Dossier Ina: Kako je Hrvatska postala energetski leš

U kuloarima često spominjani plan MOL-a da ugasi sisačku rafineriju do 2014., a riječku do 2018., nakon čega bi hrvatska postala tek tržište za plasman proizvoda iz MOL-ovih  rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj, sve je izgledniji, kaže  za naš list sugovornik iz vrha Ine, a to bi Hrvatsku pretvorilo nemoćnog promatrača

Napuštanje sjednice uprave Ine koje su ovoga tjedna izveli hrvatski članovi tog tijela: Davor Mayer, Niko Dalić i Ivan Krešić, iako protumačeno kao jedini u tom trenutku mogući potez u obrani nacionalnih ineteresa – očuvanja rafinerijske proizvodnje u Sisku i Rijeci, samo je na kraći rok odgodilo konačnu odluku o tome hoće li Hrvatska ostati bez vlastite proizvodnje naftnih derivata.

  Ukoliko se to dogodi, nakon niza, iz različitih razloga, propalih projekata koji su Hrvatsku mogli pozicionirati na energetskoj karti Europe, poput LNG terminala na Krku, projekta DružbAdria, Južnog toka i drugih, domaće će tržište biti zacementirano kao energetska kolonija. I to bez obzira na vlastita ležišta nafte i plina koja se trenutno eksploatiraju, kao i ona iz kojih nafta i plin tek trebaju poteći, jer nećemo imati apsolutno nikakvu kontrolu nad proizvodnjom i distribucijom tih energenata, a strateška nacionalna naftna kompanija, Ina, svest će se tek na puko trgovačko društvo za plasman naftnih derivata iz uvoza.

Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel kaže kako je »svima mučno pratiti informacije o mogućem gašenju Ininih rafinerija u Sisku i Rijeci.«  – O načinu komunikacije jedne takve kompanije neću ni govoriti. Osobno to smatram neodgovornim ponašanjem partnera od kojih se očekivalo da moderniziraju poslovanje i kompaniju, kaže Obersnel, za kojega bi idealan rasplet bio da se za obje rafinerije dođe do plana modernizacije za kratkoročno razdoblje.  – No, mislim da su odnosi između mađarskih i hrvatskih partnera došli do točke koja teško može rezultirati optimalnim rješenjem za obje strane. Ekonomski gledano, ako koja Rafinerija ima perspektivu, onda je to Rafinerija u Urinju koja je idealno pozicionirana uz lučku i ostalu prometnu infrastrukturu, u blizini urbane aglomeracije sa sveučilišnim kapacitetima i dugom tradicijom prerade nafte. Dakle, ne radi se o tome da Rafinerija u Urinju nema potencijal i perspektivu, već se Ina kao jedna od strateških industrija u Hrvatskoj koristi kao predmet ucjene u korporacijsko-političkim pregovorima i to na račun sudbina zaposlenika, kaže Obersnel.  Gašenje rafinerije, iako se ona nalazi na teritoriju Općine Kostrena, osjetilo bi se, smatra, i u Rijeci.

  – To se uklapa u nikad javno obznanjeni, ali u kuloarima često spominjani plan MOL-a da ugasi sisačku rafineriju do 2014., a riječku do 2018. godine, nakon čega bi hrvatska postala tek tržište za plasman proizvoda iz njihovih rafinerija, te prostor za skladištenje nafte i naftnih derivata, izjavio je prije nekoliko dana za naš list sugovornik iz vrha nacionalne naftne kompanije.

Primaran profit

U toj izjavi sažeta je suštinska razlika između interesa MOL-a i Mađarske s jedne strane, te hrvatskog državnog vrha s druge. Dok je Mađarima primaran profit, zbog čega stalno u javnosti ponavljaju kako rafinerije donose gubitke, hrvatskoj strani bitno je i očuvanje strateške industrijske grane koja jamči koliku-toliku neovisnost barem po pitanju opskrbe naftnim derivatima, te radnih mjesta na ionako opustošenom tržištu rada.

