Na trenutke to može djelovati prijeteće. Kad, recimo, predsjednik Sabora, Željko Reiner, čovjek očito jače izgubljen u vremenu i prostoru (iščuđavao se, primjerice, što mu mediji iz, kako je skromno ocijenio »solidnog nastupnog govora« izvlače samo ideju o povratku ustaškog imena Sabora) udijeli opomenu saborskom zastupniku opozicije Nenadu Staziću jer je Vladu nazvao tragikomičnom.

Nekad, pak, može djelovati gotovo simpatično izgubljeno: kao kad objašnjava također oporbenom zastupniku Dragi Prgometu da u njegovom izrazu da su novinari »psi čuvari demokracije« nije baš u redu novinare nazivati »psima«. Izgubljeni predsjednik očito nikad nije čuo za izraz »watchdog«, ili misli da ti sumnjivi Ameri pod firmom zaštite medija i osnova demokratskog poretka zapravo guraju brutalnu uvredu novinarima. Zašto ne, uostalom, polje potencijalnog je očito prejake sile u vrijeme vladavine osovine HDZ-Most.

Jer, ako su Reinerovi istomišljenici zabranili »Montirani proces« radi vrijeđanja Židova (iako im je osobno predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus, gost »sporne« emisije objašnjavao da je sve u redu, uz malu lekciju o formi satire) onda je samo nebo granica.

Ipak, osnovna metoda aktualnog obnašanja vlasti desnice u Hrvata je nešto drugo – laž.

Laž duga sedamdeset minuta

Brutalnih podmetanja, iskrivljavanja istine, pa i svjesnih laži koje su se dale čuti u samoj političkoj kampanji ima toliko da se o njima može napisati opsežna knjiga, pače, napraviti solidno i ozbiljno sociopatološko istraživanje, u kojem bi debelo poglavlje imalo naslov »mediji«. No, to u ovom trenutku više nije ključno, jer je stvar prošlosti, a uostalom, u svakoj političkoj kampanji se laže i pretjeruje. Doduše, ni blizu kao u ovoj našoj, u kojoj je, recimo, jedan od glavnih »krimena« bivše vlasti bilo tobožnje iseljenje 100.000 Hrvata – što je brojka koju Karamarko ponavlja već više od godinu dana i koja bi dala za zaključiti da je iseljavanje odjednom prestalo nekako s proljeća 2015. godine…

 Jer, ako nisi u stanju procijeniti važnost takvog događaja, onda je funkcija koju obavljaš za tebe jednostavno prevelik zalogaj. Ili si, da se ne lažemo, poslušni psić HDZ-ovog dijela vlasti. No, ta novinarski pogrešna i politički poltronska odluka nije najgore – najgore je objašnjenje – obraćanje je (koje se moglo pratiti na, recimo, slovenskom javnom RTV servisu i u programu regionalne N1 televizije), vele s Prisavlja, palo u nezgodno vrijeme, u 18.30 pa bi kolidiralo s vremenom Dnevnika za gluhonijeme. Problemčić je u tome što je Vesna Pusić u New Yorku počela izlagati u 17.20 sati. Sedamdeset minuta ranije nego što su to pokušali slagati s Prisavlja.

Nema za Mesića, ima za Bleiburg

Druga friška laž je opravadanje za ukidanje Mesićevog ureda. Ova je jednostavno brutalno politički znakovita. Financijska ušteda od 600 tisuća kuna godišnje, koliko je koštao državu Ured bivšeg predsjednika je, u razmjerima državnog proračuna od 120,4 milijardi kuna, manje od beznačajne. No, ne radi se tu o tome da se Mesiću novac ukinuo – radi se o tome za koju se svrhu  gotovo isti iznos dao. Petsto tisuća kuna godišnje, naime, ova štedljiva i reformska vlast davat će za pokroviteljstvo nad komemoracijom na Bleiburgu, uz sav pripadajući folklor.

