U inauguracijskom govoru Kolinde Grabar Kitarović dominirale su veličanstvene poruke novog zajedništva i sloge cijelog naroda, kao nužnog preduvjeta za izgradnju bolje i bogate Hrvatske. Taj uzvišeni čin mirenja izrečen za svečanosti preuzimanja visoke političke funkcije, javnost je bezrezervno pozdravila i pohvalila. Međutim, nitko se nije bavio samim razlozima koji su doveli do naznačene bipolarizacije društva, čak opasne netrpeljivosti između dva ogranka ponikla iz istog nacionalnog korpusa.

  Je li, dakle, uopće moguće približiti ova dva svjetonazorsko-ideološka monolita koja su tako učahurena u svoje povijesne, političke, vrijednosne i ekonomske dogme, pitamo Nebojšu Zelić, profesora na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Ivana Cerovca, doktoranda političke filozofije Sveučilišta u Trstu. Obojica naših sugovornika ocjenjuju da su ove poruke zajedništva posve očekivani inauguracijski folklor koji ne nudi nikakva konkretna rješenja za hrvatske oprečnosti.

  Nebojša Zelić smatra štoviše da Kolinda Grabar Kitarović osim poruke zajedništva nije imala što drugo poručiti. To proizlazi i jednostavne činjenice da je Grabar Kitarović najviša državna službenica, k tome direktno birana i njezina je uloga – predstavljati sve građane.

  – I ne bi je trebalo nešto posebno hvaliti za ono što uviđa i govori. Ipak, ako možemo te poruke izvaditi iz konteksta cijele političke agende predsjednika njene stranke, ali i uzvanika na inauguraciji, tada je sigurno pozitivno to što takav stav uopće ulazi u diskurs naše političke zajednice, ocjenjuje Nebojša Zelić.

  Ivan Cerovac podsjeća na to da poruke zajedništva i sloge nisu dominirale samo u inauguracijskom govoru nove predsjednice, nego su se često pojavljivale kod obaju kandidata tijekom izborne kampanje za drugi krug.

  – Ovo nas ne treba čuditi uzmemo li u obzir (opravdani) naglasak koji se stavlja na ideju da predsjednik države mora biti »predsjednik svih građana«, kao i na natjecanje među kandidatima za neodlučne glasače i glasače centra. Pozivi na slogu i zajedništvo svakako su hvalevrijedni, ali teško je prognozirati koliko je njihova realizacija utemeljena. Svakako sam pod dojmom da se radi o dubokoj podijeljenosti društva koja je dodatno podržana interesima nekih pojedinaca i skupina, tako da smatram da bi svaki proces uspostavljanja čvršće sloge i jedinstva bio izrazito težak i mukotrpan, te da na njemu ne može raditi samo jedna osoba ili institucija. To je zadatak većeg broja političkih, ekonomskih, društvenih i akademskih institucija, napominje Ivan Cerovac.

  Osim toga, iz javne polemike svečanog govora izostalo je propitivanje svih onih aspekata javnih politika devedesetih koje je zagovarao Franjo Tuđman, a na što se danas često poziva Kolinda Grabar Kitarović. U svom obraćanju predsjednica je tako poručila da je Tuđman svojom »pomirbom podijeljenog hrvatskoga nacionalnog bića stvorio preduvjete za uspostavu hrvatske države«. Međutim, pri tome ona nije spomenula to da se prvi hrvatski predsjednik znao vrlo grubo i nedemokratski obračunavati sa svojim neistomišljenicima, da su pojedine njegove izjave ocijenjene antisemitskima, da je država za njegove vladavine završila u izolaciji, da je sustav takvog vladanja proglašavan režimskim…

 

 Tko razdvaja, a tko se miri?

Nameće se prema tome dvojba mogu li i oni koji nisu bili po volji Franje Tuđmana – takvih nije malo – prihvatiti pruženu ruku pomirenja političarke koja nekritički idealizira politike prvog hrvatskog predsjednika.  

  Nebojša Zelić u tom smislu podsjeća na to da je projekt Tuđmanove pomirbe star dvadeset i nešto godina i izgleda da se građani Hrvatske stalno nešto mire i pomiruju.