  Interes MOL-a ne svodi se samo na reduciranje gubitaka gašenjem neprofitabilnih rafinerija, već bi zatvaranjem hrvatskih rafinerija jednim udarcem mađari ubili dvije muhe – riješili se dijela minusa u bilanci Ine te troškova zaposlenika, a ujedno bi kroz razgranatu Ininu maloprodajnu mrežu omogućili plasman derivata iz svojih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj, koje bi time doveli na vrlo visoku razinu iskorištenosti proizvodnih kapaciteta, a time im osigurali i profitabilno poslovanje na dulji rok. Pri tom ne treba ni naglašavati da su MOL-ove rafinerije u Szashalombatti i Bratislavi već odavno modernizirane zahvaljujući čemu imaju maksimalnu iskoristivost prerađene sirove nafte, za razliku od rafinerija u Sisku i Rijeci gdje modernizacija nije dovršena, unatoč ugovornoj obavezi MOL-a da ih ulaganjem dovede na slične razine učinkovitosti.

  – Problem je u tome što, za razliku od hrvatske strane, i MOL i Mađarska vlada vrlo dobro znaju što žele i kako do toga doći, objašnjava naš sugovornik, nekadašnji visokopozicionirani Vladin dužnosnik, dobro upućen u zbivanja u Ini.

Slabo zaštićeni

– Od početka, još od 2003. oni imaju postavljene ciljeve i izuzetno su ustrajni i dosljedni u njihovu provođenju. Uz to raspolažu i sredstvima kao i vrhunskim kadrovima. S druge strane, sve hrvatske Vlade oko Ine vode izuzetno nekonzistentnu politiku, bez jasno definiranih ciljeva, a da se i ne spominje način na koji su, prema presudi Vrhovnog suda, upravljačka prava MOL-u ustupljena u zamjenu za mito bivšem premijeru Ivi Sanaderu.

Jedno od mogućih rješenja za zapošljavanje dijela radnika Sisačke rafinerije, u slučaju bilo kojeg od mogućih ishoda – potpunog gašenja, nastavka proizvodnje ili pretvaranja u logistički centar, nudi konzultant Rajko Škarić, dugogodišnji zaposlenik Ine i pomoćnik nekadašnjeg ministra Davorka Vidovića, u mandatu Ivice Račana. Škarić je, kako tvrdi, predsjedniku uprave Ine Zoltanu Aldottu u više navrata predstavio ponudu ulagača iz Njemačke za gradnju tvornice bioetanola na prostoru rafinerije.  – Takav pogon, kapaciteta od 200 tisuća tona etanola godišnje osigurao bi ne samo dio radnih mjesta, već i zamah poljoprivrede na okolnim područjima, s obzirom da bi se etanol dobivao iz kukuruza. U slučaju opstanka rafinerijske proizvodnje u Sisku, on bi se mogao direktno koristiti za miješanje s gorivima, s obzirom na EU direktive da do 2020. godine deset posto goriva mora biti iz bio izvora. U slučaju gašenja proizvodnje u rafineriji, tvornica etanola ospatala bi jer je osiguran izvoz. Kako investitora zanima u prvom redu etanol, a ne vlasništvo nad tvornicom, Ini smo ponudili nekoliko opcija, Jedna je da sama Ina izgradi tvornicu, druga da uzme pedeset posto vlasništva, a treća da ustupe zemljište koje se ne koristi u krugu rafinerije, pri čemu bi njemački ulagač gradio tvornicu. Aldott se do sad na sve prijedloge oglušio, kaže Škarić.

Tako da su hrvatski interesi, ako su uopće postoje stvarni interesi da se zaštiti proizvodnja i radna mjesta, u ovom trenutku vrlo slabo ili nikako zaštićeni. Potez koji je trojac hrvatskih članova, očigledno po naputku iz Vlade, povukao na zadnjoj sjednici, samo odgađa konačno rješenje, a ničim mu ne pridonosi, kaže naš sugovornik. Ukoliko postoji stvarni interes za očuvanjem rafinerijske proizvodnje, on se, smatra, može realizirati i eventualnim izdvajanjem rafinerijskog poslovanja iz okrilja Ine.

