Profesor organske kemije o drugoj strani potrošačkog raja

Dr. Valerije Vrček: Zagreb je prvi na redu da postane žrtva spalioničarskog lobija

Tatjana Gromača Vadanjel

U tijeku je javna rasprava o Planu gospodarenja otpadom koji je, smatraju mnogi, predračun za nabavku spalionice. Ako padne Zagreb, pada i Hrvatska. A to znači da se prema otpadu nećemo odnositi odgovorno i civilizirano, već ćemo papir, plastiku i koru od banane pomiješati zajedno i pretvoriti u smeće. Ili u gorivo, kako kažu piromani 



Prof. dr. sc. Valerije Vrček izvanredni je profesor organske kemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nekoliko je godina radio na znanstvenim projektima na njemačkim sveučilištima u Ulmu, Münchenu, na institutu Max Planck u Mülheimu i na nekoliko američkih sveučilišta. Dobitnik je nagrade Vladimir Prelog za organsku kemiju i stipendije Zaklade Alexandera von Humboldta. Godine 2010. Školska knjiga Zagreb objavila je izvrsnu knjigu – priručnik profesora Vrčeka »Druga strana potrošačkog raja – u klopci između bolesti i zdravlja«. 


  U vrijeme kada je suvremeni čovjek izgubljen u moru informacija o zdravstvenoj štetnosti pojedinih kemikalija i otrova u hrani i drugim proizvodima, kada mu se žele podmetnuti dezinformacije o tome kako su spalionice smeća nužne za naš opstanak i kako neće nauditi našem zdravlju, kako su za klimatske poremećaje krive Sunčeve pjege, a ne teška industrija i povećane emisije stakleničkih plinova, ovaj stručnjak svojim aktivnim djelovanjem na više društvenih razina, kao i spomenutom knjigom, utire put zdravom razumu i kvalitetnoj informiranosti utemeljenoj na znanju i logičnim argumentima. Dobra je vijest da to čini na nepretenciozan, jednostavan način, stavivši vlastitu osobnost posve u službu kvalitetne informiranosti običnoga čovjeka – laika, kojemu knjiga i tekstovi profesora Vrčeka mogu biti pouzdan i stručan vodič i informator u kaosu današnjega svijeta, usmjerenog na sebične ciljeve povećanja profita, a ne na dobar, zdrav i dug životni vijek pojedinca. Teme kojima se bavi krucijalne su teme čovjekova opstanka i nažalost, vrlo aktualne, stoga je razgovor s profesorom Vrčekom povod da se široj javnost približi ova vrst rada i stavova koji svakome mogu biti od pomoći.  

Nerad i neodgovornost stručnjaka


 U vašoj knjizi navodite da godine 2000. načelo opreznosti postaje sastavni dio europskog zakonodavstva – misli se na opreznost obilježenu brigom i mudrošću, osobito kada je riječ o slučajevima gdje je moguć znanstveni uvid u štetnost nekih proizvoda (na primjer, aditivi u hrani, piće u plastičnoj ambalaži), ili tehnoloških postupaka i procesa, kao što su recimo mamografija, hormonska terapija, balastne vode… Američka administracija međutim suprostavlja se tom europskom pogledu, a opravdava se time da načelo opreznosti nije znanstveno utemeljeno, već je »mitološki koncept«. Mi u Hrvatskoj prihvatili smo ovo američko gledište, iza kojeg stoji geslo »no risk, no profit«. Zbog čega taj otpor kod naše javnosti, ali i među znanstvenicima, i u zakonodavstvu?


  – Načelo opreznosti je razumni osjećaj za granicu, izraz je umjerenosti i recept za razvoj po mjeri čovjeka. I okoliša. Kad vas znanstvenici upozoravaju da je roba na tržištu defektna, minimum je pristojnosti da taj proizvod maknete s polica trgovina. Privremeno ili zauvijek. 




