Pozornica je postavljena, šampanjac je vjerojatno stavljen na hlađenje: od danas iza 20 sati postat će jasno da je Hrvatska ušla u društvo zemalja koje su najvišim pravnim aktom zabranile istospolne brakove. U to cijenjeno društvo bivših komunističkih zemalja će, pritom, ući s, ako je vjerovati anketama, popriličnom razlikom i na taj način naglasiti još jedan tragični nesrazmjer između zemlje koja je sanjala da postane Zapad, da bi se zatim, vlastitim snagama, sve snažnije počela okretati natrag na Istok. 

S tim da bi rezultat nedjeljnog referenduma mogao biti tek početak povratka »izvornim« vrijednostima.

O antigej referendumu izrečeno je i napisano već praktički sve. Od lika i djela ljudi koji su ga pokrenuli, preko nemuštih objašnjenja o zaštiti obitelji, do beskrajne argumentacije o tome kako se isključivo radi o diskriminaciji drugačijih. Ovaj put ti drugačiji su homoseksualci. A nastavak slijedi.

I baš zbog tog nastavka, koji se već neskriveno i sa zadovoljstvom najavljuje, potpuno je jasno kako je u nedjelju građanska obaveza izići na referendum i ostati u manjini. Ako zbog ničeg drugog, da u slučaju kataklizmičnog razvoja događaja ne morate sakrivati pogled pred vlastitom djecom ili unucima kad vas budu pitali gdje ste bili i što ste radili kad je sve počelo, 1. prosinca 2013. godine.

Turbo punjenje mraka

Da, rezultat će diskriminirati dio građana Hrvatske i uvesti nedjednakost kao ustavnu kategoriju. Ali, biti protiv takvog ludila čovjeku ostavlja savršeno čistu savjest i niti djelić sumnje u to da čini pravu stvar. 

Bez obzira, dakle, na izgledni poraz, ni izbliza nije nebitno s kolikom će razlikom on biti izražen.

Ukoliko, naime, inicijativa pogrešno nazvana »U ime obitelji« (pogrešno, jer je Ustavni sud utvrdio da nedjeljni referendum nema veze s obitelji, koja je ljudsko pravo, već samo s brendiranjem braka) pobijedi s ogromnom većinom, sav ovaj mrak koji se valja hrvatskim društvom i političkom scenom, dobit će dodatno turbo punjenje. Ako prvi (i valjda zadnji) diskriminacijski referendum u hrvatskoj povijesti prođe sa 70-80 posto, tko će stati na put Željki Markić i ostatku ekipe? Tko će uvjeriti Tomislava Karamarka da je u ovoj zemlji vrlo opasno boriti se za vlast protiv »crvenih miševa«, »socijalista« i kopati rovove dok je navala na Zavod za zapošljavanje veća nego ona za koncert Balaševića u Zagrebu?

Čak i ako vam je savršeno svejedno hoće li se istospolni parovi moći zvati brakom – jer će i bez tog imena imati gotovo sva prava kao i bračne zajednice (osim posvajanja djece), postavite si vrlo logično i jednostavno pitanje. Hoće li se doista »obiteljaška« ekipa zaustaviti na braku dobiju li u nedjelju plebiscitarnu podršku? Potrudite se samo malo, potražite snimke njihovih nastupa i pažljivo ih poslušajte i pogledajte. Želite li, doista, da nakon nedjelje oni krenu dalje, u marš na ostale institucije? I da nagađate hoće li drugi put udariti na ćirilicu, engleski jezik, umjetnu oplodnju ili abortus? I što će biti treći korak?

Markić otvorila ormar

Izgledno izbacivanje istospolnih brakova iz Ustava se na kraju priče ipak neće trebati doživljavati kao poraz. Posve nenamjerno, homofobna referendumska inicijativa je u ovoj zemlji djelovala poput katalizatora na neke političke i društvene procese koji bi se inače još dugo »krčkali« u nekom ormaru. Zahvaljujući Željki Markić, tako, vlast je konačno odlučila pokrenuti ustavne promjene kojima će se zauvijek zalupiti vrata diskriminacijskim referendumima. Kad se, vjerojatno u siječnju Ustav promijeni, jednu od zahvala će svaka manjinska zajednica slobodno moći adresirati na »U ime obitelji«.

U isto vrijeme, posljednjih tjedana su prava na jednakost istospolnih zajednica doživjela takvu javnu afirmaciju o kojoj nisu mogli ni sanjati. Mediji, aktivisti, intelektualci, selebritiji, političke stranke javno su stali u obranu nečeg što je za Hrvatsku prije samo godinu dana zvučalo kao čista egzotika: prava na istospolne brakove i posvajanja djece u istima. Prvi Prajd u Zagrebu i svi koji su uslijedili napravili su jako puno na afirmaciji homoseksualnih prava: križarski marš na Ustav anno domini 2013. godine napravio je, može se slobodno reći, još i više.

Naposlijetku, čisto političko gledano, inicijativa »U ime obitelji« uspjela je u tome da se dogodi gotovo nemoguće: dok kriza i dalje traje i dok posljednji optimisti upiru palac prema dolje gospodarskoj politici Vlade Zorana Milanovića, popularnost SDP-a je – porasla. Što nije nimalo nelogično, jer nema te predizborne poruke kojom će Kukuriku koalicija bolje animirati birače od onih koje im svakog dana ove jeseni odašilju iz »za« tabora.

Bez obzira na sve to, činjenica je da će isključivost u nedjelju vrlo vjerojatno odnijeti pobjedu. Teško da itko želi znati kako bi ova zemlja mogla izgledati dobije li diskriminacija snažni, plebiscitarni vjetar u leđa. Zato bi sutrašnja odluka o tome vrijedi li prošetati se nekoliko minuta do birališta na unaprijed izgubljenu bitku mogla biti sudbinska.

Ako ništa drugo, neke se stvari mogu kupiti novcem, ali poručiti križarima »protiv«, e to je neprocjenjivo.