  – Pitanje Riječke rafinerije moglo bi se rješavati u okviru strateškog dogovora sa Slovenijom, koja nema svojih rafinerijskih kapaciteta. To je moglo biti učinjeno i ranije, no sada je tako nešto teško očekivati, budući da hrvatska Vlada, kao i slovenska teško mogu osigurati sredstva za otkup rafinerije i završetak njene modernizacije, te dodatna ulaganja, poput primjerice izgradnje produktovoda između Rijeke i Kopra koji bi vjerovatno bio nužan. U Sisku su moguća i druga rješenja osim same rafinerijske proizvodnje, no za jedno i drugo potrebni su jasna volja i cilj, uz ogromna sredstva kojima Vlada naprosto ne raspolaže. U takvim okolnostima, teško je vjerovati u svijetlu budućnost domaćih kapaciteta za preradu sirove nafte, zaključuje naš sugovornik.

Upitan koking

O namjerama MOL-a po pitanju dviju hrvatskih rafinerija do sad se među upućenima u problematiku smatralo kako Mađari žele ugasiti proizvodnju u Sisku, uz nastavak modernizacije riječke rafinerije. U prilog tome išlo je i ulaganje u izgradnju novog hidrokrekinga i pratećih postrojenja u Rijeci prije nekoliko godina, te naručivanje baznog projekta koking postrojenja od američkog Bechtela početkom ove godine, što je bio prvi ključan korak za drugu fazu modernizacije rafinerije. MOL-ovi članovi uprave, iako nikad javno, vršili su određene pritiske prema hrvatskoj strani da pristane na prenamjenu Siska u logistički centar, na što su, prema našim saznanjima i u upravi Ine i u Vladi, bili spremni pristati, pod uvjetom da se pokrene izgradnja samog kokinga u Rijeci teška preko tristo milijuna eura, čime bi barem jedna od dviju rafinerija dugoročno osigurala pozitivno poslovanje.

Riječki povjerenik Sindikata EKN-a Ivica Perinić kaže kako radnici Ine neće mirno gledati kako radi nečijih bonusa i profita nestaju njihova radna mjesta.  – Ne trebaju njima analize. Njima izgleda treba samo vrijeme koje bi im omogućilo da nakon sisačke, niti riječka rafinerija više nema ekonomske održivosti i isplativosti, pa da gurajući u prvi plan glavnog ekonomistu Ine, proture priču da sutra niti naša, riječka rafinerija nije isplativa. Treba im samo vrijeme da nakon franšizacije 20 benzinskih postaja, franšiziraju i preostale benzinske pumpe. Treba im vrijeme da nakon prošlogodišnjeg viška radnika te ovogodišnjeg viška od 338 radnika, iduće godine promoviraju novi višak od daljnjih nekoliko stotina radnika. Obzirom da brinu o potrebama hrvatskih građanima, zasigurno ih neće ostaviti bez derivata. Niti Slovenija nema rafinerije, nema istraživanje i proizvodnju, pa građani nisu bez derivata, kako to lijepo pojašnjava glavni ekonomist Ine. MOL-ove rafinerije osigurati će nam sve naše potrebe za derivatima. Poručujemo im – Neće proći! U Rijeci se nafta prerađuje od 1883. godine. Ugasili su u Rijeci nekadašnju proizvodnju maziva, nećemo mirno gledati da se to dogodi i s proizvodnjom goriva. Nastave li tako, saznat će iz prve ruke što znači ono primorsko »krepat ma ne molat«, kaže sindikalist. Slične su i izjave sisačkih zaposlenika rafinerije, okupljenih u stožer za njenu obranu, koji su sa skupova u Zagrebu i Sisku poručili da su »znali obraniti Sisak od neprijatelja u ratu, pa će ga znati braniti i od onih koji ga sada u miru žele uništiti«.

Najnoviji prijedlog koji se u srijedu našao pred članovima uprave, međutim, ne daje nikakve garancije da će barem riječka rafinerija tehnološki biti dovedena do suvremenih standarda rafinerijskog poslovanja.

  – Pritisak da se ugasi Sisak bio je očekivan. No iznenadilo nas je traženje dodatnih analiza prije donošenja konačnih odluka o investiciji u drugu fazu modernizacije Rijeke, i to bez jasno definiranih vremenskih rokova. Takva odluka dodatno bi prolongirala izgradnju koking postrojenja, čime bi proizvodnja u Rafineriji nafte Rijeka i dalje ostala neisplativa, a sama rafinerija još više zaostala u odnosu na konkurenciju. To bi dovelo do još većeg pada proizvodnje, a u konačnici bi sve to skupa moglo poslužiti kao argument za potpuno gašenje proizvodnje i pretvaranje rafinerije u prostor za skladištenje derivata, kazao je nakon sjednice uprave izvor iz vrha Ine.

