazija ili ubojstvo iz milosrđa izričito su zabranjeni jer su u suprotnosti s osnovnim postulatom medicine koja čuva život od rođenja do smrti, objašnjava Iva Sorta Bilajac, bioetičarka s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Ovo je pitanje izuzetno kompleksno, a u Hrvatskoj je nažalost i potpuno neregulirano. Većina europskih država, naime, poznaje institut biološkog testamenta, u kojem se osoba izjašnjava o tome pristaje li na umjetno održavanje na životu, reanimaciju i druge medicinske postupke. Takav dokument gdje su zabilježene želje umirućega situaciju čini transparentnom, a mogao bi pomoći i u situaciji poput ove u Sisku, veli Sorta Bilajac.



Ministar zdravlja Rajko Ostojić najavio je da će se uskoro pokrenuti javna rasprava o utemeljenju regionalnih centara za palijativnu skrb namjenjenih osobama koje boluju od neizlječive bolesti, dodajući kako je planirano pet takvih centara. Ove godine Ministarstvo zdravlja je zahvaljujući uštedama uspjelo financirati dva odjela za palijativnu skrb u Kninu i Novome Marofu, rekao je ministar Ostojić odgovarajući danas na novinarsko pitanje vezano uz tragični događaj u Sisku. »To je tužna priča«, rekao je ministar Ostojić komentirajući sisački slučaj.   – Ima jako puno kroničnih nezaraznih bolesti i pacijenata u termalnom stanju kroničnih bolesti ili s karcinomima kojima treba pružiti samo jedno, a to je dostojanstvena smrt i oproštaj s ovoga svijeta, rekao je ministar zdravlja. (Hina)


  – U Hrvatskoj toga nema, a nedostaje i razrađen sustav palijativne skrbi o najtežim pacijentima. Osobno, čini mi se da je ovo bio čin očajnog oca koji je sam skrbio o bolesnoj kćeri i nije mogao pronaći podršku u sustavu. Da jest, možda ne bi tako postupio – kaže ova bioetičarka, te dodaje da bi se društvo trebalo zamisliti nad tim događajem. Da je djevojka mogla biti smještena u ustanovu koja bi o njoj kvalitetno skrbila, do toga možda, upozorava ona, ne bi ni došlo.


   

Bol se liječi


Ni najteža i najintenzivnija bol više ne bi smjela biti razlogom prekida bilo čijeg života, smatraju stručnjaci za liječenje boli. Vrijeme u kojem bi pojedinac poželio prekinuti život zbog neizdržive boli definitivno je iza nas, kaže anesteziologinja Vesna Golubović. Medicina je, objašnjava, u području liječenja boli napravila jako puno, a osobito u teških, neizlječivih bolesnika ili bolesnika u terminalnoj fazi bolesti. Bol je izuzetno veliki zdravstveni problem, koji, ako se pravilno ne liječi, odnosno ne ublažava, može oštetiti sve organe u tijelu, a vodi i imunodeficijenciji, odnosno imunitet »ruši na nulu«.



Domaći Kazneni zakon zasad poznaje tek formu »usmrćivanje na zahtjev« što se kažnjava nešto blažom zatvorskom kaznom od običnog ubojstva. Istim se propisuje da će osoba koja drugog usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev biti sankcionirana zatvorom od jedne do osam godina.   No, predloženim izmjenama Kaznenog zakona, regulative koja će vrijediti od 1. siječnja 2013. godine, ista djela počinjena od tog razdoblja nadalje sankcionirat će se kaznom zatvora do maksimalne tri godine.


  – Posljedice neliječenja boli, neovisno o njenom uzroku, vode socijalnim i psihičkim problemima, pa osoba koja živi u patnji i boli može postati psihotična ili depresivna, prestaje mariti za svoju obitelj i bližnje, i tako problem koji se može riješiti poprima daleko šire i teže razmjere, upozorava Golubović.