Ukratko, nema novca za političkog protivnika i antifašistu Mesića, ali ima za Bleiburg i crnilo koje se od tamo počesto slijeva. Nije, dakle, stvar u ekonomiji, nego u političkim preferencijama za koje, zbog sramote u Jasenovcu, sad zna cijeli svijet.

Treća laž je možda namjerno izgovoreno samoispunjavajuće proročanstvo. Na Aktualnom satu u Saboru je, naime, Tomislav Karamarko kazao kako »znamo odavno« da će svi građani plaćati milijardu eura duga s kojima je bivša vlast opteretila sve građane konverzijom kredita u švicarskim francima. Prvo, gotovo da je bolesno usuditi se ovako lagati: Zakon o konverziji donesen je jednoglasno, dakle, uz potporu Karamarkovog HDZ-a. Predsjednik osobno nije bio taj dan u Saboru (kao što ga na tom radnom mjestu – za koje su ga, usput, plaćali porezni obveznici – nije bilo ni inače), ali je večer prije glasanja osobno predsjedavao sjednicom Kluba zastupnika HDZ-a na kojoj je zaključeno da će se podržati model konverzije kredita kakav je predložila Vlada Zorana Milanovića.

Drugo, nitko, osim možda njega i bankara »ne zna odavno« da će Hrvatska bankama isplatiti milijardu eura (blic usporedba – u odnosu na ovu svotu trošak Mesićevog ureda je 0,008 posto!). Je li se to predsjednik HDZ-a istrčao s dogovorom za trošak za koji već kani lažno optužiti bivšu vlast? I koliko će zdravstvenih, socijalnih i obrazovnih usluga srezati ili poskupjeti da bi banke dobile pravednu odštetu za koju, eto, svi već »znamo odavno«?

U stvarnosti, banke nisu ni pravno u sjajnom položaju, jer je Europski sud u sličnom slučaju Mađarske presudio kontra banaka, a ostali sudovi kojima se prijeti iz bankarsko-medijskih krugova jednostavno nisu nadležni za ovaj spor. Uostalom, čak i u slučaju nepovoljne sudske presude država ima itekakvog arsenala za daljnju bitku protiv banaka, kojih se nije problem dosjetiti prije nego što netko izgovori »porez na aktivu«. Naravno, samo ako je politika države doista neovisna od bankarskog novca. Ako nije, onda se uvijek može lagati i svaljivati odgovornost na političkog protivnika.

Dno Bože Petrova

Naposlijetku, tjednu brutalnog govorenja neistina (diplomatski izraz!) pridružio se i Božo Petrov, pravdajući daljnju komercijalizaciju zdravstva u Hrvatskoj (za što su, primjerice, njegovi zastupnici još nedavno obećavali da se neće dogoditi). »Drago mi je da ste rekli što se događalo za vrijeme bivše Vlade – nije se radilo pa se samo zaduživalo i živjelo se lijepo, ali dotaknete dno«, pričao je Petrov Silvanu Hrelji.

Dno?!

Idemo pogledati brojke.

Da nije BDP? Teško. Hrvatska je lani bila 17. od 28. zemalja Europske unije po rastu BDP-a. Solidna sredina tablice. I to u državno-političkoj Ligi prvaka, ne u prvenstvu nekog regionalnog saveza. Da nije dug? Karamarko nas je ubio s pričama u dugu u kampanji, uz ono čuveno iseljavanje. Teško: hrvatski javni dug je (u odnosu na BDP) NIŽI od prosjeka EU.

Pa gdje Petrov onda, pobogu, vidi to dno?

Nažalost, a to ne djeluje nimalo simpatično izgubljeno, čini se da je »dno« druga riječ za startnu poziciju dodatnog »optimiziranja« hrvatske ekonomije; ono u kojem će porezi bogatijima padati zajedno s razinom radničkih prava u ime svete konkurentnosti. U kojem će zdravstvo i obrazovanje imati svoju sve višu cijenu, a solidarnost biti prokazivana kao relikt socijalizma.

Razmislite slobodno o tome za vrijeme, recimo, pauze na poslu. Dok vam još tih pola sata nisu odbili od plaće.