Sisak: Sve je propalo

Nestankom rafinerija ozbiljno bi pogođeno bilo cjelokupno državno gospodarstvo, no ponajveću štetu pretrpjelo bi njihovo neposredno okruženje. Za Sisak bi gubitak rafinerije, prema riječima gradonačelnice Kristine Ikić Baniček, bio nenadoknadiv.

  Sisačka gradonačelnica ističe kako bi se takav rasplet izuzetno negativno odrazio ne samo na sedamsto obitelji koje izravno ovise o rafineriji, nego i još tisuću i dvjesto obitelji kooperanata. To bi, objašnjava gradonačelnica, ozbiljno narušilo opću gospodarsku i socijalnu sliku grada koji je u bližoj povijesti pretrpio nekoliko sličnih gospodarsko-socijalnih potresa izazvanih propašću nekadašnjih industrijskih giganata, poput sisačke Željezare.

– Dvadeset godina grad je bio devastiran, među ostalim i zbog toga što je bivši HDZ-ov gradonačelnik uporno zauzimao stav kako gradska vlast nema ovlasti nad gospodarstvom i ne treba se baviti tim pitanjima. Pa su nam se dogodile propasti poduzeća poput Segestice, Hidroputa, Herbosa ili Željezare iz koje je, u zadnjem valu otpuštanja 900 radnika završilo na ulici, kaže gradonačelnica. Posljedice tih događanja Sisak itekako osjeća i danas.

  – Grad naprosto nema načina da kompenzira novi udar koji bi izazvalo gašenje rafinerije. Nakon Željezare imamo slučajeve obitelji u kojima su otac i majka izgubili posao, prestari su da negdje nađu novi, a premladi za mirovinu i još imaju nezaposlenu djecu. Najgore bi bilo da se isto ponovi s rafinerijom, bez obzira na otpremnine koje bi radnicima bile isplaćene. Osim radnika, s nepremostivim financijskim poteškoćama suočio bi se i sam Grad Sisak. U našem proračunu koji se kreće oko 200 milijuna kuna, prihodi od komunalne naknade i drugi prihodi koji dolaze od rafinerije i njenih radnika čine čak jednu osminu, kaže Ikić Baniček, dodajući kako Grad nema mogućnosti trenutno nadoknaditi takav gubitak, bilo rezanjem troškova, bilo povećanjem prihoda.

  Režemo, režemo…

  – Od početka mog mandata išli smo u radikalno rezanje troškova gradske uprave, gradskih komunalnih i trgovačkih društava, na otkaze uz otpremninu i linearno rezanje plaća zaposlenih, ali nema tih rezova koji bi mogli nadoknaditi odlazak Ine, kaže Ikić Baniček.