  – Pa tko ih onda razdvaja? Možda ista ona retorika koju je koristio Tuđman. Ako naime kritizirate mit rata i nacije onda ste u njegovo doba bili strani plaćenik, raznobojni vrag ili juda, a u današnje doba ste Jugoslaven koji nikada nije želio Hrvatsku. Uglavnom, niste član političke zajednice koji ima drugačiji stav, nego direktni neprijatelj te zajednice; ne pripadate joj i želite joj zlo. Kad vas se dvadesetak godina proglašava takvim, stvarno je iluzorno očekivati to da ćete na poziv s te strane uopće odgovoriti i shvatiti ga ikako drugačije, nego cinično ušminkavanje. S time da za razliku od Tuđmanovog projekta pomirbe, sada više nije jasno – tko bi se to trebao miriti. Dobri Hrvati i zli Jugoslaveni? Oni koji su se okoristili privatizacijom i oni koji kopaju po bajama? Oni koji se u novinama hvale kako su uklesali ustaški pozdrav u spomenik i oni koji ga zamaskirani po noći pod pratnjom policije skidaju? Ne možemo više miješati kosti ili trpati stvari pod tepih kao da se ništa nije dogodilo. Znači li to zajedništvo prisustvovati na misi za Domovinu i držanjem ruke na srcu kad je himna ili možda znači zajedničko ustrajavanje na tome da se procesuira pretvorba i privatizacija, uspostavi socijalna država, ozbiljno shvati problem silovanih žena i pronađe ubojica Milana Levara, pita profesor Zelić.

  Ivana Cerovca također čudi uvođenje Franje Tuđmana kao pomiriteljskog faktora u vrijeme uspostave hrvatske države.

  – Ne bih ulazio u analizu same izjave, nego ću se samo složiti s time da ima ljudi koji tu tezu smatraju spornom, te da prema tome ona ne predstavlja dobar temelj za pozivanje na buduće zajedništvo. Puno prikladnije teze bile bi one bazirane na temeljnim političkim vrijednostima sadržanim u našem Ustavu i okupljenim oko ideja slobode i jednakosti, drži Cerovac.

  Također, on upozorava na to da se nekoliko izjava i poziva na zajedništvo teško može nazivati rukom pomirenja.

  – Čini mi se da će se ta ruka pomirenja moći iščitati tek iz budućeg djelovanja predsjednice. Unatoč tome, smatram da bi oni kojima je ruka pružena trebali biti spremni na dijalog. Naprosto mi se čini da nismo u mogućnosti propuštati prilike za smanjenje razdora u društvu, ma koliko te prilike bile male, poručuje Cerovac.

  S druge strane, predsjednica je u svom govoru lijepo primijetila to da se »domoljublje izražava na mnoge načine, no ono što nam treba biti najviše pri srcu ponajprije je naše djelo na korist Domovini«. No, u isto to vrijeme u VIP loži na inauguraciji sjedili su ljudi kojima se sudi za najteže zločine, od kojih su neki s pravomoćnom presudom.

  Nebojšu Zelića taj dio posebno smeta. Kaže da ne zna zašto bi neki općenit i simbolički govor budio optimizam, a uzvanici s konkretnim presudama ili optužnicama ne bi budili pesimizam.

  – Govor je i dalje samo govor, a pozvati takve osobe jest djelo. Prema tome, ako djela govore više od riječi, tada je čin inauguracije bio jako pesimističan početak mandata predsjednice. Ako se domovina voli na način na koji to čine neki od ljudi koji su bili u VIP loži, tada nam takva domovina ne treba. Problem s nekim od uzvanika tamo nije slučaj političkog razlikovanja koje se možda da zanemariti u vrijeme krize, već civilizacijsko razlikovanje čije zanemarivanje iza sebe ostavlja potpunu vrijednosnu pustoš, kaže Nebojša Zelić koji smatra da su zajedništvo, sloga i solidarnost vrijednosti koje dijele i mafija i neonacističke skupine unutar sebe.

Već viđen trik

Ivan Cerovac upozorava na to da se ne smije zaboraviti ni na nastavak tog citata, gdje se kao primjeri djela na korist Domovini navode »poštivanje zakona« (Bujanec), »međusobno poštovanje« (rani Thompson) ili »lijepa riječ« (Mamić).

  – Zaključak je da se očito mjesta u VIP loži nisu dobivala prema domoljublju, nego prema nekim drugim zaslugama, zaključuje Cerovac.

  Nebojša Zelić primjećuje pak to da je licemjerno i cinično graditi političku kampanju na podjelama i prozivanjima neistomišljenika kao »neprijatelja Hrvatske«, a onda, kad se dobije vlast, preuzeti ulogu spasitelja koji će ujediniti naciju.