  Međutim, s načelom se opreznosti redovito koketira. Ponekad se primijenjuje, kad je tržišna meta laka, poput bisfenola A u dječjim bočicama, ali se izbjegava kad iza rizičnog proizvoda stoji »teška« industrija, poput prehrambene industrije koja financijski konzumira sintetski zaslađivač aspartam. Bez obzira na sve prigovore. Načelo se primijenjuje kad je pritisak javnosti »sto bara«, poput nedavne zabrane neonikotinoidnih pesticida koji ubijaju pčele, ali se izbjegava kad građanske udruge ne rade svoj posao, pa tako nitko ne prigovara štetnim nanočesticama u kozmetici. Načelo opreznosti indikator je nečije dosljednosti i uglavnom nitko nema hrabrosti primijeniti ga konzistentno. Na kraju se to načelo pretvara u pozu, u kompromis industrije, znanosti i politike. Tako je i u Hrvatskoj. Naše mjerodavne, regulatorne institucije ponekad slijede europski odnos prema riziku, kao u slučaju GMO-a, pa viču »no data, no market!«, a ponekad podilaze industrijskim interesima, kao u slučaju toksičnog konzervansa triklosana. Nažalost, hrvatska verzija američkog pokliča glasi: »risk, no profit!«. 


 Zanimljivo je da zemlja poput Hrvatske, koja ima malu industrijsku proizvodnju, ima učestale ekološke afere. Što je razlog tome? Kažete da na upozorenja znanstvenika da je u mnogim dijelovima Slavonije koncentracija arsena u vodi za piće previsoka službene institucije šute. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo? Također, usprkos upozorenjima da je azbest kancerogen materijal, u pogonima tvornice Salonit u Vranjicu azbest se, uz odobrenje Ministarstva zdravstva, godinama uvozio i prerađivao. 


  – Sami ste locirali ključni problem – nerad i neodgovornost ljudi, stručnjaka u nadležnim institucijama. Ja bih dodao – i njihovu nepismenost. Uglavnom, znanstvenu. Često su to ljudi koji ne žele, ne znaju ili jednostavno nemaju vremena pratiti znanstvenu literaturu. Stoga njihove odluke, zakoni, regulacije nisu znanstveno utemeljene. Njihova se uloga svodi na umirivanje javnosti: sve je uvijek u dozvoljenim granicama, koncentracije otrova su niske, rizik je zanemariv, a strah građana je neopravdan. To su stručnjaci-sedativi koji neradom hrane svoju komociju. Oni, zapravo, imaju veliku moć – mogu zabraniti svaki rizičan ili štetan proizvod, mogu vratiti sve šlepere s naših graničnih prijelaza, mogu zatvoriti crpilišta vode opterećene arsenom, jer postoje druga i bolja… Od svega, uglavnom, ništa. Njihova je šutnja u interesu industrije, trgovaca i uvozničkog lobija. A sve to plaćaju porezni obveznici.  

Znanost u funkciji dioničara


 Danas se ljudi koji upozoravaju na ove štetnosti nazivaju »neprijateljima napretka«. Kažete da je znanost danas u rukama neetičnih, koji je koriste kao sredstvo nasilja nad prirodom, da znanost danas preuzima jezik religije… Možete li to sve zajedno malo protumačiti, i kazati da li je doista posvuda tako i na svim razinama? Radili ste na znanstvenim projektima na brojnim uglednim europskim i američkim sveučilištima, pa ste, vjerojatno, dobili detaljniji uvid u stanje stvari sa suvremenim znanstvenicima…