2003. – MOL stječe 25 posto plus jednu dionicu, po cijeni od 505 milijuna dolara. Uprava i Nadzorni odbor Ine imaju po sedam članova, pet s hrvatske strane, a dvoje je imenovao MOL  2006. – dionice Ine kupuju na javnoj ponudi i hrvatski građani, njih preko 40 tisuća, po cijeni upola višoj od one koju je platio MOL.  2007. – radnici Ine, po cijeni nešto nižoj od 1.400 kuna za dionicu, otkupili oko sedam posto vlasničkoj udjela.  2008.– u javnoj ponudi MOL stječe novih 22,15 posto dionica, čime se ukupni udio Mađara u vlasništvu Ine penje na 47,15 posto dionica  2009. – broj članova uprave smanjen na šest, ali je predsjedniku koji dolazi iz redova MOL-a dan takozvani zlatni glas, odnosno mogućnost dvostrukog glasovanja. Ugovor je danas predmet arbitraže između Vlade RH i MOL-a u Ženevi, a hrvatski su sudovi zbog prepuštanja upravljačkih prava Mađarima za mito u iznosu od 10 milijuna eura već pravomoćno osudili tadašnjeg premijera Ivu Sanadera  – MOL-u dobiva većinu i u NO, koji broji devet članova  2010. – Sabor osniva Istražno povjerenstvo za privatizaciju Ine koje je trebalo utvrditi okolnosti sklapanja dopunjenog ugovora iz 2009., a istraga završava bez usuglašenih stavova između članova povjerenstva iz vladajuće stranke i oporbe  – MOL objavljuje ponudu za otkup dionica od malih dioničara, po cijeni od 2.800 kuna, ali uspijeva kupiti tek 0,10 posto dionica Ine  2011. – Hanfa u ožujku obustavlja trgovanje dionicama Ine, jer je u postupku utvrdila značajno trgovanje stranih ulagača  – Hanfa Državnom odvjetništvu podnosi prijavu zbog sumnje da su sporne dionice kupljene »opranim« novcem  – DORH pokreće istragu o kupovini dionica Ine od strane investitora u Slovačkoj, Mađarskoj i Cipru  – U svibnju MOL objavljuje da je preko brokera na izvanburzovnom tržištu i na Zagrebačkoj burzi stekao ukupno 0,21 posto dionica Ine, te da na skrbničkim i podskrbničkim računima posjeduje ukupno 47,47 posto Ininih dionica  – Hanfa istodobno izvješćuje da je protiv MOL-a podnijela kaznenu prijavu zbog osnovanje sumnje da su odgovorne osobe u toj tvrtki počinile kazneno djelo manipulacije tržištem i prevare u gospodarskom poslovanju  – u lipnju USKOK potvrđuje da je protiv Ive Sanadera otvorena istraga zbog sumnje da je primio deset milijuna eura mita od predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadija, za što je pristao da MOL preuzme upravljačka prava u Ini  – u srpnju zatraženo ispitivanje Hernadija, koje mađarsko tužiteljstvo odbija s obrazloženjem da se radi o »zaštiti mađarskih nacionalnih interesa«  – Vlada Jadranke Kosor nakon toga pokušava pokrenuti nove pregovore s MOL-om o međusobnim odnosima dioničara, no Mađarski premijer Viktor Orban osobno javno odbija bilo kakve promjene sporazuma.  – protiv bivšeg premijera Sanadera u prosincu 2011. izdan je nalog za uhićenje, a mjesec dana kasnije mađarsko tužiteljstvo obustavlja istragu o slučaju Ina – MOL, uz obrazloženje da nisu utvrđenje sumnje na kriminalne aktivnosti  2012. – bivši premijer Ivo Sanader proglašen je krivim za ratno profiterstvo u slučaju Hypo i uzimanje mita u slučaju Ina-MOL  2013. – Počinju pregovori Vlade i MOL-a oko upravljačkih prava  – Protiv predsjednika uprave MOL-a Hernadija raspisana crvena Interpolova tjeralica i Europski uhidbeni nalog  2014. – pregovori Hrvatske Vlade i MOL-a vrlo brzo došli u slijepu ulicu, početkom ove godine najavljena je arbitraža, započinje postupak u Ženevi  – Jedna od prvih odluka tog suda bila je odbacivanje hrvatskog zahtjeva da za trajanja arbitraže zabrani MOL-u smanjivanje rafinerijske proizvodnje, odnosno gašenje rafinerija i otpuštanje radnika, uz obvezivanje MOL-a da ne smije donositi odluke koje bi išle na štetu Ine  – početkom rujna Uprava Ine Radničkom vijeću šalje prijedlog Programa zbrinjavanja čak 338 radnika. Nakon pritiska Ininih sindikata, Radničkog vijeća, javnosti i Vlade, odluka je odgođena, no već ovoga tjedna ponovno se našla na dnevnom redu uprave, zajedno s odlukom o gašenju proizvodnje u Sisku i odgodi modernizacije riječke rafinerije, na sjednici koju su hrvatski članovi uprave napustili, srušivši kvorum, te tako onemogućivši preglasavanje.  (izvor: arhiva NL, Hina)

  Na pitanje strahuje li od prelijevanja radničkog nezadovoljstva na ulice Grada Siska, odgovara – Ne bojim se svojih građana.