  Jer, Kolinda Grabar Kitarović do prije neki dan bila je članica Hrvatske demokratske zajednice, čiji predsjednik Tomislav Karamarko »reputaciju« stranke gradi na jakim ideološko-svjetonazorskim podjelama i svrstavanjima, što se može ilustrirati demoniziranjem simbola antifašizma, pogrdnim etiketiranjem političkih neistomišljenika i zazivanjem povijesnog revizionizma. Imajući to na umu, može se zaključivati da je inauguracijska poruka »natječimo se idejama, rješenjima i inovacijama, a ne povijesnim ulogama naših roditelja ili djedova« zapravo – licemjerna.

  – Taj trik je, čini mi se, bio uspješan kod Sanadera, ali već je viđen i teško da će ponovno biti uspješan. HDZ i Karamarko moraju shvatiti to da se politička kultura ne gradi kad se dođe na vlast, već i tijekom kampanje. Ako se želi drugačija politička kultura treba se odmah promijeniti politički govor. A da ne govorimo o koaliranju sa strankama poput HČSP. Na koji se točno način netko treba natjecati s idejama i inovacijama s Josipom Miljkom koji je podržao kandidaturu predsjednice? Meni na pamet padaju samo neki crnohumorni prijedlozi, ocjenjuje Zelić.

  Ivan Cerovac ipak vjeruje u to da u HDZ-u postoji određena sloboda vlastitog promišljanja i izjašnjavanja, tako da svaku izjavu nekog člana ove stranke ne treba automatski nazivati licemjernom samo zato što nije u skladu sa stavovima i izjavama predsjednika stranke.

  – Dapače, bojim se da bi nas takvo poistovjećivanje ponovo vodilo prema stvaranju i jačanju podjela, budući da unaprijed diskreditiramo članove grupe ljudi kao zle (licemjerne) ako se ne slažu sa stavom vođe grupe (s kojim se mi opet ne slažemo). Na takav način svaki ćemo postupak druge strane unaprijed okarakterizirati kao loš, što je oblik «osakaćene epistemologije», načina promišljanja koji naše stavove nastoji zaštititi stvarajući atmosferu u kojoj se stavovi drugih automatski isključuju kao zlonamjerni ili licemjerni. Zbog toga bih se svakako suzdržao od nazivanja inauguracijske poruke licemjernom. O tome ćemo moći stoga opravdano govoriti tek kad budemo vidjeli kakav je predsjednički rad Kolinde Grabar Kitarović, upozorava Ivan Cerovac.

  Međutim, podijeljenost hrvatskog naroda na dva sukobljena, ali destruktivna sustava društvenih vrijednosti nije, naravno, samo imanentno HDZ-u. To se može ilustrirati, između ostalog, prijetećom izjavom hrvatskog premijera Zorana Milanovića koji je u izbornoj noći doslovno poručio »ili mi ili oni«, kao da se radi o ratnom stanju ili nekakvoj bitki usred Drugog svjetskog rata, a ne o izborima za predsjednika države. Drugim riječima, niti SDP očito nije spreman na drukčiji, pomirbeni politički kurs tj. diskurs narodnog zajedništva.

  S time se slažu i naši sugovornici. Nebojša Zelić uviđa to da SDP, jednako kao i nova predsjednica, prvo treba ponuditi nešto konkretno oko čega bi se ljudi trebali ujediniti, a to očito nije sposoban učiniti. Ivan Cerovac ima dojam da se, uzevši u obzir poruke koje se zadnjih nekoliko godina šalju u javnost, doista može zaključivati da smo već neko vrijeme u ratnom stanju.

Svađe na svjetonazorskoj razini

Ivan Cerovac kaže da nakon »crvenih, crnih, zelenih i žutih vragova«, hrvatskim političkim žargonom dominira tendencija da se političke protivnike pokaže kao zlonamjerne, pokvarene ili, u najboljem slučaju, glupe i nesposobne.

  – Ne trebamo, naravno, misliti kako je Hrvatska ovdje izoliran slučaj: u SAD-u je poznata knjiga Ann Coulter pod nazivom »Kako razgovarati s liberalima (ako baš morate)« ili izjava kako »liberali boluju od mentalne bolesti«, a ni druga strana nije ostala dužna, vrativši upečatljivom izjavom kako su »republikanci lažljivi lažovi«, ilustrira Ivan Cerovac.