  – Nije problem ona »redovna« i »dosadna« znanost koja se zbiva u zatvorenim laboratorijima, u »nečitljivim« publikacijama ili na »opskurnim« kongresima. To je prilično samozatajna, ponekad i autistična djelatnost. Problem nastaje kad industrija ili ideolozi napretka siluju znanost, pretvaraju je u sluškinju progresa ili je koriste kao smokvin list za svoje patente. To je divlji brak industrije i znanosti u kojem sudjeluju i pojedini znanstvenici, bilo da su kupljeni, zadojeni ili očarani. To je prostitucija koja znanosti krade njezinu čistoću. Danas su mnogi znanstvenici, posebice u području prirodnih znanosti, pod tehnološkim i ideološkim pritiskom, ali i pred političkim zahtjevom vlastitih, resornih ministarstava da svojim planiranim istraživanjima moraju sudjelovati u razvoju dizajniranome po mjeri multinacionalnih kompanija. Takozvanim projektima prisiljeni su stvarati naručene rezultate, takozvanim transferom znanja dužni oploditi ili pognojiti gospodarski razvoj neke zemlje. No, paradoksalno je da znanstvene projekte, od kojih se očekuje kataliza gospodarskog rasta, u Hrvatskoj i drugdje, ne financira Ministarstvo gospodarstva, već Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Pazite, znanost je intelektualna, a ne gospodarska avantura! 


 Citirate njemačkog filozofa Vittoria Höslea, koji u svojoj knjizi »Filozofija ekološke krize« kaže da je osnovno pitanje usmjerava li se znanost na to da otkrije koje su kemikalije štetne, što održava a što narušava ekosustave, što pridonosi klimatskim promjenama, ili se znanost odlučuje razvijati nove potrošačke robe koje će zadovoljavati naše iracionalne potrebe i povećavati probleme…


  – I on govori o onoj znanosti koja je upregnuta u pijanu kočiju progresa, koja je u funkciji dioničara, trendsetera, luksuza i produženog života. Ako danas prijavite znanstveni projekt koji proučava i upozorava na sve veću prisutnost lijekova u vodi, teško ćete dobiti novce. Nema industrije koju to zanima. Ako, pak, prijavite projekt koji proučava kozmetičke »anti-aging« mehanizme i farmaceutske koktele protiv starenja, možete očekivati financijsku podršku jer je to »in« i jer time postajete, eto, vlasnik budućnosti. Ni u prvom ni u drugom slučaju znanost nije važna, već njezina tržišna sublimacija. Ili, ako hoćete, njezina karikatura. Hösle, dapače, cijeni prirodnu znanost pa kaže da »tko ne zna ništa o kemiji i biologiji, danas će teško reći nešto relevantno o pojedinačnim gorućim etičkim pitanjima našega vremena«. Ali isto nas tako upozorava da je glavni razlog ekološke krize taj »što ne znamo što činimo«. 


 Ekologiju privatizirala biologija


 Postoje i mišljenja koja kažu da je upravo ekologija znanost koja nas može »izliječiti«. Zbog čega?


  – Ekologija je znanost koju je privatizirala biologija. Nek joj bude. Time je postala obična, izolirana znanstvena disciplina i izgubila identitet interdisciplinarnosti. Iako je termin ekologija prečesto u uporabi, javnoj ili medijskoj, bolje je, možda, govoriti o znanosti o okolišu, ili, jednostavno, o zaštiti okoliša. To je vjerojatno ono na što mislite. Da, mislim da je znanost o okolišu etički imperativ. To je prostor otvoren za susret različitih perspektiva, mnogo izazovniji od tradicionalne atomizirane znanosti. Znanost o okolišu nikog ne isključuje, njeguje odgovornost i dijalog znanstvenika, pripada istovremeno sveučilištu i javnosti… Da, takav nas pristup može izliječiti, mnogo prije nego medicinska industrija. 


 Energetski učinkovite tehnologije potiču ljude da troše još više, potiču pohlepu. O čemu se radi? Treba li raditi na korekciji pohlepe, koja je, kako vi kažete, vrst socijalne patologije?