  – Svi smo jedinstveni u potpori opstanku sisačke rafinerije. Ljudi znaju da smo svi na istoj strani u zaštiti hrvatskih interesa, protiv samovolje MOL-a, zaključuje sisačka gradonačelnica.

Kostrena: Ugrožena egzistencija

Općini Kostrena nestanak rafinerije odnio bi polovicu ukupnih godišnjih prihoda, i to samo po osnovi komunalne naknade. Gašenje najvećeg gospodarskog subjekta na području Općine imalo bi, smatra načelnica Mirela Marunić, nesagledive gospodarske i socijalne posljedice.

  – Zatvaranjem rafinerije velik broj mještana ostao bi bez zaposlenja čime bi bila ugrožena njihova egzistencija. S jedne strane, došlo bi do smanjenja proračunskih prihoda od poreza na dohodak, a s druge strane za pretpostaviti je da bi se povećali izdaci po socijalnom programu, kaže gradonačelnica.

  Godišnji izvorni prihodi Općine kreću se na razini od oko 44,5 milijuna kuna, od čega godišnji iznos komunalne naknade čini čak 21,7 milijuna.

  – Izostanak ovog prihoda u cjelokupnom iznosu značio bi gotovo dvostruko manji proračun budući da udio komunalne naknade Ine u ukupnom proračunu iznosi 48,85 posto . Prema Odluci o komunalnoj naknadi za poslovni prostor u kojem se poslovna djelatnost ne obavlja više od šest mjeseci u poslovnoj godini komunalna naknada se umanjuje , što bi za Općinski proračun značilo smanjenje od oko šest kuna godišnje. Isto tako bi se umanjio i prihod od poreza na dohodak, kaže gradonačelnica.

  Kašnjenje modernizacije koje sada ugrožava opstanak rafinerije, ističe, nije pitanje od jučer.

Dovedeni u zabludu

– Čini se da smo svi dovedeni u zabludu. Naime, informacije koje imamo da se ulaže u modernizaciju pokazuju da su to minorna sredstva. Po svemu se može zaključiti da se modernizacija neće provesti u zakonskim rokovima i po EU direktivama, no ono što nas posebno zabrinjava je ekološki i sigurnosni aspekt. Svjedoci smo sve češćih ekoloških incidenata, a posljednji požar dodatno ističe zabrinjavajuću situaciju u pogledu sigurnosti zaposlenika i mještana, ističe načelnica Marunić.

  Njezine sumnje u dosadašnja i buduća ulaganja u modernizaciju rafinerije potvrdio je i bivši predsjednik Nadzornog odbora Ine Davor Štern, osvrnuvši se na izjave Ininog ekonomista Gorana Šaravanje koji je prozvao hrvatsku vlast zbog petogodišnjeg čekanja na izdavanje potrebnih dozvola za drugu fazu modernizacije riječke rafinerije.

  Štern je kazao kako je predsjedniku uprave Ine Zoltanu Aldottu u više navrata nudio pomoć u razgovorima s hrvatskim čelnicima kako bi se ubrzao postupak izdavanja dozvola, što je ovaj odbijao govoreći kako se »u to ne treba miješati«. Štern je također potvrdio kako je gašenje Urinja, uz Sisak, realna opasnost, iako smatra da uz ulaganja i širenje tržišta budućnost postoji za obje rafinerije.

  U sadašnjoj konstelaciji snaga između MOL-a i hrvatske Vlade ulaganja i širenje tržišta teško je vjerovati. Vjerojatniji scenarij je onaj po kome će Mađari, koji su rafinerijsku proizvodnju u Hrvatskoj započeli prije više od 125 godina, izgradnjom prve industrijske rafinerije u Europi, i to u Rijeci, »ugasiti svjetlo« domaćih kapaciteta za preradu sirove nafte. Od nekadašnje predvodnice rafinerijskog poslovanja u široj regiji i središta naftnog biznisa u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatska će time ostati slijepo crijevo na »downstream« karti regionalne naftne industrije, s obzirom na velika ruska ulaganja u rafinerije u Srbiji i Bosni, u društvu Slovenije kao jedinih zemalja u okruženju koje nemaju vlastitih rafinerijskih kapaciteta.