  Takve izjave, dodaje, koje dakle dolaze s obije političke strane vode u povećanje razlika i sukoba, te svakako ne pridonose narodnom zajedništvu, već najčešće služe vraćanju u prvi plan svjetonazorskih pitanja oko kojih je lakše mobilizirati glasačko tijelo, što se pojačava zadnjih dana. Dakle, unatoč nametanju važnosti pomirbenog diskursa, svjedočimo degutantnim i jalovim prepirkama dvoje najomraženijih političara u zemlji, Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića o kojekakvim temama, važnim i nevažnim, što se reflektira na sve razine društva. Prema tome, dvije velike političke stranke u Hrvatskoj, to jest njihovo vodstvo nameću se kao najveći krivci za stvaranje razdora u ovome društvu.

  Mogu li stoga njezini članovi s agendom »novog nacionalnog zajedništva« uopće biti generator tog toliko prizivanog procesa ujedinjenja koje će narod izbaviti iz posvemašnje socijalne bijede i duhovnog očaja? Nebojša Zelić polazi od činjenice da građani razmišljaju u kraticama i često nemaju vremena dubinski baviti se političkim pitanjima i teorijskom pozadinom određenih politika.

  – Često su i kratkovidni pa ne razumiju u kojem su međusobnom odnosu određeni zakoni i šire političke vrijednosti. Stranke bi trebale biti organizacije u kojima je nekim ljudima posao baviti se isključivo takvim pitanjima i političkim odlukama dati jedan širi vrijednosni aspekt. Stranke u Hrvatskoj to ne rade. Nemaju nikakav jasan širi vrijednosni okvir unutar kojeg djeluju, a samim time nemaju niti građani koji te stranke simpatiziraju. U Hrvatskoj nema sukoba između demokršćana s, na primjer, idejom socijalnog kapitalizma i socijaldemokrata s idejom djelotvorne socijalne države. HDZ se bori protiv Jugoslavena s nezaposlenima, čije je firme upropastio, dok se SDP bori protiv netolerantnih desničara s onima koji plaćaju najskuplje grijanje u bastionu SDP-a – Rijeci. Ako nemaš za ponuditi nešto novo i politički konzistentno, tada jedino možeš mobilizirati ljude na temelju postojećih podjela, upozorava Nebojša Zelić.

  Svađe i podjele, drži Cerovac, između vrha dviju vodećih političkih opcija u Hrvatskoj gotovo su isključivo na svjetonazorskoj razini.

  – Kad govorimo o ekonomskoj sferi, prisutna je neka vrsta prešutnog konsenzusa koji se često prikazuje i kao opcija kojoj nema alternative, tako da nam – kako bi se profesor Baccarini izrazio – u konačnici ostaje izbor između gay-friendly neoliberala i gay-unfriendly neoliberala. Međutim, mislim da nije slučajnost to da vodeće političke stranke u Hrvatskoj naglasak stavljaju upravo na svjetonazorskim temama. Naime, brojna sociološka istraživanja pokazuju kako su upravo to pitanja oko kojih je puno lakše mobilizirati glasače i dobiti njihovu naklonost, a i najbitnije, na dan izbora izvući ih na birališta. Ekonomska pitanja su složena, zahtijevaju određeno predznanje i u većini slučajeva ne nude jednostavan odgovor. Građani se zbog toga osjećaju značajno sigurnije kad govore o moralnim i svjetonazorskim pitanjima, poput homoseksualnih zajednica, pitanja pobačaja, spolnog odgoja ili korištenja jezika i pisma nacionalnih manjina. Posljedično, vodeće političke stranke radije će koristiti ovaj »lako zapaljiv materijal«, nego se upuštati u pokušaje mobilizacije glasačkog tijela ekonomskim pitanjima oko čijih se odgovora, naposljetku, vodeće političke stranke načelno i slažu, poručuje Cerovac i zaključuje:

  – Uzevši sve to u obzir, dakle trenutnu atmosferu i političku kulturu u Hrvatskoj, polazak putem sloge i zajedništva – nije osobito izgledan. Neke šanse u tom pothvatu imala bi samo ona stranka koja bi provela reforme dovoljnih razmjera da one bude prepoznata i od većeg dijela glasača centra, i koja bi – na krilima postignutih uspjeha – mogla planove za sljedeći mandat raditi manje opterećena pitanjem kako će motivirati i zadržati (radikalniji) dio svog vjernog glasačkog tijela. Jedino tada, stranka bi se mogla odreći retorike podjela, kao dominantnog oblika političkog ponašanja