Dr. Ivo "Bond" Sanader: Volio je žene, skupe umjetnine, blindirana vozila, magične satove i elegantne brodove

Fali samo scenarist, ali onaj koji neće nasjest bezobraznom šarmu, jer ovaj »Bond« nikad nije stavio glavu na panja za bilo kakve ideale i uzvišene ciljeve. Ovaj je grabio samo sebi kao da ima licencu da u nama ubije i zadnji dašak optimizma 

Hrvatski film je u, nikad većoj, krizi. Ovoj rezolutnoj tvrdnji nije temelj u brojkama od gledanosti, jer brojke najčešće i nisu bogznakakvo mjerilo kvalitete, već joj je temelj u posvemašnjem žalu što nikakve reakcije filmaša nema, nikakve najave o filmovanju lika i djela nesumnjiva filmskog lika – dr. Ive Sanadera!

Da je ovo Amerika i da je tu negdje Hollywood dr. Ivo bi jamačno odavna prodao prava za ekraniziranje svoga života, pa s tim vrtoglavim honorarom financirao, recimo, svoju obranu. Jer, onaj koji je sada u zatvoru gdje smišlja nastavak pravosudnog boja, bio je na dobrom putu da postane neka naša, dakako mrvu nakaradna i podneblju prilagođena, inačica Jamesa Bonda. Jer, sve je tu; lijepe žene, skupe umjetnine, blindirana vozila, bijeg preko granice, magični satovi, elegantni brodovi, dobra hrana i još bolja pića. Tu je čak i dašak iluzije da pravda uvijek pobjeđuje, a s obzirom da Sanader poručuje preko svoga odvjetničkog tima »idemo dalje«, i nastavak sage se čini posve izvjesnim. Fali samo scenarist, ali onaj koji neće nasjest bezobraznom šarmu, jer ovaj »Bond« nikad nije stavio glavu na panja za bilo kakve ideale i uzvišene ciljeve. Ovaj je grabio samo sebi kao da ima licencu da u nama ubije i zadnji dašak optimizma.  

Humidor

No, dok se netko ne prihvati posla pa snimi igranu kroniku jednog vremena, komediju, tragediju, ili jednostavno akcijski triler, evo malog podsjetnika na djelić svekolikog hedonizma koji je, čini se, Sanadera i odveo put Remetinca. Uostalom, da je želja za posjedovanjem i uživanjem uvelike kriva za ovo što se svima nama desilo, posvjedočio je ovih dana i HRT-ov dokumentarac »I ružičasto je crno«. U njemu je, naime, i novinar Jutarnjeg lista Davor Butković koji se prisjeća kako se tih 2000-tih Sanader stabilizirao politički pa je počeo »raditi po restoranima«.

Ordinirao je često u respektabilnom zagrebačkom restoranu »Dubravkin put«, a Butkoviću je za oko zapeo i humidor u Sanaderovom uredu sa solidnim izborom cigara uz pridruženi im dobar konjak. Andrija Hebrang, u istom tom uratku, sjeto se kako se on koji pije domaća vina vazda čudio skupim buteljama što ih je trošio premijer. Premda je malo klimava ta usporedba domaćeg i stranog, jer i domaće vino zna biti itekako skupo, i to je dokaz Sanaderovog pažljivog promišljanja sljubljivanja jela i pila. Nije ta potreba da se raskošno blaguje ništa za Hrvate neobično. Svatko tu pretjeruje »u okviru svojih mogućnosti«, a mogućnosti je u Sanadera bilo, jer novac nije trebalo vaditi iz vlastitog novčanika. S druge pak strana ima nešto i u tom Mediteranu, ta potreba da se za stolom uz zveket vilica i žlica raspreda o koječemu. Doktor je to samo digao na »svjetski« nivo. S jedne strane narodska »Pimpinela« u Splitu, a s druge mondeni »Marcelin« zagrebački. Fetivog Splićanina glave je došao Zagreb, kako to i inače biva.  

Muško zdravlje

No, priču o sklonosti ka lijepome u ex premijera možda ipak treba početi tamo daleko, osamdesetih za njegova gastarbajtovanja u Austriji. Pače, sam je dugo kazivao kako ga je obogatio rad za Meyer Press, fotografije »njegovih« golišavih ljepotica što su se najčešće u nas pojavljivale u magazinu Start. Bilo mu je tada 30-tak i već je znao što treba. Jer, ako je itko radio dobro mentalnom zdravlju muškoga življa na ovom prostorima za bivše države onda je to ovaj Sanaderov angažman. 

