Prije petnaestak godina, kada smo moja tadašnja cimerica i ja tražile jedan u nizu podstanarskih stanova u Zagrebu, postarija gospođa uvjeravala nas je da ima idealnih 30 kvadrata za nas, unatoč tome što je stančić na Gornjem gradu umjesto kade i umivaonika imao samo lavor.

“Ako je bilo dobro za moju tetu koja je bila učiteljica, bit će dobro i za vas”, tvrdila je potencijalna stanodavka, očito ne shvaćajući da su vremena u kojima bi taj argument imao težinu – vremena u kojima je profesija učitelj mogla biti mjerilo društvenog ugleda, pa i životnog uspjeha – davno zaboravljena.

Gospođi naprosto nije bilo jasno da to zanimanje više ne izaziva gotovo nikakvo poštovanje, nego, u boljem slučaju, suosjećanje (jadinici koji se za male pare bakću s nezainteresiranom dječurlijom) ili, u lošijem scenariju, bijest i zavist (krvopije koje traže kruha preko pogače, ili, kako bi se danas reklo, božićnicu i regres preko plaće). I u jednom i u drugom slučaju, teško je zamisliti roditelja koji bi, gledajući svog petnaestogodišnjaka, s dubokim uzdahom poželio da dečko postane učitelj.

Jednako brzo kako smo mi pobjegle od lavora, ambicozniji roditelji odvukli su svoju djecu u drugome smjeru, shvaćajući da im, za društveni ugled i životni uspjeh, nije presudno znanje i vješto baratanje riječima, nego da im je puno bolje vješto baratati, na primjer, loptom. Bilo kakvom loptom, ali ako je nogometna, tim bolje. Računica je sasvim jasna: uspjeh najboljeg učitelja broji se peticama u imeniku.

Uspjeh najboljeg nogometaša nulama na tekućem računu. A ako dečko ipak nije dovoljno talentiran da zapne za oko nekom ruskom oligarhu, može se uvijek pouzdati barem u ugled u lokalnom kafiću i pristojnu mjesečnu zaradu.

Stvarnost se, međutim, pokazala okrutnijom.

Mjeseci bez plaće, štrajk, stečaj, likvidacija – u zadnje vrijeme gotovo da je manje egzistencijalno riskantno nabijati lim u brodogradilištu, nego loptu po terenu. Zato je sve više onih koji se okreću jedinom sigurnom utočištu, jedinoj profesiji u kojoj je zagarantiran posao, plaća, zdravstveno i mirovinsko, dodaci za otežane uvjete rada, beneficirani radni staž. Jedinoj profesiji u kojoj je moguće graditi pristojnu karijeru bez brige za egzistenciju, u kojoj država doista brine o svojim zaposlenima, o njihovom smještaju, hrani, radnoj opremi…

Kako bi drugačije i moglo kad se radi o profesiji kojom vladaju red i disciplina? Kad se, dakle, radi o vojsci.

Stvarnost se, međutim, pokazala okrutnijom.

Posljednjih desetak dana Ministarstvo obrane puni novinske stupce, ali se ni između redaka ne naslućuju dobre vijesti iz obrambenog sustava. Najprije je godišnje izvješće, koje je o radu starog ministra podnio novi ministar, pokazalo da u vojsci vlada tolika besparica da dvije trećine vojnika nije ostvarilo pravo ni na redoviti zdravstveni pregled. U vojsci kronično nedostaje liječnika jer oni koji su bili u sustavu odlaze, a zainteresiranost medicinara za prijem u službu je slaba.

Stanje borbene tehnike kopnene vojske je ispod razine koja joj osigurava nesmetano izvršavanje zadaća. Samo četvrtina tenkova je ispravna. Trećina brodova ratne mornarice nije prošla remont. Zrakoplovstvo je na izdahu. Vojska nema dovoljno čak ni civilnih automobila.

Takva bi situacija trebala izazvati suosjećanje s novim vodstvom MORH-a koje se mora bakćati s katastrofalnim stanjem koje im je u nasljeđe ostavila prošla Vlada. Međutim, oni su se potrudili – prilično uspješno – da umjesto toga izazovu bijes: u kronično osiromašenom sustavu namijenili su visoku otpreminu osobi koju su odmah potom zaposlili na isto radno mjesto kao vanjskog suradnika.

Onda su našli nekoliko desetaka ljudi koji već godinama primaju i plaću i profesionalnu mirovinu jer im je utvrđena nesposobnost za rad, ali personalna služba MORH-a to otkriva tek ovih dana?! Je li to ta profesija kojom, navodno, vladaju red i disciplina?

Nered u sustavu koji bi trebao biti oličenje svega suprotnog, na površinu je izbacio još jednu, po hrvatsku stvarnost poražavajuću činjenicu: i u tom kaotičnom stanju, postoji mjesto za one koji traže sigurno utočište, mjesto na kojem će obrambeni sustav profesionalnom hrvatskom vojniku bezrezervno osigurati sve ono na što je računao, na kojem će mu biti zajamčen redoviti zdravstveni pregled i ispravna oprema.

Na tom se mjestu hrvatski vojnik može pouzdati da će država, unatoč svemu, brinuti o njegovom smještaju, hrani i radnoj odjeći. Mjesto na kojem se neće toliko morati brinuti za egzistenciju – ali možda hoće za život. Dobrodošli u Afganistan.