  – Da, usprkos razvoju ekonomičnijih tehnologija i proizvoda koji smanjuju potrošnju energije i smanjuju emisiju štetnih tvari u okoliš, do očekivanih »ekoloških« redukcija nije došlo. Došlo je do takozvanog suprotnog učinka ili »rebound« efekta. To je mjerljiva veličina. Tako su štedljive inovacije novih sustava za hlađenje (klima-uređaji) izazvale 50%-tno povećanje potrošnje energije, novi ekonomični sustavi grijanja uzrokuju 10-30%-tno povećanje potrošnje energije, rasvjeta 5-12%-tno povećanje, automobili 10-30%-tno, a efikasni sustavi zagrijavanja vode uzrokuju 10-40%-tno povećanje potrošnje energije. Dakle, energetski učinkovite tehnologije jednostavno potiču ljude da još više troše. Potiču sklonost mnogih prema pohlepi. No, ne radi se o tome da su tehnološke inovacije nepotrebne, već je problem u tome što je kultura pohlepe neprikladan prostor za implementaciju tih novih tehnologija. »Rebound effect« zapravo je paradoks pohlepe, izobličenog oblika potrebe koji narušava odnose među ljudima i odnose čovjeka s prirodom. Rješenje problema? Teško. To je vrzino kolo.  

Umišljena potreba za kretanjem


 Jedno od dobrih ekoloških rješenja koje bi pomoglo životu na planeti jest da se ljudi što manje koriste osobnim automobilom a što više javnim prijevozom, ili, ako je riječ o kraćim relacijama, hodanjem, biciklom. Međutim, zapravo je jako malo ljudi spremno odreći se automobila (svega 8% ispitanika koji su sudjelovali na ispitivanju provedenom na Eurobarometru).


  – Za moj ukus avioni su teži oblik bolesti od automobila. Nitko vas neće nagraditi za milijunti kilometar proveden na cesti. S druge strane, ili, gore iznad nas, avio-kompanije troše instituciju »frequent flyer« i nagrađuju vaše milje provedene iznad oblaka. To je nakaradni blagoslov pohlepe za letom. Naravno, potrebno je smanjiti nasilje ugljičnog dioksida kojeg stvara umišljena potreba za kretanjem. Mobilnost u globaliziranom i normiranom svijetu postala je besmislena. A institucija transporta, prema Ivanu Illichu, čini nas sporijima. Baš kao što nas institucija medicine čini bolesnijima, a institucija škole blesavijima. 


 Znanstvene studije davno su pokazale da učestalost pojave raka ovisi i o prostornoj udaljenosti na kojoj netko živi od spalionice otpada. Postoji gledište da otpad nije smeće već korisna sirovina, ali u Hrvatskoj se otpad neodgovorno pretvara u smeće. Imate li možda neke konkretne informacije o tome kako trenutno stojimo sa spalionicama otpada?


  – Zagreb je prvi na redu da postane žrtva spalioničarskog lobija. Upravo je u tijeku javna rasprava o Planu gospodarenja otpadom koji je, smatraju mnogi, predračun za nabavku spalionice. Ako padne Zagreb, pada i Hrvatska. A to znači da se prema otpadu nećemo odnositi odgovorno i civilizirano, već ćemo papir, plastiku i koru od banane pomiješati zajedno i pretvoriti u smeće. Ili u gorivo, kako kažu piromani. U krugovima piromana provizije za instalaciju spalionice smeća iznose i do 30 posto. Konačna brojka ovisi i o otporu javnosti. Stoga je potrebno podržati proteste građanskih udruga koje se protive izgradnji »visoke peći« u Resniku, zagrebačkom kvartu udaljenom tek 9 kilometara od Trga bana Jelačića. Rješenje je zapravo jednostavno: ukoliko bi kućanstva u Hrvatskoj poštovala europsku direktivu i pristojno provodila primarno odvajanje otpada, onda bi nestala potreba za spalionicom. Spalionica u Zagrebu predimenzioniranog je kapaciteta od 400 tisuća tona godišnje, a cijena je sitnica – preko 3 milijarde kuna. Spalionica je tvornica dioksina, furana, PM čestica i teških metala čija konzumacija ima nepoznatu medicinsku cijenu. O toj cijeni u spomenutom Planu ne piše doslovno – ništa!