  Elem, eto jela i pila, eto lijepih žena, a evo i umjetnina. Ako je išta iziritiralo ovaj narod u svoj ovoj priči o Sanaderu onda su to vrijedne slike kojih je bilo toliko da ih je nemali broj Sanader skrivao kod svog prijatelj mesara. To je, oprostit ćete, već bahatluk, to da se slike miješaju sa svinjskim nogicama. Makar, Jerko Rošin, odani Sanaderov prijatelj, kazat će u već spomenutom dokumentarcu kako je u Sanaderovih vazda slika bilo, toliko da su zid prekrivali od-do, poput zidnih tapeta. U konačnici pobrojali su ih »uskoc« par stotina, vrijednost višemilijunska, a sve djela Bukovčeva, Medovićeva, Vidovićeva… 

 Koliko je sati

Samo, što će ti slika kad nju vidi samo onaj tko ti doma navrati. Trebalo je nabaciti i na sebe nešto što će odavati profinjenost i moć. Skupo odijelo a la Brioni se podrazumijeva kad si premijer, no što još. Sat! Pače, satovi! Sanaderovi satovi koji su ovom narodu ukazali na činjenicu da satovi i za ukras služe, a ne samo da se njima vrijeme mjeri. Zahvaljujući Sanaderu danas znamo prepoznati svaki sat svakog društveno političkog radnika te ga vrednovati ovisno o tome nosi li Rolex, IWC, Panerai, ili Cartier. Jedina je nevolja što još svi Sanaderovi izložbni primjerci nisu nađeni. 

  Dalo bi se, zapravo, okrenuti pilu naopako pa u tom nekom imaginarnom hrvatskom filmu tumačiti sva ta Sanaderova neumjeren kićenja čistim prosvjetiteljstvom. Evo recimo, poruka kako je život kvalitetnije kada se odvija u vili od 400 metara četvornih, ili pak primjere štovanja zdravoga života jer zdravije ništa ne može biti od morskoga vjetra što te šiba u glavu dok na »Malo vitar« juriš moram u bolje sutra. Tko razuman ne bi i školovao kćer u New Yorku da može, ili išao u Veronu slušati operne klasike. Štono bi rekao Luka Babić, velike novce imaju i drugi pa ih nitko ne ispituje odakle im. Sanader je, kad bio ga i pitali , odgovarao sa »16 godina sam radio u Austriji«! Očito je, za razliku od drugih bauštelaca, on razvijao šarm i učio jezike dok su oni radili na građevini. Odnosno, on štedio za slike Bukovčeve, dok su oni šparali za cement. Zato su ga europske kolege toliko i voljele, a mi mislili da nema boljeg da nas svijetu reprezentira.  

Mrvu predaleko

Samo kada uz sve još hoćeš i blindirano vozilo, recimo BMW vrijedan 4,2 milijuna kuna koje ti nije dala Britanska obavještajna služba već HDZ-ova da te brani od zlikovaca, onda je valjda i slijepac shvatio kako je potreba da se konačno izađe iz sirotinjskog Velog Varoša i to u velikom stilu, otišla mrvu predaleko. Mogao je, k’o drugi, kupiti vespu i nabaciti svijetli džemper preko leđa dok se pokazuje Rivom, bilo bi dovoljno. No, dok smo se mi rugali likovima a la Kerum i njihovoj potrebi da paradiraju naokolo s autinama, čovjek s vrha je elegantno poput hrčka kupio oko sebe sve za što je mislio da vrijedi, makar da je pri tom izgubio obraz. 

  U svakom slučaju materijal za film je tu, pri čemu ne bi bilo čudo da našeg kvarnog ex premijera glumi neki posve simpatičan glumac. Jer valja tu biti i šarmantan, i hedonist, i nasmijan, i mirišljav, kužiti se u umjetnine, sakupljati satove, te pri tom naučiti kolone ljudstva da se tome dive ako već nisu u mogućnosti raditi isto ma koliko željeli. Kompleksan neki lik, a negativac!? E, da, Hollywood bi se »ubio« za ovakvu priču, da je samo malo manje hrvatska!